Biblijska reformacija

Luka je napisao Evanđelje kako bi objavio točan zapis izabranih događaja i pouka iz života Gospodina Isusa Krista.

Evanđelje je zapisao nakon pomnoga i sustavnoga istraživanja (Lk 1, 1 ‒ 4). Ta činjenica daje sigurnost i uvjerenje u evanđeoske spise. Bogoduhnost je prepoznata i priznata od vjernika i bibličara. Luka je pisac i Djela apostolskih, a te dvije knjige su zamišljene kao “jedna cjelina”. U Djelima apostolskima prenosi istine, zanimljive i značajne događaje iz Prve Crkve, te ističe službe apostola Petra i posebno Pavla te bilježi i njegova misijska putovanja. Bio je liječnik i obraćenik na kršćansku vjeru. Suputnik i sudionik u službi apostola Pavla te vjeran suradnik pri kraju njegova života i službe tijekom pritvora u Rimu. Svoje knjige, po nadahnuću Duha Svetoga, piše oko 63. po. Kr. Ističemo nekoliko ključnih poruka koje donosi.

Evanđelista ističe dolazak Gospodina Isusa Krista, to je prekretnica u povijesti spasenja i čovječanstva. On je došao kako bi dao život i posredovao Božju milost. Isus postaje i ostaje jedan i jedinstven Posrednik milosti i Zagovornik kod Boga. Svi trebaju Božju milost koja je posredovana po Sinu u sili Duha Svetoga.

Isus naviješta poruke u sili Duha Svetoga, a njegove riječi imaju snagu i donose promjenu (Lk 4). Nisu svi prihvatili njegove poruke, onima koji su ih odbacili ostaje svjedočanstvo osude za Posljednji sud. Ipak, mnogi su čuli i uzvjerovali u Božja svjedočanstva. Isusove riječi su evanđeoska poruka tj. poruka radosne vijesti o milosti, spasenju i ljubavi koju daje Bog čovjeku. Nerazumljivo je zašto ljudi neprihvaćaju i odbacuju vjeru u Boga ako se zna da njegove poruke daju duhovnu promjenu i vječnu nadu čovjeku.

Nauk se o Božjem kraljevstvu javlja u Svetom pismu, a to je središte i izvorište navještaja Gospodina Isusa Krista. Evanđelista bilježi, na devetnaest mjesta, pouke ili spominje Božje kraljevstvo. Stari zavjet je do Ivana Krstitelja, a od Isusa nastupa Radosna vijest o Božjem kraljevstvu (Lk 16, 16). Učenici su poslani propovijedati o Božjem kraljevstvu (Lk 9, 20). Isus je kroz usporedbe poučavao o njemu, te istaknuo snagu promjene koje donosi (Lk 13, 18 ‒ 21). Zapis o susretu uglednika sa Isusom nosi poruke da vezanost za materijalno i prolazno može biti prepreka za ulazak u Božje kraljevstvo i vječnost s Bogom (Lk 18, 18 ‒ 27). Ova pouka postaje izuzetno zanimljiva za današnje vrijeme jer sve više ljudi misli da je sreća i smisao života u gomilanju materijalnoga, bogatstvu i karijeri. Ishodište i središte tog kraljevstva je Bog, pa je razumljivo da nauk upućuje na Boga kao najvažniju duhovnu, nadnaravnu i vječnu stvarnost. U Božje kraljevstvo su pozvani svi, a po milosti ulaze odabrani, zato treba biti u središtu čovjekova života!

Evanđelja bilježe devet molitava Gospodina Isusa Krista, zanimljivo, sedam ih je zapisano u ovom Evanđelju. Gospodin moli u svim važnim okolnostima, a primjer je i njegova cjelonoćna molitva prije izbora apostola (Lk 6, 12 ‒ 16). Poučavao je da treba uvijek i u svim okolnostima moliti te ustrajati u molitvi (Lk 18, 1 ‒ 8). Molitva je pokazatelj živog duhovnog života, to je i najveća zahvalnost koju dugujemo Bogu za sve darove i blagoslove koje imamo. Isus, primjerom i poukom, potiče na molitvu koja treba biti temeljni, sastavni i ključni dio duhovnog života.

Vrhunac je službe i ključna poruka smrt na Križu i uskrsnuće (Lk 23 ‒ 24). To je jedinstven događaj u povijesti i temelj spasenja. Na Križu je Krist preuzeo grijehe i pomirio Boga s čovjekom. Nada i vjera u Boga, po Gospodinu Isusu Kristu, u snazi Duha Svetoga siguran je put u zemaljskom za život vječni! Isusovo uskrsnuće daje sigurnost nade koju vjernik ima u Bogu. Zato se vjernici današnjice, baš kao i prvotni, Bogu klanjaju s velikom nadom i sigurnošću.

Autor: Branimir Bučanović

Tijekom zemaljske službe Gospodin Isus Krist je bio često obezvređivan i vrijeđan od društvenih moćnika i utjecajnih društvenih skupina toga doba (farizeji, saudiceiji, herodovci, književnici itd.). Neki od njih su prešli granicu prihvatljivog te počinili ono što zaslužuje vječnu osudu.

Prema nauku Gospodina Isusa Krista – neoprostiv grijeh je hula na Duha Svetoga! Tri biblijska navoda skreću pozornost na ovo prijeporno pitanje: čit. Matej 12, 22 ‒ 37 (31); Marko 3, 20 ‒ 35 (29); Luka 12, 1 ‒ 10 (10). Kako bi poruke bile jasnije potrebno je uočiti biblijsko okružje navedenih evanđeoskih knjiga. Matej bilježi govor, farizeja protiv Duha Svetoga, nakon što je Gospodin u sinagogi oslobodio te iscijelio opsjednutoga koji je bio gluh i nijem. Ljudi su počeli razmišljati i zapitkivati je li on sin Davidov tj. Mesija. Ne bi li osporili i obezvrijedili Isusa, farizeji ga optužuju da ozdravlja uz pomoć Belzebula (poglavice zlih duhova), a Gospodinovo su djelo pripisali zlodusima. Isus upozorava na bogohulstvo protiv Duha Svetoga kao – smrtni grijeh! Evanđelista Marko bilježi kako su mnogi govorili da je izvan sebe tj. da s njim nešto nije u redu. To je bilo u njegovoj kući u Kafarnaumu (obala Galilejskog jezera). Slijedilo ga je mnoštvo te je činio nadnaravne znakove. Zbog toga dolaze njegova majka i braća kako bi ga »primirili«. Književnici, vrsni poznavatelji Zakona, optužili su ga da ima nečistoga duha, te uz pomoć Belzebula čini čuda. Gospodin ih upozorava: hula na Duha Svetoga je neoprostiva i vodi u vječnu kaznu!

Belzebul, grč. i.m.r. znači gospodar kuće, bio je pogansko božanstvo kojemu su Židovi pripisivali vlast nad zlodusima, te su ga proglašavali poglavicom demona. Istoznačnica je: Sotona, Lucifer, Đavao. Luka iznosi Isusovo upozorenje protiv farizejskog licemjerja, te iznosi nekoliko pouka okupljenom mnoštvu. Upozorava ih – hula na Duha Svetoga nema oproštenja! Smisao i značenje hrv. hula, blasfemija, pohuliti, bogohuliti, dolazi od grč. gl. blasfemō koji znači govoriti: bezbožno, besramno, loše, obezvređujuće, psovati.

Gospodin Isus Krist je iznio upozorenje protiv hule na Duha Svetoga, na više mjesta i različitim prigodama. Jasno je poučio i poručio: obezvređivanje, psovanje i besramno govorenje protiv Duha Svetoga je težak i neoprostiv grijeh!

Autor (tekst i ilustracija): Branimir Bučanović