Tema je ovog članka pravoslavni, a na kraju i biblijski, pogled na ikone. Ikone se posebno obožavaju u pravoslavlju, u nešto izmjenjenijem i manjem obliku kod latinskih kršćana. Biblijsko-reformacijski kršćani ne koriste ikone u svojoj duhovnosti, a pristupaju im samo kao čovjekovim, religijsko-umjetničkim, tvorevinama.
I.ž.r. hrv. ikona, lik ili slika dolazi iz grč. i.ž.r. εἰκών (ikon). Ikone su svete slike, prikaze Boga (Isusa), Marije i svetaca. Pred njima se pravoslavci moraju klanjati, poljubiti ih, paliti svjećice, zagledati se i štovati ih kao poseban izraz privrženosti. Pravoslavcima su ikone nebeski portal koji ih uvodi i održava u njihovoj religioznosti. Ove su ljudske tvorevine i materijalni predmeti u središte pravoslavne religioznosti, pa možemo zaključiti da bez ikona nema pravoslavlja.
Pravoslavni pogled na ikone
Citirat ćemo nekoliko pravoslavnih apologeta te sažeto i jasno predstaviti pravoslavni nauk i pogled na ikone.
»Jedno od razlikovnih obilježja pravoslavlja je značenje koje ono pridaje svetim slikama. Današnja pravoslavna crkva puna je svetih slika: svetište je odijeljeno od glavnog dijela čvrstom pregradom, ikonostasom, koji je potpuno, prekriven ikonama, a ikone nalazimo i u posebnim svetištima po cijeloj crkvi; ponekad su i zidovi prekriveni freskama i mozaicima. Pravoslavni vjernik pada ničice pred tim ikonama, ljubi ih, pali svijeće pred njima; svećenik ih kadi i nosi u procesijama s molitvama (litanijama).« (Timoty Ware, »Pravoslavna crkva«, Prosvjeta, Zagreb 2005. str. 31.)
Nikolaj Zerenov u svojoj knjizi, (»The Russians and Their Church«, London 1945. str. 107 – 108.), objašnjava što za veliki broj Rusa, koji se smatraju pravoslavcima, znače ikone. To se u teološkom smislu odnosi i na pravoslavce općenito govoreći. »One su dinamična objava duhovne snage čovjeka da se iskupi putem ljepote i umjetnosti. Boje i crte (ikone) nemaju svrhu podržavati prirodu; umjetnici pokazuju da ljudi, životinje i biljke kao i čitav kozmos mogu biti spašeni iz sadašnjeg stanja poniženosti i ponovno zadobiti svoju pravu ‘sliku’. (Ikone) su zalog buduće pobjede iskupljenog nad palim… Umjetničko savršenstvo svete slike nije samo odraz nebeske slave – to je konkretni primjer materije kojoj su vraćeni izvorni sklad i ljepota, koja je nositeljica duha. Ikone su dio preobraženog kozmosa.«
Ivan Damaščanski (675./676. – Mar Saba, 4. prosinca 749.) pravoslavni bogoslov i monah, priznat od bizantsko-latinskih crkava, ključni je promicatelj ikonopoklonstva. Bio je iz Damaska, bogate pravoslavne obitelji koja je vjerno služila sultanu i muslimanima te imala od te službe značajnu materijalnu korist. Otac mu je bio visoki financijski službenik u kalifatu, a i Ivan je bio vjerni sultanov podanik i ministar na dvoru kalifa. Žestoko je, pod sultanovom zaštitom, napadao kršćanskog cara Lea III. koji je htio odbaciti idolo/ikonopoklonstvo te nekromancijsku praksu. Povijesni je kuriozitet da je muslimanska zaštita i sponzorstvo poticala ono što su oni odbacivali, ali ne prvi i jedini put. To je moguće shvatiti zbog činjenice što je Ivan bio sultanski sluga ali i kao politički trik u razaranju i razvodnjavanju bizantskog kršćanskog vladara Lea III. Taj politički trik krivovjernici vješto koriste i danas. Njegov nauk, glede ovog pitanja, najbolje opisuju njegove riječi. »U prijašnja vremena Bog nikada nije bio predstavljan u slici, budući da nema ni tijela ni lica. Ali budući da su sada ljudi vidjeli Boga u tijelu i jer je živio među ljudima, ja predstavljam ono što je u Bogu vidljivo. Ne častim materiju, već tvorca materije, koji je postao materijom zbog mene i udostojio se prebivati u materiji i izvesti moje spasenje posredstvom materije. Neću prestati stoga štovati materiju po kojoj mi je došlo spasenje. Ali je nipošto neću štovati kao Boga! Zar bi i moglo biti Bog ono što je stvoreno a da prije nije postojalo? (…) Ali ja častim i poštujem također sve ostalo u materiji što mi je donijelo spasenje, jer je ona puna svetih sila i milosti. Nije li možda materija drvo križa tri put blagoslovljeno? (…) Nisu li i tinta i presveta knjiga Evanđelja materija? Nije li spasenjski oltar s kojeg nam se dijeli kruh života materija? (…) A povrh svega nisu li materija tijelo i krv mojega Gospodina? Ili ćeš dakle poricati sakralni značaj svega toga ili ćeš se prikloniti crkvenoj tradiciji čašćenja slika Boga i prijatelja Božjih koji su posvećeni imenom koje nose i koji su zbog toga nastanjeni milošću Duha Svetoga. Ne vrijeđaj, dakle, materiju: ona ne zaslužuje prezir, jer ništa od onoga što je Bog stvorio nije za preziranje.« (»Contra imaginum calumniatores«, I, 16, izd. Kotter, str. 89 – 90).
Pokušaji odbacivanja ikonolatrije
U članku, »Krstjani: Južnoslavenski predreformacijski pokret« koji se nalazi na mrežnoj stranici, obradio sam pitanje pokušaja pravoslavnih reformi u cilju odmicanja od ikonopoklonopičke prakse.
»Glede bizantskoga svijeta treba reći da je imao značajan utjecaj predreformacijskoga pravoslavnoga pokreta koji se naziva ikonoklazam-slikoborci (pokret protiv klanjanja-štovanja ikona tj. slika kao predmeta vjerskoga bogoštovlja). Bit je tog pokreta bio odbacivanje svih oblika obožavanja predmeta od čovjeka stvorenih (slike, kipovi itd.), te kostiju, tijela ili dijelova mrtvih ljudi (hrv. moći, srb. mošti, ili relikvije od lat. relictum: ostatak).
To je pokret koji se javio u pravoslavnom kršćanstvu 8./9. st., a jedan od prvih koji ga je naširoko pokrenuo bio je bizantski car Leo III. (717. ‒ 741.) pod utjecajem pojedinih svećenika, časnika, i naroda. Odluku protiv ikonopoklonstva potvrdio je Hierijski koncil (754.) na kojemu je bilo nazočno 333, uglavnom, pravoslavna episkopa. Tada je odlučeno da je klanjanje ikonama neprihvatljivo jer su to ljudske tvorevine.
Ova odluka nije bila nova jer je utemeljena na izvornom kršćanskom nauka ali i odlukama nekih prijašnjih Sinoda. Elvirska sinoda 305. po. Kr. je u svomu zaključku (Kanon 36) izrijekom zabranila uporabu slika u Crkvi. Ova je reformska odluka pravoslavnih teologa kasnije odbačen od Drugog nicejskog Koncil (787.). On je potvrdio ikonolatriju-slikoklanjanje (klanjanje ljudskim tvorevinama tj. ikonama kao središtu religioznosti).
Iako pravoslavci imaju Cara za svoga poglavara, a pravoslavni episkopi služe njihovim političkim ciljevima (Cezaropapizam), nastojanja nisu zaživjela jer je većina naroda, pod poganskim utjecajem, podržavao ikonopoklonstvo. Monasi su stali uz narod te podržavali i promicali ikonolatriju jer su na taj način širili i održavali svoj utjecaj. Pape su iz političkih razloga, također, podržavali ikonopoklonike. Na taj su način slabili carski utjecaj te poticali društvenu nestabilnost kako bi jačali svoj politički utjecaj. Potrebno je uočiti, glede biblijsko-reformacijskog kršćanstva, da je pod pravoslavnim patrijarhom Ćirilom Lukarisom (ubijen od muslimana 1638.) kratko zasjalo reformacijsko svjetlo koje je brzo ugašeno. Tako je bizantski svijet ostao na tragu služenja svjetovnim silnicama kao bitnoj odrednici svoga života, te klanjanju ‒ od čovjekove ruke načinjenim slikama-ikonama ‒ kao ishodištu i središtu svoje religioznosti.«
Biblijski nauk o ikonama
U »Svetom pismu« sam je Gospod Bog jasno poučio, poručio i zapovjedio glede ikona te idola sljedeće: »Ne gradi sebi lika ni ikakva obličja onoga što je gore na nebu ili onoga što je dolje na zemlji ili onoga što je u vodama ispod zemlje; ne klanjaj im se niti im služi.« (Izl 20, 4 – 5. VB)
Posljednja biblijska knjiga daje upozorenje onima koji se klanjaju liku tj. ikoni da je to jedan od ključnih znakova duhovnog otpada i strašne Božje osude: »I vidjeh prijestolja, i sjedoše na njih, i dade im se sud; i duše obezglavljenih zbog svjedočanstva Isusova i zbog riječi Božje, i one koji se ne pokloniše Zvijeri ni liku (ikoni) njezinu i ne primiše žig na čelo svoje i na ruku svoju; i oživješe i zakraljevaše s Kristom tisuću godina.« (Otk 20, 4.).
Na temelju biblijsko-bogoduhne objave i zdrave pameti može se jasno i nedvosmisleno zaključiti da je ikonolatrija tj. štovanje i klanjanje ikonama jasan znak duhovnog zastranjenja, te izravno vodi u odbacivanje Božjeg nauka i bogoduhne duhovnosti.
Autor: Branimir Bučanović
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.