“Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.” Mt 18, 3.
Znamo da su Isusovi učenici imali povremene sukobe oko toga tko je veći odnosno tko je “glavni” (čit. Mk 9, 33 – 37.).
Raspravljali su tko je od njih bolji i tko će imati značajnije mjesto kod Krista u Nebeskom kraljevstvu. Čini se djetinjim da apostoli imaju potrebu za takovim oblikom dokazivanja. No, život pokazuju da je to čovjekova a ne samo njihova stalnost. Čovjek vodi bitku u kojoj se želi pokazati, dokazati, i na “prijestolje” života popeti.
Učenici su imali pitanje za Isusa: “Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?” (Mt 18, 1b). Na njihovo iznenađenje, uzima dijete, dovodi ga pred njih i daje uzor. Ovo se može činiti čudnim, besmislenim čak i zbunjujućim. Dijete za uzor odraslim i zrelim ljudima!?
Ono što Isus kroz primjer djeteta poručuje bitne su odlike koje odrasli u svom odrastanju zaborave i često izgube: naivnosti, istraživanje, dobrohotnosti, prijemljivosti, poučljivosti, nadanje, lako vjerovanje što nije i lakomislenost. Zbog tih odlika dijete može biti uzor odraslima, a odrasli se mogu s tim povezati jer su to nekad imali ali na putu života često izgubili.
Isus poziva na obraćenje: promjenu i okretanje smjera života i usmjeravanje k Bogu, to je bit njegova nauka (Mt 4, 17). To je duhovno i umno okretanje Bogu, usvajanje i življenje Božjeg sustav vrijednosti. Obraćenje se događa u trenutku Božjega poziva, ali se trebao odvijati i svakodnevno. Svaki dan se treba preispitivati, pred Bogom u molitvi, te ispovjediti Bogu ono što je loše.
Isus, dakle, poučava i poziva na rast u Božjem sustavu vrijednosti. Duhovno-moralne krjeposti nisu svojstvene čovjeku zato je duhovna obnova, borba, usavršavanje i rast u spoznaji Boga trajni put i životni poziv vjernika. (B.B.)
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.