Biblijska molitva

Oce nas

U »Svetom pismu« postoji puno zapisanih primjera molitvi. Iz njih možemo shvatiti: što je to molitva, kome se moliti, kako i kàda se moliti. Naša je namjera odgovoriti na ta pitanja na temelju »Riječi Božje«.

Biblijske riječi pojašnjavaju i približavaju molitvu. Starozavjetna riječ za molitvu je i.ž.r. heb. tefilav, a javlja se na osamdesetak mjesta. Njezino je značenje: molitva, zagovornica, molbenica, hvalospjev, poetska ili liturgijska molitva npr. »Psalmi«, bogomolja. Korijen je gl. heb. pavlal, a znači: posredovanje, zamoliti, razmišljati, prosuditi, zagovarati. Novozavjetna riječ, koja se javlja pedesetak puta, za molitvu je i.ž.r. grč. prosuhe, a znači: zamolba, molba upućena Bogu, a rabila se je i za molitvenu zgradu tj. bogomolju.

Na temelju biblijsko-evanđeoskog nauka o molitvi se može reći sljedeće. Molitva je govor ili misao upućena Bogu u cilju iznošenja: molbe za pomoć, misli, razmišljanja, osjećaja radosti i žalosti Stvoritelju. To se čini u: molbi, zazivu, zahvali, slavljenju, razgovoru; dakle postoje različite molitve, a nekad se u jednoj molitvi mogu pojaviti svi ili pojedini molitveni oblici. Molitva treba biti iskren te istinit govor upućen Bogu, treba znati da se obraćamo Stvoritelju, a ne umišljaju, a poniznost je pred Bogom najvažnija. Nema posebnih, čarobnih ili nerazumljivih riječi. Riječi ili misli trebaju biti jednostavne i jasne upućene Bogu. Moliti se može uvijek u svim prigodama; za sve ljude i potrebe, osobno ili za druge, u skupini ili sam; u prvom licu jednine ili množine, a to ovisi o tomu jesmo li sami ili s drugima; moliti se može u bilo koje doba dana i noći. Moliti se može u svim položajima tijela: sjedeći, stojeći, klečeći, ležeći, hodajući itd. Starozavjetni je običaj bio stajanje, a često su se i podizale ruke prema gore u znaku slavljenja Boga. Kršćani su to preuzeli uz neke dodatke npr. klečanje, sjedenje, preklapanje ruku itd. Ipak, izvanjski znaci su nebitni, a ključno je stanje uma i duha. Treba biti svjestan da se u molitvi obraćamo Stvoritelju svega, a to treba činiti iskreno, bez pretvaranja i bogobojazno tj. s dubokim strahopoštovanjem. Ponekad iskreni uzdah, iz dubine duše, može biti i molitva koju čuje Bog.

U cilju približavanja biblijske molitve izdvojiti ćemo dva od mnogih biblijskih primjera: Molitva Oče naš i »Psalmi«.

Gospodin Isus Krist je svoje učenike učio moliti, to je činio poukom i primjerom. Na dva mjesta u »Evanđeljima« nalazima zapis molitve koja se naziva Oče naš, čit. Matej 6, 9 – 13 i Luka 11, 2 – 4. Zapis iz Mateja je pouka koju je Gospodin prenio učenicima tijekom pouke na Gori. Luka opisuje poduku o molitvi koju Isus daje nakon što je u samoći molio. Zanimljivo je kako Boga oslovljava i gdje ga se »nalazi«. Isus Boga oslovljava sa Oče. U izvorniku to je i.m.r. patēr koja se koristi za Boga. Ta riječ se je koristila za roditelja ili osobu s visokog položaja, a u »Evanđeljima« se pripisuje Bogu. To upućuje na Boga stvoritelja koji je blizak čovjeku, a po tomu je kršćanstvo posebna vjera. Bog nije samo moćni Stvoritelj, sveznajući Bog, onaj koji stvara i ispravlja nego blizak i prisan Otac svoga stvorenja. Bog je na Nebu, a time se ističe njegova veličina i odvojenost od stvorenja; On je iznad svega živoga i neživoga. Moliti se može za sve duhovno-materijalne potrebe, ali nas duhovno-životna mudrost uči da nećemo dobiti odgovor na sve tražene molbe. Bog potvrđuje ono što je u skladu s njegovom voljom za naše dobro. Slavljenje Boga treba biti sastavni dio duhovno-molitvenog života. To se može činiti: riječima, pjesmom i životom. Evo nekoliko životnih primjera: s visokom radnom etikom, odnosno izvrsnim pristupom obvezama tj. poštenim, radišnim, odgovornim izvršavanjem radnih i životnih obveza može se slaviti Boga. Radnik koji savjesno obavlja posao, poslodavac koji poštuje radnike i zakone – ako to čine iz bogoljubnih motiva svojim životom slave Boga. Isus je učio da prvo treba tražiti Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a ostalo će doći samo od sebe (čit. Mt 6, 33). Iščekivanje vječnog Božjeg kraljevstva važan je dio kršćanske nade i molitve. To daje sigurnost vječnog života i Božje pravde. Samo je u Božjem kraljevstvu savršena pravda i najveća nada. Zato je pouka i poticaj te molitve da se traga i moli za Božje kraljevstvo. Iz ove molitve učimo o važnosti pokajanja tj. ispovijedanja svojih grijeha samo Bogu, i opraštanja drugima njihovih pogrješaka. Nameće se zaključak glede molitve Oče naš: ona je najbolji obrazac za molitvu tj. može se izgovarati izrečenim Isusovim riječima; ali ta molitva poučava kako i kome se moliti – jednostavnim i razumljivim riječima, jedino i samo Bogu!

»Psalmi« su biblijska knjiga u kojoj je stotinu pedeset pobožnih pjesma podijeljenih u pet cjelina. Oni su bili i ostali važan dio osobne i zajedničke duhovnosti. Četrdesetak su molitve, a još više sadrže molitvene dijelove. Može ih se koristiti kao molitvene obrasce, tj. koristiti za molitvu, nadahnuće ili otkrivenje kako se moliti. Psalmi daju odgovore na pitanja: komu se u molitvi obraćati: jedino i samo Bogu; kako se moliti: jednostavnim riječima i iskreno; te što iznositi Gospodu Bogu: sve potrebe, zahvalnosti i slavljenje. Molitveni psalmi su po tematici različiti, ali ih sve povezuje jedna ključna činjenica – upućeni su samo i jedino Gospodu Bogu svemogućemu – Stvoritelju svega.

Na temelju biblijske objave možemo zaključiti sljedeće. Molitva je sastavni i ključni dio duhovnog života, kroz nju upoznajemo Boga, po njoj se duhovno ispunjavamo i obnavljamo. Molitva je disanje duha i bez nje nema duhovnoga života. Molitva je odraz istinske i žive duhovnosti, a ljudi koji redovito mole istinski su vjernici s bogatim duhovno-misaonim svijetom. A biblijsko-evanđeoski primjeri poučavaju da se treba moliti samo i jedino Bogu u tri osobe: Ocu, Sinu i Duhu Svetom, nikomu i ničemu drugomu!