Početak dvadesetog stoljeća bilježi porast reformacijskih kršćana na području današnje Hrvatske. Toj činjenici pogoduje daljnje naseljavanje etničkih manjina, koji su većina bili rimokatolici, ali uz značajan postotak reformacijskih kršćana: Nijemci, Mađari, Slovaci i Česi.
Prema podatcima, koje navodi najveći protestantski hrvatski povjesničar Franjo Bučar, 1901. je na području Hrvatske bio značajan broj reformacijskih kršćana. U Baranji i Slavoniji (koja je imala nešto drugačije granice) bilo je cijelih mjesta reformacijskih zajednica, i taj relativno veliki porast nastavlja se do I. svjetskog rata.
Akademik Radoslav Lopašić, Prilog objavljen 25. studenoga 1892.
Lutherova nauka prodirala je polovicom šesnaestoga vijeka s tri strane u Hrvatsku.
Na zapadu dolazila je iz Istre, naročito s Kopra, pod okriljem vrlo uglednih pobornika Matije Frankovića (Flaccius), Pavla Vergerija i biskupa Senjskoga, a poslije nadbiskupa Splitskoga, poznatoga Marka Antuna Dominisa, od sjevera širilo se luteranstvo iz Kranjske i Štajerske, u kojih je zemalja gotovo sve plemstvo bilo prigrlilo Lutherovu nauku, starajući se mnogo za to, da tu nauku prošire i po Hrvatskoj i u ostalih slavenskih zemalja tadanjega turskoga carstva. Napokon unesena je nova vjera i po Lutherovoj i po Kalvinovoj nauci u gornju i u donju Slavoniju, i to oko Mure i Drave pod zaštitom knezova Zrinskih, tadanjih gospodara Međimurja, a dolje niže oko Osijeka i na Dunavu pod okriljem turske vlasti, koja je voljela protestante, nego li Rimu i Beču vazda sklone katolike.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.