Prilozi za povijest protestanata u Hrvatskoj

Akademik Radoslav Lopašić,
Prilog objavljen 25. studenoga 1892.

Lutherova nauka prodirala je polovicom šesnaestoga vijeka s tri strane u Hrvatsku.

Na zapadu dolazila je iz Istre, naročito s Kopra, pod okriljem vrlo uglednih pobornika Matije Frankovića (Flaccius), Pavla Vergerija i biskupa Senjskoga, a poslije nadbiskupa Splitskoga, poznatoga Marka Antuna Dominisa, od sjevera širilo se luteranstvo iz Kranjske i Štajerske, u kojih je zemalja gotovo sve plemstvo bilo prigrlilo Lutherovu nauku, starajući se mnogo za to, da tu nauku prošire i po Hrvatskoj i u ostalih slavenskih zemalja tadanjega turskoga carstva. Napokon unesena je nova vjera i po Lutherovoj i po Kalvinovoj nauci u gornju i u donju Slavoniju, i to oko Mure i Drave pod zaštitom knezova Zrinskih, tadanjih gospodara Međimurja, a dolje niže oko Osijeka i na Dunavu pod okriljem turske vlasti, koja je voljela protestante, nego li Rimu i Beču vazda sklone katolike.

Oduševljeni zaljubljenici nove vjere nastojali su steći što više vjernika među Hrvatima živom riječi i poukom na materinjem jeziku, starajući se za tiskanje potrebnih vjerskih knjiga, ponajviše prevedenih s latinskoga i njemačkoga jezika, stvorivši čitavu protestantsku literaturu na hrvatskom jeziku glagolskim, ćirilskim i latinskim pismima.

U dosadašnjim publikacijama o protestantizmu, naročito onima, što su izašle u novije doba u spisima Bečke učene akademije, Kranjskoga historijskog društva; zatim u knjizi Ivana Kostrenčića: „Beiträge zur Geschichte der prot. Literatur der Siidslaven”, u Dimitzovoj “Poviesti Kranjskoj”, pa u časopisima za povijest i starine Trsta i Istre, te u Ljubićevom opisu života Marka Antuna Dominisa (Rad, knj. X. i Starine, knj. II. i IV.), napokon i u nekim člancima u “Starinah”, ima obilna građa za proučavanje i spoznanje protestantskoga pokreta među južnim Slavenima i stanju, dosezima te vrijednosti cjelokupne hrvatske protestantske literature.

Nešto je građe za povijest protestanata u Hrvatskoj, navlastito u Hrvatskoj i slavonskoj vojnoj krajini, ima i u mojim spisima: „Karlovac, poviest i mjestopis”, pa „Prilozi za poviest Hrvatske 16. i 17. vieka iz štajerskoga arhiva u Gradcu (Starine, knj. 17 i 19)”.

Za poznavanje razvitka protestantizma u Slavoniji za doba turskoga vladanja donio sam ja nešto svjetla u svojoj knjizi: „Dva hrvatska junaka”, naročito u životopisu fra Luke Ibrišimovića, Obilniju građu za taj predmet prikupio je prof. Tadej Smičiklas, objelodanivši ju u „Spomenicih o Slavoniji u XVII. vieku”.

Nastojeći budućim piscima naše političke i kulturne povijesti podati još daljnjih vijesti o protestantizmu u Hrvatskoj, prikupio sam iz svoje zbirke u jednu zbirku ovo nekoliko bilježaka i radova, koje nisu, na koliko znam, još nikada tiskane, a po svojem sadržaju vrijede, da se na svjetlo iznesu.

Ima tih priloga, ne računajući bilješke, ukupno 27, i to za vrijeme od 1557. do 1712.

Prilozi počinju s pismom prosvijetljena Filipa Melanchtona od 25. srpnja 1557., kojim taj čuveni čovjekoljub preporučuje hrvatskoj gospodi zemljaka im (Illyricum) Ivana Drugnića na povratku u domovinu, gdje se njegovim (hrvatskim) jezikom govori, a gdje je rad crkvi služiti (Prilog I).

Za našu literarnu i u opće kulturnu povijest zanimljivi su spisi (Prilog II., III., IV.), što se tiču potpore podijeljene od štajerskih staleža za tisak hrvatske “Biblije”. Ovi spisi popunjaju spomenike tom predmetu, koji su tiskani u Kostrenčićevih „Beiträge” i u „Notizenblattu” Bečke učene akademije od 1852.

Tu se čita s pravom utjehom, kako su prije tristo godina štajerski Nijemci lijepo shvaćali kršćansku ljubav ne govoreći protiv hrvatskog, i opće slavenskog jezika, kao što to čini njihova pustopašna potomčad današnjega tobože naprednoga vijeka, ne podupirući tisak vjerskih knjiga i na hrvatskom jeziku i njima nepoznatim pismom.

Kao što je bilo hvalitelja Dalmatova i Konzulova hrvatstva u prevedenih crkvenih knjiga, (Vidi pohvale iz Metlike i iz ostale Hrvatske u Kostrenčićevih: Beiträge.); isto tako bilo je ljudi (Bihaćkih fratara), kojim se nije sviđalo hrvatstvo protestantskih knjiga (pr. V.).

Pod daljnjim brojem (VI.) slijede nekoliko bilješki luteranskih prodikatora u okolici Karlovca i u ostaloj Hrvatskoj. Ponajviše su to bili svećenici, koji su služili kranjskoj i štajerskoj gospodi na hrvatskoj krajini, propovijedajući na njemačkom. Takov propovjednik dolazio je u Bihać za volju tamošnjih kapetana, koji bijahu većim dijelom Nijemci ili ponjemčeni Slovenci.

Pismo prodikatora Petra Lukšića, rodom ispod Ozlja (prilog VII.), jedino je do sada nađeno hrvatsko pismo protestantskoga svećenika. Lukšić je bio uz Grgura Vlahovića, rođena Ribničanina, glavni navjestitelj luteranizma oko Ozlja i Ribnika. Na kraju je morao Lukšić svoju domovinu ostaviti; ali je i kasnije nakon više godina iz Krupe kod Metlike svoje vjernike i u Hrvatskoj pohađao, kako se to vidi iz oporuke kneza Franje Herendića, pisane u Bubnjarću 1597. Na toj oporuci potpisan je među ostalima svjedocima i „gospodin Petar prodikator”. (Acta croat. str. 304).

Karlovačka utvrda bila je protestantom sigurnim zakloništem mnogo godina, pa i poslije vremena iza kako su protestantski popovi izagnani iz Kranjske i ostale Hrvatske. Kukuljević je zabilježio vijest (ja joj nisam mogao na vrelo naići), da je još 1640. postojala protestantska crkva u Karlovcu, a pojedini protestanti služili su u Karlovačkoj vojsci još za generalovanja kneza Vuka Frankopana Tržačkoga. Pače i knez Petar Zrinski držao je na svojim imanjima u okolici Karlovačkoj protestante Zmajlovića i Druzgaja kao svoje službenike. Svakako je čudo, da su Karlovački vojnici još 1594., kad se svuda po nasljednih austrijskih pokrajina, a i na hrvatskoj krajini, konačno iskorijenila i zatrla protestantska sljedba, nastojali gradnji nove protestantske crkve. Rečene se gradnje tiču tri priloga ove zbirke (X., XI., XII.).

I u Koprivnici, tada tvrđavi slavonske krajine i sjedištu kapetanata, održali su se protestanti malo ne do polovice sedamnaestoga vijeka, kako to prilozi XIII. i XIV. svjedoče.

Međiumurje je bilo pod zaštitom knezova Zrinskih, a revnim djelovanjem vjerovjesnika, župnika Mihela Bučića, koncem šesnaestoga vijeka gotovo sasvim predobiveno za novu vjeru, a da se katoličanstvo ipak po nešto uzdržalo, zasluga je hrvatskih Paulina kod svete Jelene u Čakovcu kojim nije odgovarao ni sjaj ni ugled moćnih knezova Zrinskih. Pošto je 1623. za rukom pošlo priora Čakovečkoga samostana Ivanu Bakiću, poduprtog od Tome Mikulića, da od evangelikalizma odvrati mlađeg Jurja Zrinskoga, sina starijega Jurja, da ga predobi za katoličanstvo, uskoro prigrliše i za nekoliko godina i ostali Međimurci staru katoličku vjeru.

Biskupi Zagrebački nastojali su iz petnih žila posve istrijebiti luteranizam po cijelom opsegu Beksinskoga i Varaždinskoga arhiđakonata (O čemu govore prilozi XVI., XXI., XXII. i XXIV.)

Znamenita je bila obitelj plemića i baruna Malakocia. Oni potiču po svoj prilici iz Međimurja, a nema sumnje, da im je pravo hrvatsko ime glasilo Mlakovački, te da je tijekom vremena pomađarena, kao što se to dogodilo i kod imena mnogih drugih čisto hrvatskih porodica među Savom i Dravom. Izvjesno je, da su Malakoci bili podrijetlom Hrvati, i da su među sobom govorili i pisali hrvatski. Veoma moćan i ugledan bio je Nikola М., među ostalim vlasnik velikih dobara Susedgrada i Stubice. On je bio oženio udovicu Nikole Zrinskoga, brata bana Jurja, rođenu grofinju Sechyevu, postavši tako srodnik knezova Zrinskih. Po Susedu pisao se barunom od Susedgrada, i slijedio je luteranizam. Nije čudo, da je revni Zagrebački biskup Benko Vinković, poznat kao prijatelj i štitnik čuvenoga Jurja Križanića, nastojao predobiti moćnoga baruna za katoličanstvo. Kako je Vinković oduševljeno na tom radio, svjedoče prilozi XV. i XVIII., da li je uspio, nisam našao zabilježeno.

Biskup Zagrebački Martin Borković učinio je sve što je mogao, da očisti svoju dijecezu od inovjerstva, držeći u tu svrhu sa svojim klerom biskupsku sinodu i izdajući shodne i energične upute svakom zgodom, gdje je trebalo katoličku vjeru zaštititi i inovjernike predobiti ili ih pak odstraniti. Čovjekoljublje i brigu za svoje stado pokazuje pismo rečenoga biskupa od 29. ožujka 1686., kojim pozivlje grofa Mirka Erdeda u očigled županijske skupštine Varaždinske, da nastoji uvesti redoviti sud za vještice, da ih neuka svjetina sama ne hvata i ne pali. (Pril. XIX., XX., XXIII., XXV.)

Jedva će biti poznato, da je još 1712. g., u Podravskom Drnju bilo protestanta i da je trebalo tamo namjestiti katoličkog kapelana radi toga da žitelji Drnja ne idu preko Drave do protestantskoga prodikatora. Drnjani bijahu u Hrvatskoj, po svoj prilici, posljednji protestanti hrvatskoga plemena, dok u Slavoniji ima još i sada jedna protestantska župa starih Slovinaca (Hrvata) kraj Vukovara. Ostali slavonski protestanti i stariji i noviji došli su ponajviše iz Ugarske, te su po narodnosti osim Slovaka ponajviše Nijemci i Mađari. Stariji protestanti u Slavoniji stigoše u zemlju u doba turskoga vladanja; ali im je nakon revindikacije Slavonije ponajviše traga nestalo.

Hrvatski prodikatori i pored hrvatskoga “Svetoga pisma” nisu mogli odoljeti još hrvatskim glagoljskim popovom, kojim je narod bio uvijek odan, a veći napredak Lutherove nauke sputaše sama njemačka gospoda u krajini, nastojeći uz protestantstvo osnovati i učvrstiti također njemačko gospodstvo u Hrvatskoj, dodijajući do zla boga hrvatskim staležom i svemu narodu hrvatskomu. Protiv ovih siledžija, koji bijahu pravno zakupili više od polovice zemlje, ustala je čitava kraljevina, a kad ih je nestalo, nitko nije za njimi žalio.

(Zapis je prilagođen suvremenom hrvatskom jeziku)