Pobožni težak je uznemiren duhovnim i općim stanjem društva; na polju radi, moli i misli. Bog mu progovara, obraća se porukama i pokazuje viđenja. Kreće na put i prenosi primljene poruke. Bit se sažima sljedećim riječima: »Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Gospod traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.« Mih 6, 8. (KS) U njima je objavljeno i duhovno načelo, koje pomaže u pobožnosti i životu, kroz tri jednostavna ali moćna pravila: živjeti pravicu, pokazivati empatiju, te bit vjernik!
»Tko je kao Gospod« značenje je imena Mihej, Božjega proroka koji je dobio poruke – riječ od Boga – i viđenja. Te su poruke: upozorenja, analiza duhovo-društvenog stanja, poticaji na promjenu stavova, i ohrabrenja s budućom nadom. Progovaraju i danas nakon što se prouče tadašnji odnosi u društvu, i uoče poruke proroka. Izvorne poruke su upućene Samariji i Jeruzalemu (središtima Sjevernog i Južnog kraljevstva), Crkvi Prvog saveza tj. Izraelu. Prenosi poruke za vrijeme tri Judina kralja: Jotam, Ahaz, Hezekia (oko 750. – 680. pr. Kr.). Samarija će biti okupirana od, velikoga osvajačkoga kraljevstva, Asiraca 722. pr. Kr. To će uzrokovati početak nacionalne tragedije, a vrhunac će biti Babilonsko sužanjstvo. Bio je suvremenik biblijskih proroka: Izajie, Hoše, i Amosa. Poruke i objave, kako su zapisane u knjizi proroka Miheja, nisu po redoslijedu. Taj »detalj« je bitan pri razumijevanju i svih proročkih knjiga, a on se bitno razlikuje od današnjega, opće prihvaćenoga, iznošenja i opisa događanja. Neki događaji su stvarnost toga vremena, drugi su budućnost u kojemu je živio prorok ali su kasnije ostvareni (Mih 5, 2), treći su daleki, još uvijek neostvareni, eshatološki događaji (čit. Mih 4, 1 ‒ 4).
Riječ od Boga upućena Miheju (Mih 1, 1) heb. dâbâr, i.m.r.: riječ, govor, izgovor. Korijenski je vezana uz glagol: govoriti, razgovarati, obećati, pjevati, obznaniti, upozoriti, zapovijedati, zastrašiti. Poruka je koju daje Bog riječ. Kako je predana nije poznato (je li misaona ili usmena poruka), ali jest Božji poticaj na promjenu stavova, i djelovanja u životu. Možemo zaključiti da je poslušnost Bogu vezana uz želju za promjenom stavova, ponašanja i djelovanja. Bez želje za promjenom, svjesnosti u postojanje problema, ne može se doći do napretka!
Mihej opisuje duhovno i društveno stanje. (čit. Mih 2, 1 – 5. 3. 5, 12 – 14. 6, 10 – 11.) Vodstvo naroda je bilo potkupljivo, sklono nepravdi i primanju mita, tj. kršenju Zakonom propisanih odredbi. U ekonomskim odnosima prevladavala je: otimačina, pljačka, nepravedno stečena imovina, potkradanje od strane trgovaca. U društvenim odnosima: nasilje bogatih, laž, i prijevara. Bilo je rasprostranjeno krivovjerje tj. štovanje kipova i slika te idolopoklonstvo u izvornom smislu te riječi. Postojale su prostitutke koje su, od nečiste zarade, prinosile darove za vjerske nakane i to se javno podržavalo. Nevolje su se proširili po cijelom društvu, tj. Sjevernom i Južnom kraljevstvu. Takovo je postupanje vodilo u društvenu nesigurnost, zločine, i Božju osudu. Upečatljiv je opis djelovanja i poruke upućene duhovnim vođama, čit. Mih 3, 5 – 7, 11. Vidljivo je – ono što se i danas ponavlja – društveno okružje vodilo je i usmjeravalo većinu duhovnih vođa! Umjesto da svojim djelovanjem rasvjetljavaju društvenu tamu oni su gasili »lampione« duhovnoga napretka. Mnogi su svećenici i proroci – u ime Božje – govorili laž! Vlastodršcima ono što im je odgovaralo, a za uzvrat su dobivali materijalne darove i povlastice. Savezi lažnih proroka održavali su nestvarnu sliku koja je odgovarala društvenoj oligarhiji. Nažalost, duhovna se povijest ponavlja, a oni koji ju ne poznaju ili ne razumiju postaju dijelom njezine propasti. Stanje naroda nije bilo puno bolje (čit. Mih 1, 3 – 7). Posebna se pozornost skreće na proširenu pogansku praksu i općenito govoreći krivovjerje. U Samariji je bio izgrađen dvostruki religijski sustav sličan onomu u Jeruzalemu, ali uz dodatke koji su bili suprotni onomu kako je Bog propisao izraelsko bogoslužje. Moglo bi se zaključiti da im je svjetonazor bio iskrivljen pa je i djelovanje bilo loše. Iz lažne religioznosti proizašlo je uništavajuće društveno djelovanje. To je upozorenje i za danas, ono što vjerujemo oblikuje naš život i društvo! Evo primjera: ako društvo promiče uništavanje braka kao zajednice muškarca i žene, osigurava si siguran put uništenja i nestajanja. Promicanje zajednice koje nemaju potencijal za posredovanje života, promiče se izopačenost pod krinkom suvremenoga i prihvatljivoga, iako se radi o staroj poganskoj praksi izumrlih civilizacija. Društvo treba uvažavati sve svoje građane ali se ipak treba uočiti i znati koja je orijentacija i djelovanje suprotna Božjoj volji. Drugi primjer: ako društvo potiče pobačaj ugrožava najranjivije društvene skupine – nerođenu djecu – daje jasan poruku da je bešćutno te prihvaća nasilje nad djecom. Nitko nema pravo oduzeti djetetu pravo i mogućnost na život, i to treba biti jasno moralno načelo koje proizlazi iz religijskoga i odgovornoga načina života. Treći primjer: ako društvo zamagljuje i štiti zločinačku prošlost i odobrava komunističke zločine i genocid koji su članovi komunističke partije učinili nad hrvatskim narodom ono sije sjeme za buduće zločince i zločine.
Pozornost privlače: Mih 5, 2 te 4, 1 – 4. Prvi je navještaj dolaska – od Boga odabranoga i poslanoga – Vođe koji će ujediniti i povesti Ostatak (manji odabrani dio) Božjega naroda. Mnogi bibličari smatraju da ovaj, pored drugih starozavjetnih navještaja, upućuje na Gospodina Isusa Krista kako po njegovoj službi tako i po mjestu njegova rođenja (Betlehem). Drugi, navedeni zapis, je slika slave Božjega hrama koji je za sve narode mjesto Bogoštovlja (još uvijek neostvareno). Slika se upotpunjuje i nadopunjuje Vječnim hramom iz knjige »Otkrivenja«. Mistiku i apostolu Ivanu, objavljena je slava budućih – vječnih vremena s Nebeskim Jeruzalemom i Hramom u drugačijem obliku: Bog postaje Hram za sve narode, a zemaljska građevina nestaje (Otk 21, 22).
Dva su stiha snažne poruke i poticaji: »A ja, prema Gospodu sam zagledan, čekam na Boga koji spašava, Bog moj mene će uslišati. Ne raduj se mome zlu, dušmanko moja, ako sam pao, ustat ću; ako boravim u tminama, Gospod je svjetlost moja.« Mih 7, 7 – 8. (KS) Stvarnost života je najčešće teška ponekad čak i okrutna. Ponekad se članovi obitelji okrenu jedni protiv drugih, a rane koje zadaju su duboke, i bolne. Mnogi se nakon toga odluče na život mržnje i osvete. To su kratkotrajna zadovoljstva i pirove pobjede koje vode u začarani krug vezanosti za negativne osjećaje.
S Bogom možemo biti rasterećeni i oslobođeni mržnje, osvete i želje da se vode jalove bitke. Prosvijetljena osoba vidi svjetlost koja mu obasjava put života te kreće životnim putem u duhovne pobjede. Moguće je izaći iz kruga mržnje i osvete ako smo zagledani »očima vjere« u Gospoda – tada u tami i labirintu života Bog daje svjetlost i postaje spasenja!
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.