Biografije

Mojsije: Božji čovjek

Božje ime


Mojsije je bio: biblijski velikan, vođa, prorok, silan u djelima i riječima, ustrajan, rodoljub, predan, ponizan, pobožan i Božji čovjek. (usp. Pnz 33, 1; Br 12, 3; Dj 7, 22;)

Njegovo je ime povezano s njegovom zamalo tragičnom sudbinom. Imenovala ga je faraonova kćerka, koja ga je spasila od sigurne smrti u Nilu, a Mojsije znači: »jer sam ga iz vode izvadila.« (Izl 2, 10.) Bilo je to u vrijeme kada su Izraelci boravili u Egiptu i neposredno prije odlaska u Obećanu zemlju. Njihov je odlazak bio odgovor na molitve koje su potaknute teškim okolnostima u kojima su se našli. Mojsije je dobio Božji poziv i poticaj da ih vodi iz Egipta ka Obećanoj zemlji. Mojsije je, prema rabinskoj predaji, živio od 1391. do 1271 pr. Kr. (120 g.) Ipak treba uzeti u obzir da oko povijesnih pitanja Mojsijevog života te izlaska postoje razmimoilaženja među bibličarima pa tako “NIV Study Bible” ističe: »Ukratko, ne postoje jaki razlozi za promjenu tradicionalnog datuma, 1446. pr. Kr., izlaska Židova iz Egipatskog sužanjstva.«

Prema prastaroj judeo-kršćanskoj predaji njemu se pripisuje spisateljstvo nad većim dijelom Petoknjižja. Biblijske su knjige izvor razumijevanja njegova života, poziva i poslanja (čit. Izlazak, Levitski zakonik, Knjiga brojeva, Ponovljeni zakonik). Njegov se život dijeli u tri razdoblja od po četrdeset godina. Prva je odrastanje i život u Egiptu, druga je život u Mopskoj zemlji kod punca Jitra, i treća je vodstvo starozavjetnoga Božjega naroda. Mojsije je imao najbolju egipatsku naobrazbu toga doba, te je odrastao na faraonovomu dvoru. Ipak nije bio rođeni vođa, a Bog ga je »gurnuo« i natjerao u službu vodstva. Bio je oženjen za Siporu (Zipora), s kojom je imao dva sina (Geršon i Eliezer), a poslije njezine smrti ponovno se je oženio. Imao je sestru Mirjam, i brata Arona. Mirjam je imala značajnu ulogu u njegovomu spašavanju iz Nila, te je jedna od nekoliko žena sa proročkim darom spomenuta u biblijskim spisima. (čit. Izl 2, 2 ‒ 10; 15, 20 ‒ 21.) Sa Aronom je blisko surađivao, on je bio tri godine stariji, njegovo glasnogovornik kod faraona, i prvi veliki svećenik. (Izl 4, 14 ‒ 16; 7, 7. Lev 8, 1 ‒ 12.) Gospod mu je dao nadnaravnu moć i znakove koji su ga pratili na putovanju. Oni su bili svjedočanstvo Božjega poziva i snage. Mojsije nije bio rječit čovjek, barem ne na početku službe, te mu je brat Aron bio od velike pomoći.

Istaknuti ćemo i predstaviti događaje koji opisuju i približavaju njegovu osobnost, život, poziv i službu. Izbavljenje iz Nila, Gospodnju objavu te otkrivenje Božjega imena, objava na Sinaju, i putovanje kroz pustinju.

Izbavljenje

Izbavljenje je iz Nila svjedočanstvo Gospodnjega zanimljivoga načina djelovanja i providnosti. (čit. Izl 2, 2 – 10.) Faraon je izdao zapovijed po kojoj je trebalo ubijati hebrejsku mušku djecu. Mojsije je trebao biti samo jedno od mnoge pobijene djece, no Bog je drugačije odlučio. Faraonova ga je kćerka pronašla u Nilu te posvojila, a Mojsije je imao najbolju naobrazbu i uvjete za život toga vremena. Stekao je i veliki ugled među Egipćanima (Izl 11, 3).

U svemu je tomu Božje vodstvo i zaštita presudna. Tijekom prvih četrdeset godina njegova života Bog je po svojoj providnosti osigurao Mojsiju pripremu, opremu i obrazovanje za veliki zadak koji će biti pred njim: vodstvo Božjeg naroda u Obećanu zemlju.

Ukazanje

Gospodnje je ukazanje u gorućemu grmu izuzetno značajno za razumijevanje Božje biti očitovane kroz četveroslov (tetragram) JHVH, objave koju je dobio te poslanja kojemu je dano. (čit. Izl 3, 1 – 4, 17.)

Mojsije se nakon bijega iz Egipta nastanio u Midiji. Tamo se oženio za Siporu i radio kod tasta Jitra midijanskog svećenika. O ljudima s kojim je živio “Easton’s Bible Dictionary” navodi sljedeće: »Arapsko pleme Midijanskih potomaka. Uglavnom su nastanjivali sjeverni pustinjski kraj Arapskog poluotoka. Sinajski poluotok bio je mjesto za ispašu njihovih stada. Oni su doslovno bili vladari Arabije kao prevladavajuće pleme. Kao i svi Arapi bili su nomadi.«

Dok je pasao stado svoga tasta došao je do planine Horeb, a to je po svoj prilici Sinaj (čit. Izl 3, 12). Tamo mu se je ukazao Gospodnji anđeo, te Gospod koji mu je prenio poruku i poziv za službu. Prizor je zanimljiv, u gorućemu grmu ukazuje mu se Gospod koji progovara i daje svoju objavu. Tada mu je objavio i svoje najsvetije ime. Biblijski zapis ovako to opisuje: »I reče Bog Mojsiju: ‘Ja SAM KOJI JESAM.’ Onda reče: ‘Ovako kaži sinovima Izraelovim: Ja JESAM posla me k vama.’« Izl 3, 14. Iz heb. JHVH u nekim hrvatskim prijevodima imamo Jahve, odnosno iz poštovanja GOSPOD (heb. Adonai). To je najčešće Božje ime u Bibliji koje se spominje više od šest tisuća petsto puta. »Bog nije određen ili definiran od nikoga osim sebe samoga. Kao onaj koji je samopostojeći njegova su obećanja sigurna. On se objavljuje u svojim spasonosnim djelima.« (“The Reformation Study Bible”)

U Svetom pismu ima više imena za Boga, a to nisu sam lijepo sročena osobna imena ‒ nego opisi Stvoritelja. Ona govore o biti Boga, te imaju poučnu i objaviteljsku stranu, zbog toga se nisu smjela izgovarati uzalud ili proklinjati. Ovo ime govori o Gospodu, a čovjeka potiče na vjeru i veličanje Stvoritelja. Susret s Bogom mijenja čovjeka, to je dugotrajan postupak, koji traje cio život te stvara smislen, sretan ‒ i blagoslovljen život!

Objava

Gospodnja je objava na Sinaju središnji starozavjetni  događaj s dalekosežnim duhovnim i društvenim posljedicama. Tamo je predan zakonodavni okvir za uređenje bogoštovlja i društva. (čit. Izl 19, 1 – 32, 16.)

Mojsije je imao jedinstvenu priliku te boravio četrdeset dana u prisnom zajedništvu s Bogom. Taj je događaj izuzetno bitan za razumijevanje Božjega načina djelovanja: Bog se objavljuje i pokazuje svoju volju te ju predaje izabranima. To je načelo Božje objave ključno za razumijevanje spasenja i kako Bog djeluje sve do danas. Bez objave Boga čovjeku nije moguće doći u puno i potpuno zajedništvo s njim. Bog po svojoj milosti posreduje objavu, a ona je danas darovana u Kristu.

Uspostavljanje je saveza-zavjeta svjedočanstvo Božjega djelovanja, milosti i ljubavi. Bog uspostavlja savez s narodom, a Mojsije ga posreduje. Mojsije je, u tom smislu, i praslika Mesije tj. onoga tko izbavlja i vodi. Božji je narod pozvan na održavanje te život vjere i zajedništva s Bogom. Iz tog odnosa te predanosti Bogu po vjeri dolazi Božji blagoslov. Zanemarivanje, izbjegavanje i odbacivanje saveza donosi prokletstvo. Sinajski savez proizlazi iz Božje milosti, ali je utemeljen na provođenju zakonom propisanih odrednica pa možemo zaključiti da su djela bitna u postupku spasenja. Ova će bitna odrednica starozavjetne religioznosti doživjeti bitnu novozavjetnu reformu po kojoj će spasenje biti po milosti neovisno o djelima. (čit. Rimljanima)

Središna je i uporišna točka Sinajskog saveza davanje Dekaloga tj. Deset Božjih zapovijedi (DBZ). (čit. Izl 20, 1 – 17.) Bog daje objavu Mojsiju te ploče saveza na kojima su utemeljene starozavjetne duhovno-društvene zakonodavne odredbe. Mojsije nije izumio nego posredovao DBZ, a on to i svjedoči u svojim spisima. Mojsije ima, dakle, i proročku ulogu jer prenosi Božju poruku. DBZ se dijele na dvije ploče na kojima su po četiri i šest zapovijedi. Prve tri određuju bit bogoštovlja, četvrta je ceremonijalne naravi tj. održavanje Šabata, a ostalih šest određuju i uređuju odnose u društvenoj zajednici, odnosno daju moralne smjernice. Ostale zakonodavne odredbe, koje razrađuju i određuju duhovno-društvene odnose u židovskoj zajednici, nalazimo u zadnje četiri knjige Petoknjižja.

Među kršćanskim bibličarima i učiteljima postoje različiti pogledi i pristupi tumačenju tih zakonskih odrednica. Načelno možemo reći da su zakonske odrednice svjedočanstvo Božjega starozavjetnoga djelovanja iz kojih se mogu iščitavati opća moralna stajališta, a DBZ je temelj duhovno-društvenih odnosa koji su prihvatljivi i kršćanima.

Putovanje

Putovanje je započelo izlaskom (grč. éksodos, lat. exodos, hrv. izlaz) iz Egipta pod vodstvom Mojsija, i dolaskom pred Obećanu zemlju, u koju Mojsije neće ući. U Egiptu su proboravili četiri stotine i trideset godina, te od obiteljskog plemena koji je brojio sedamdeset ljudi narasli u narod s više od šest stotina tisuća ljudi. (usp. Izl 1, 5; 12, 37; 12, 40 – 41.) Putovanje je trajalo četrdeset godina i biti će obilježeno mnogim i različitim zgodama i nezgodama koje će ostati trajno svjedočanstvo i pouka ne samo Židovima nego i kršćanima.

Mojsije na tomu putovanju zauzima značajnu ulogu. On vodi, posreduje za narod te je primjer vođe koji ustrajno, predano, i Bogu posvećeno pronalazi načine da ispuni, od Boga, povjereno poslanje. Mojsije svjedoči za Boga, i u njegovo ime provodi poslanje. On slijedi Boga, koji mu pokazuje kojim putem ići, a on taj put pokazuje narodu. Mojsije se na tomu putovanju pokazuje i kao čovjek molitve te zagovornik.

Iako biblijski opis tog putovanja naglašava njegovu povijesnu dimenziju, duhovna je za kršćane ključna. Izlazak je paradigma duhovnog putovanja Crkve, ali i svakog kršćanina. To duhovno putovanje započinje Božjim odabirom, nastavlja se ropstvom grijehu koji dovodi do duhovnoga očaja i potrage za Bogom, te iskrenim zazivom Boga za izbavljenje. Bog pronalazi način da čovjeka izbavi iz ropstva u kojemu se nalazi te mu daruje spasenje. To je spasenje posredovano po Gospodinu Isusu Kristu. Za razliku od Mojsija Isus je pravi i konačni Spasitelj, on je Mesija u pravom i punom smislu te riječi. Na tomu duhovnomu putovanju puno je zamki koje su postavljene da unište i obezvrijede vjeru u Boga. Isto je tako i ljudska grješna narav sklona različitim pobunama protiv Boga, a one dovode do duhovnih nevolja, kušnji i padova. Ipak postoji poruka nade, a ta je da će istinski Spasitelj izbaviti i odvesti do duhovne obećane zemlje: nebeskog i vječnog Jeruzalema tj. Raja. To je najveća i konačna odrednica, te sigurno i vječno odredište.

Mojsijev primjer i danas pokazuje kako Bog odabire, vodi i oblikuje one koje poziva u službu. On je, pod Božjim nadahnućem, uspostavio starozavjetni zakonodavni sustav koji je imao duhovno-društvenu primjenu. Taj je sustav bio i ostao smjernica Židovima, a za kršćane je svjedočanstvo Božjega starozavjetnoga djelovanja. Kršćani pristupaju starozavjetnoj objavi na način da ju prihvaćaju u onomu dijelu i omjeru koji je potvrđen kroz Kristov evanđeoski nauk.

Mojsije je okončao svoj život na Moapskim brdima, prije nego što je narod prešao Jordan i ušao u Obećanu zemlju. Tajnovito je umro i prešao u vječnost svomu Stvoritelju bez poznatoga ukupnoga mjesta (čit. Pnz 34, 7).

Autor: Branimir Bučanović