Hrvatska reformacija

Reformacija u Slavoniji (3. dio)

Slavonija (Požeška dolina)


Većina reformatora (16. i 17. st.) bili su hrvatskog i mađarskog podrijetla, uglavnom obraćenici na vjeru u Boga: svećenici i franjevci. Oni su gorljivo prenosili biblijske istine narodu koji je njihove poruke prihvaćao. Bilo je to vrijeme duhovnog gibanja među Hrvatima i Mađarima te ostalim narodima tog kraja.

U članku Protestantizam i protureformacija u podravskim hrvatskim selima u Mađarskoj u 16. i 17. stoljeću, Đuro Franković piše slijedeće. »S obzirom na sve podatke postaje jasno da su se u Donjoj Ugarskoj (Južna Mađarska, Slavonija i Baranja op.a.) pored Sztáraija u širenju protestantizma istakli još: Mihály Siklósi, Mirko Ciger, Georgius Prodanisinus, Miklós Tukni, Szerémségi Illés i dr. Sudeći po njihovim prezimenima, većina su, ako ne i svi, bili Hrvati, a možemo samo pretpostaviti da su podjednako poznavali i hrvatski jezik.«

Mihael Starin (mađarski Mihály Sztárai) središnja je osoba u širenju kršćanskog-biblijskog nauka među Hrvatima i Mađarima Slavonije, Baranje i južne Mađarske. Bio je odličan župnik-pastor, propovjednik, teolog, apologet, vjeroučitelj, glazbenik (svirao violinu), kompozitor, pisac, dramaturg, te biskup (superintendent) u Lugu (Episkopus de Lasko). Djelovanje tadašnje reformacijske biskupije obuhvaćalo je djelomično područje današnje: hrvatske Baranje, Slavonije i dio južne Mađarske.

Rođen je oko 1500-te u mjestu Stara u Mađarskoj (danas mađarski Drávasztára), blizu granice današnje Hrvatske nedaleko Drave i mjesta Sopje i Starin u Hrvatskoj. Mihel Starin je bio Hrvat, a ne kako se pogrješno tvrdi Slovak. Učio je teološke studije u Sáraspatoku, a studije završava u Padovi 1520. Služio je kao dvorski svećenik te bio sudionik Mohačke bitke.

Rano je postao zaljubljenik vjere u Boga i kršćanske reformacije (1528.), Lutherovih pogleda. Napustio je franjevački red i s velikim žarom naviještao Evanđelje Gospodina Isusa Krista. Vrlo predano i uspješno širi vjeru u Boga među Hrvatima i Mađarima. Nastanjuje se 1544. u Lugu (Baranja), nedaleko od Osijeka.

Prema podatcima koje je objavio (20. lipanj 1551.), na području svoga djelovanja, u trideset godina, uspio je proširiti evanđeoski nauk u 120 naseljenih mjesta. Teško je točno odrediti broj i veličinu tih reformacijskih zajednica, ali je za pretpostaviti da se radi o relativno velikom broju od nekoliko tisuća. Preveo je i uglazbio više psalama od kojih je šesnaest sačuvano i objavljeno. Napisao je najmanje šest vjerskih pripovijesti koje su imale pjesničku formu te su korištene kao igrokazi za pouku narodu.

Starin je bio u sukobima sa svojim nekadašnjim duhovnim drugovima. Strukture je dobro poznavao pa je točno znao njihove grijehe. Moglo bi se zaključiti kako je njegova temperamentnost posljedica odgoja. Kod mnogih reformatora prvog naraštaja radikalizam je najčešće povezan s odgojem koji su primali u strogim religijskim kultovima.

Promicao je evanđeosku vjeru u Boga. Njegovo duhovno oruđe bila je Biblija ‒ Riječ Božja ‒ na temelju nje gradi i radi. Odbacuje kultsku praksu, idolo-ikonopokloništvo, te vrhovni autoritet čovjeka jer je za njega Gospodin Isus Krist glava Crkve koju je utemeljio. Na temelju evanđeoskog nauka, a po uzoru na velikane kršćanske crkve, odbacuje celibat kao nametnuto i propisano stanje te tobožnju višu duhovnost.

Mihael Starin nije bio evangelik niti reformiran u uobičajenom smislu te riječi, jer se konfesionalni identitet, u to vrijeme, tek razvija. Podržavao je i promicao evangeličko-reformirani nauk, dakle reformacijski u punom smislu te riječi. U vječnost ka Gospodinu preselio se je u Pápi (Mađarska) 1575.

Značajan nadnevak u povijesti reformacije Baranje zauzimaju 17. i 18. kolovoza 1576. Tada je u Kneževim Vinogradima održana Sinoda na kojoj je nazočilo 40 reformiranih svećenika. To svjedoči o vrlo živoj reformacijskoj djelatnosti i nazočnosti više desetaka crkvenih općina, na toj Sinodi su usvojeni crkveni zakoni za baranjske reformirane vjernike. Ova Sinoda imala je veliko značenje i za cijelu današnju Mađarsku jer je tada propisano kako osnivati škole i voditi crkvene knjige. Sinodu možemo smatrati nastavkom i razvojem reformacijskih zajednica i prve koja je bila 1550. (poglavlje Prva Sinoda). Reformacijski utjecaj na području Baranje nije uništen, a u Slavoniji se je zadržao najduže.

Autor: Branimir Bučanović, Reformacija u Hrvatskoj, Daba copy centar, Zagreb 2016.