Hrvatska reformacija

Reformacija u Međimurju (4. dio)

Zrinski.jpg


Slično kao i na području današnje Istre, i Slavonije tako je i Međimurje imalo jak utjecaj kršćanske reformacije. Ovdje je najveća hrvatska plemička porodica bila nositelj i poticatelje reformacijskog kršćanstva. Zbog toga je tamo kao i drugdje bila ustrojena izuzetna snažna protureformacijska djelatnost, s jasnim ciljem: uništavanje i zatiranje kršćanske reformacije među Hrvatima, vezivanje i služenje stranima duhovnim i materijalnim ciljevima. Protureformacijska djelatnost išla je u pravcu da se sva izgubljena mjesta i narod, pa ako je potrebno silom i mačem, vrate, a hrvatske reformacijske vjernike protjera ili preobrati.

Velika hrvatska plemićka obitelj Zrinski bila je sklona reformaciji te je promicala biblijsko kršćanstvo u ozaljskom i međimurskom kraju. Zajednice i propovjednici bili su reformacijskog, evangeličkog-luteranskog i reformiranog-kalvinskog, smjera. Propovjednici su, uglavnom, bili Hrvati, a većinski narod Hrvati koji su se tamo naselili tijekom prodiranja Turaka.

Ban Nikola IV. Šubić Zrinski Sigetski (1508. ‒ † 1566.), veliki hrvatski vojskovođa i nacionalni junak bio je podupiratelj reformacije. Ne može se tvrditi da je formalno tj. pravno postao vjernik crkava reformacije, ali je po svoj prilici bio reformacijski vjernik te  sigurno podupiratelj i promicatelj reformacijskog kršćanstva.

O njemu je velikan hrvatske povijesne znanosti, dr. Franjo Bučar, u knjizi Povijest reformacije i protureformacije u Međimurju i susjednoj Hrvatskoj, str. 3 ‒ 4. napisao slijedeće.

»Već se o junaku sigetskome Nikoli IV. Zrinskome (poginuo 1566.) i o njegovoj ženi Evi rodjenoj Rosenberg kaže da su bili protestanti. U Lendavi, u susjednoj Ugarskoj, u gradu grofičine matere, bijaše protestantska tiskara, koju su podigli i podržavali grofovi Banfi, gdje je izašlo više evangeličkih mađarskih knjiga. Već je ban Nikola poznavao hrvatske protestantske knjige, koje su na jug bile poslane iz hrvatske protestantske tiskare u Urachu (Tübingenu), te je bio u savezu sa Ivanom Ugnadom i njegovim poduzećem. Po savjetu kranjskih staleža, koji su mnogo držali do bana, dali su Trubar i kranjski ratni savjetnik u Ljubljani Fabijan Krichperger po nekoliko primjeraka hrvatskih knjiga lijepo vezati, da ih pošalju banu Nikoli Zrinskomu. A poznato je i to, da je Nikola Zrinski na strogo katoličkom dvoru Ferdinanda I. nije baš bio, štono riječ kaže, ΄persona grata΄. Osim toga dolazio je ban Nikola Zrinski sa svećenstvom neprestano u svađe i zadejvice, osobitom sa zagrebačkim kaptolom. Ban Nikola Zrinski i čitava njegova porodica bijahu dobri prijatelji Ugnadovi, koji je bio veliki širitelj reformacije među južnim Slavenima, te glavni propagator protestantske literature, a upravljao je susjednom varaždinskom županijom. Ugnad je i banu pisao o svom novom poduzeću, molio za pripomoć i preporučio ga. Ban Nikola Zrinski prianjao je po svoj prilici reformaciji, a njegov sin Gjuro očito je protestantski odgojen. Turski ratovi nisu mu dali dovoljno vremena, da i svoje podložnike reformira, te se i sam nije mnogo mogao za reformaciju zauzeti. Junačka smrt kod Sigeta (g. 1566.) prekinu svako njegovo nastojanje u tom pogledu.«

Nikola V. (1559. ‒ 1605.) bio je reformacijski kršćanin i živio u Ozlju. Kao školovani pravnik napisao je pravni dokument koji je pomogao razvoju Čakovca kao slobodnog trgovačkog središta te pomogao njegovom ekonomskom napretku.

Juraj IV. (Đuro III.) Zrinski (13. travnja 1549. ‒ 4. svibnja 1603.) jedan od najmoćnijih hrvatskih velikaša s imanjima od Jadranskog mora do Gradišća, veliki ratnik i branitelj kršćanstva, gospodarstvenik, političar te utjecajna osoba Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva bio je uvjereni reformacijski kršćanin i reformator. Podupirao je i organizirao više reformacijskih crkvenih općina i tiskaru u Nedelišću. Juraj IV. Zrinski koristio je zakonsko pravo (Čija je zemlja – njegova je religija!) te odredio religiju na svojim posjedima. Budući je bio gorljiv u svome opredjeljenju odlučio je reformacijsku religioznost promicati po Međimurju. U mladosti je bio skloniji evangeličko-luteranskom, u zreloj dobi reformirano-kalvinskom kršćanstvu.

Povijesni navodi često spominju kako je reformacija na tom području nasilno uvedena. Budući da su izvjestitelji zagovarali protureformaciju, a nerijetko podupirali i provodili rimsku inkvizicije, s pravom se treba sumnjati u ta izvješća. Kasniji povjesničari su nekritički prenosili te informacije pa je, kao i drugdje, o reformaciji u tim krajevima bilo u rasponu od netočnosti, poluistina do točnih podataka.

»Slika o nasilniku Juraju IV. Zrinskom prema katoličkom svećenstvu i prioru pavlinskog samostana Šimunu još je i danas prisutna. Međutim, nema nikakvih podataka o nasilnom uvođenju protestantizma u Međimurje. Nema podataka o otporu niti pak o bilo kakovim problemima, pobunama ili nemirima prilikom i tijekom uvođenja protestantizma. Kada je Juraj prihvatio protestantizam, nije mogao ostaviti katoličke svećenike na starim položajima već je bio obvezan dovesti nove protestantske. U tom slučaju katolički su svećenici morali otići. Svojim odlaskom izgubili su vjernike i posjede. Da li su svi otišli i što se je dogodilo, danas je teško reći.« (Vladimir Kalšan, Međimurska povijest, str. 76.)

Juraj IV. Zrinski dopustio je suživot reformacijskih i katoličkih vjernika. Ne samo što je to prešućeno, nego su širene neistine i pripisano nešto što nije činio. Razlog je što su inkvizitori koristili metode tzv. mentalne rezervacije te poluistine kao načine svoje propagande. Njegov koncept suživota otpočeti će sramežljivo živjeti u Hrvatskoj tek 1859., no nije u potpunosti zaživio do današnjih dana.

Nikola VI. Zrinski (1570. ‒ 1625.) jedan je od markantnijih osoba reformacije u Hrvatskoj. Po opredjeljenju bio je uvjereni reformacijski kršćanin skloniji evangeličkom smjeru. Stajališta je javno iznosio te je štitio reformacijske kršćane, posebno propovjednike kojima je prijetio smrtni progon.

Rimska inkvizicija počinje stezati žestok obruč oko Hrvata reformatora i hrvatskih reformacijskih kršćana, a okidač je Sabor 1604. Sabor je odlučio podržati politiku koju su zastupali mađarski zastupnici na carskom saboru u Beču, ali su se žestoko usprotivili slobodi savjesti i vjeroispovijesti. Dakle, 5. srpnja 1604., zastupnicima je u ime grofova Nikole VI. i Petra Erdödya predložena rasprava na temu slobode vjeroispovijesti te protiv progona reformacijskih kršćana. Političari su uz podršku i lobiranje inkvizitora zabili čavao te na križ pribili reformaciju. Tada je donesena politička odluka o progonu, ubijanju i pljački Hrvata reformacijskih kršćana, izrijekom luterana i kalvina. Ova odluke će imati dalekosežne posljedice. Političari toga vremena nisu vidjeli progresivnost reformacijskog kršćanstva te su stali u obranu interesa bečke politike i rimske inkvizicije.

Nikoli VI., kao i njegovim precima, nije dana banska čast koju su, po zaslugama za hrvatski narod, trebali imati. Pripadnost partiji i plemenu, ispred sposobnosti i domoljublja, posljedica je totalitarnog inkvizitorskog svjetonazora koji je postavio paradigme ponašanja održavane do danas u različitim sustavima.

Nikola VI. bio je kulturno i nacionalno osviješten Hrvat i domoljub. Potpomagao je književnost te je bio proglašen zaštitnikom evanđeoske vjere na saboru u Banskoj Bistrici 1620. On je, također, bio pokrovitelj reformacijskog kulturnog kruga gradišćanskih Hrvata. Ovo govori u prilog činjenici da je postojao interes, koji je uništen, i među Hrvatima Gradišća za reformaciju.

»Prvi krug gradišćanskih Hrvata činili su uz Jurju IV. Zrinskog Stjepan Konzul Istranin, Antun Dalmatin, Juraj Franković, Gašpar Dragonjić i dva biskupa Juraj Fistrović, i Stjepan Klanceković. Drugi pak krug, uz Nikolu VI. Zrinskog činili su Grgur Mekinić i braća Zvonarići i biskup Musay. Politička osnovica tog pokreta vrlo je vjerojatna bila širenje protestantizma među narodima osmanlijskog carstva.« (Vladimir Kalšan, Međimurska povijest, str. 94.)

Juraj V. Zrinski (31. siječnja 1598. ‒ 18. prosinca 1626.) prelazi na rimokatoličanstvo. Ponuđeno mu je političko napredovanje ako se učlani u Rimsku Crkvu, prozelitizirao ga je Ivan Bakić prior pavlinskog samostana Sv. Jelene 1613. To je jedna u nizu činjenica koja potvrđuje da su fingirane optužbe o tome da su klerici Rimske Crkve bili ugroženi u Međimurju. Dobiva bansku čast kao mito rimskih inkvizitora i političara zbog činjenice da se je odrekao biblijske vjere i postao član Rimske Crkve.

Hrvatskim reformacijskim propovjednicima dolazi teško vrijeme kao i hrvatskim reformacijskim crkvenim općinama. Propovjednici Rimske Crkve, i latinski redovi (pavlini) ponovo se, u većem broju, vraćaju nazad. Iznenadna smrti Jurja V., 18. prosinca 1626., obavijena je tajnom. Borio se je u Tridesetogodišnjem vjerskom ratu s 1200 konjanika, za strane interese, kao sluga Hagsburgovaca (Ukupno je bilo između 20 000 do 30 000 vojnika iz Hrvatske koji su umirali za tuđinsku korist u Tridesetogodišnjem ratu 1618. ‒ 1648.). Ubijen je, najvjerojatnije, od njemačko-češkog generala Alberchta Eusebiusa von Wallensteina koji ga je dao otrovati, dok neki tvrde da je umro od kuge. Iako je zbog političkih razloga postao rimokatolik, Juraj V. ipak nije dao uništiti reformacijske crkve. Rimska inkvizicija uništavat će te zajednice pomalo, ali sustavno i temeljito; za to će im trebati nekoliko desetljeća.

»Kada je u jesen 1622. bio imenovan za hrvatskog bana, postalo je jasno da je političke ciljeve stavio ispred vjerskih. Širom je otvorio vrata protureformaciji, odnosno povratku katoličke vjere kao dominantne vjere u Međimurju. Da je to politički čin vidljivo je iz činjenice što su Zrinski još dugo vremena štitili protestantske propovjednike u Međimurju. Naime, tek su u vremenu između 1637. i 1661., nestale protestantske župe u Štrigovi, Subotici, Selnici, Murskom Središću, Prelogu, Svetom Jurju u Trnju, Podturnu, Mihovljanu, Nedelišću, Svetom Martinu na Muri, Belici, Svetoj Mariji, i Donjem Vidovcu. To naravno ne znači da je tu posve nestalo protestanata. Još 1641. (14. rujna op.a.) godine biskup Vinković je molio grofa Nikolu Zrinskog da protjera protestantskog propovjednika (kalvinskoga op.a.) iz Podturna.« (Vladimir Kalšan,  Međimurska povijest, str. 96.)

Iako je protureformacija sustavno i nasilno uništavala kršćansku reformaciju Hrvati su ostavili traga kao propovjednici i dušebrižnci. Prema istraživanjima Franje Bučara većina od njih su djelovali u današnjoj Mađarskoj, Sloveniji, Slovačkoj, Austriji itd. gdje je bilo dosta Hrvata. Npr.: Gašpar i Đuro iz Međimurja, Gašpar Dragonus; Đuro, Stjepan, Petar Ivanko iz Legrada, Vasilije iz Turnišća; Martin, Matija i Franjo iz Murskog Središća; David i Đuro iz Preloga, Matija iz Belnice, Ivan iz Varaždina, Ivan Kanižaj itd. Zanimljivo je da se dosta Hrvata navode i kao supotpisnici dokumenta koji je imao za cilj zaustaviti protestantske frakcije, Formula Concordia (Würteberg 1577.) od superint. dr. Andreä; Đuro Blažević Dalmatinac, Andrija Cvjetan, Andrija Reöytök (Mursko Središće), Matija Forgac (Štrigova), Toma Kejsnik (Prelog), Gederocinus (Štrigova), Mirko Lenti (Kotoriba), Mirko Dubinski (Nedelišće), Ivan Vinicaj (Mursko Središće), te iz Legrada Đuro Sereny, Vasilije Kalmantsei, Benedikt Schemtei, te neki Ivan.

Jedina Crkvena općina koja je opstala je ona iz Legrada. Ona se spominje 1608., kao i ostale crkvene općine Međimurja, kao dijelom Transdunavske biskupije u Mađarskoj. Legradska općina je preživjela jer je bilo naseljavanja ponešto Nijemaca i najviše Mađara, te su oni i uspjeli očuvati tu reformacijsku zajednicu. To je jedina zajednica augsburške provenijencije koja je opstala, manje-više, u kontinuitetu od vremena reformacije. Okupljala je evangelika ali i reformirane koji su po etničkom sastavu ispočetka bili Hrvati, a poslije većinom Mađari. Legrađani su bili na visokom glasu kao ratnici i domoljubi pa je tako zapisan govor Đure Zrinskoga ml. 1659. na Saboru u Požunu (Bratislava): »Vi znate, da sam je dobar katolik. No kakva bi to bila od mene ludorija ako bi npr. svoje legradske vitezove i vojvode, te tamošnje luteranske zapovjednike protjerao iz Legrada? Svoje katoličke vojnike ne bih se ufao poslati ni na deset Turaka, a kada sam među protestantskim vojnicima, te slušam njihove pobožne molitve i psalme, nikada se ne vraćam bez pobjede iz turskih ratova.« Tijekom vremena rimska inkvizicija je prozelitizirala sve druge kršćanske zajednice, a ne samo reformacijske kršćane. Nešto podnošljivije vrijeme nastupa nakon Edikta o vjerskoj toleranciji 1781. Zna se da su 1792. imali crkvu, školu s učiteljem i groblje te su tada brojili oko 400 duša, uglavnom Mađara, koji su većina bili evangelici uz manji broj reformiranih. Treća bogomolja izgrađena je 1841. (prvu je porušila Drava, druga je izgorjela), a toranj dovršen 1889. Bogoštovlje je do oko 1995. bilo na mađarskom, a od tada na hrvatskom jeziku.

Od tridesetak crkvenih općina koje su djelovale na području Međimurja, rimska inkvizicija je uspjela uništiti sve osim one u Legradu.

Autor: Branimir Bučanović, Reformacija u Hrvatskoj, Daba copy centar, Zagreb 2016.


Zrinski


Zrinski-slogan