Reformacijski nauk i pogledi

Pijetizam: Evangelička pobožnost

Pia desideria: Pobožne želje


Pijetizam (lat. »pietas« , njem. pietismus, hrv. pobožnost) je pokret pobožnosti nastao u 17. st. među njemačkim evangelicima. U ovomu ćemo članku opisati naglaske, nauk i odlike pijetističkoga pokreta pobožnosti.

Pijetističku bi pobožnost mogli sažeti kroz tri naglaska. Prvi je naglasak okupljanje na pobožno-biblijskim kućnim skupinama zbog kršćanskoga zajedništva i duhovnosti. Drugi je naglasak osobna biblijska pobožnost: redovno samostalno biblijsko proučavanje u cilju duhovne obnove. Pijetisti su vjerovali u lako razumijevanje najbitnijih biblijskih istina. Oni nisu dovodili u pitanje evangelički nauk, ali su naglašavali njegovu primjenu u osobnoj pobožnosti i životu. Ključno je pitanje koje postavljaju: »Koja je osobna primjena kršćanske vjere?« Ovaj je naglasak ostavio dubokog traga na razvoju duhovnosti evangelikalizma, ali i kršćanstva općenito. Treći je naglasak biblijski nauk o svećenstvu svih vjernika što ima i bitnu pastoralnu primjenu.

Utemeljitelj je pijetizma evangelički pastor Philip Jacob Spener (1635. – 1705.) On je tijekom teoloških studija u Strassburgu (od 1651. do 1559.) zaključio da taj studij nema životnu primjenu. Promjenu, u njegov život, donosi susret s Jeanom de Cabadieom. Cabadie je odbacio rimokatolicizam i prešao na evangelikalizam. On je donio Speneru duhovne poticaje, koji su Spenera potaknuli na promjene u načinu promišljanja i pobožnosti. Jedan je od značajnih poticaja bio povezan s naukom o presudnosti djelovanja Duha Svetoga kod pravilnog razumijevanja Biblije.

Poslije završetka studija služio je kao pastor u Strassburgu, a potom u Frankfurtu. Kada mu je bilo 31 g. postaje superintendent Evangeličke crkve u Frankfurtu. Tijekom  toga vremena započeo je biblijsko-kućnu skupinu u svome domu. Cilj toga okupljanja bio je proučavanje Biblije i molitveno zajedništvo s duhovno-životnom primjenom.

Godine 1675. tiskao je knjigu »Pia Desideria« (hrv. »Pobožne želje«), koja označava početak pijetizma te izlaže nauk. »Pobožne želje« obrađuju šest tematskih cjelina, a naslov sažima bit pijetističkog nauka. Prva cjelina ističe duhovni rast i otkrivanje svetopisamskoga nauka u okviru predanoga posjećivanja pobožno-biblijskih kućnih skupina. Cilj je takovih okupljanja pobožno proučavanje Biblije. Druga cjelina ističe biblijski nauk o svećenstvu svih vjernika. Naglasak je stavljen na vjernike, koji nisu crkveni uposlenici, te važnost njihova sudjelovanja u pastoralnoj službi. Treća cjelina progovara o tzv. vjerskim formulama. Prema Speneru se kršćanska vjerovanja ne mogu formulirati, jer je to stvar duhovnoga iskustva koje traje tijekom života. Spener nije odbacio teološki nauk, ali je smatrao da je duhovno i osjetilno iskustvo bitnije. U četvrtoj cjelini ističe miroljubivo i ponizno rješavanje svih nesuglasja i sukoba, u životu i zajednici. Drugačije je rješavanje nesuglasja i sukoba smatrao grješnim i krivovjernim. Peta je cjelina povezana s pastoralnim obrazovanjem. Trebalo je biti životno s naglaskom na duhovnost u službi, te razvijanju životnih iskustava za pastoralnu službu. U šestoj je cjelini naglasio važnost: poučnoga, nadahnutoga, u cilju duhovne izgradnje, propovijedanja. Spener je smatrao da ne treba propovijedati o teškim doktrinarnim pitanjima.

August Herman Francke (1633. – 1727.)   bio je drugi značajni vođa pokreta. On je postavio institucionalne okvire pokreta, potaknuo osnivanje humanitarnih organizacija, škola i domova za siromašnu djecu. Francke je stavljao još veći naglasak – na osjećajno iskustvo – od Spenera. Isticao je da se svatko mora »hrvati s pokajanjem«, što ga mora dovesti do obraćenja, a osoba se mora sjećati toga trenutaka.

Pijestistički je pokret ostavio dubokoga traga na kršćanskomu razvoju. To je bilo zbog pragmatičnih naglaska, te izbjegavanja suhoga i besplodnoga intelektualizma. Potaknuli su, kod protestanata zapostavljenu: misionarsku i đakonsku službu, naglašavanje pastoralne službe i životnih propovijedi, te veće sudjelovanje vjernika u pastoralnoj službi.

U kasnijemu je pijetističkomu razvoju teološki studiji Sveučilišta u Halleu (danas Martin-Luther-Uneversität-Halle-Wittenberg) imao značajnu ulogu. Pijetistička je pobožnost danas uzor mnogim vjernicima i nazočna u mnogim kršćanskim crkvama; a vidljiva je kod onih koji naglašavaju i provode pijetistička načela pobožnosti iako ih, možda, tako ne nazivaju.

Autor: Branimir Bučanović


Izvori:

  • David B. Barrett, »The Encyclopedia of Christianity«, Wm. B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids 2003.
  • Britannica.com/topic/Pietism
  •  Diarmaid MacCulloch, »The Reformation«, Viking Penguin, New York 2004.
  • Donald K. McKim, »Encyclopedia of the Reformed Faith«, Westminster/John Knox Press, Louisville 1992.
  • Klaus Ganzer, »Dictionary of the Reformation«, The Crossroad Publishing Company, New York 2004.
  • Hans J. Hillerbrand (editor), »The Encyclopedia of Protestantism« (vol. 3), Routledge, New York 2004.
  • T. M. Lindsay, »Reformacijski priručnik«, Daba Copy centar, Zagreb 2017.
    Henry E, Webb, »History of Christian Doctrine«, The class lectures 1996.