Razumijevanje društvenoga okružja pomaže boljem sagledavanju povijesti i djelovanja kršćanstva. Jezgrovito predstavljamo svijet u kojemu su živjeli prvi kršćani, te se osvrćemo na rimsko i židovsko društvo s kojima su bili u izravnom doticaju.
Dio svijeta, u kojemu se javlja i širi kršćanstvo, bio je pod utjecajem Rima. Trinaest rimskih careva obuhvaća novozavjetno vrijeme: August od 27. pr. Kr. do 14 po. Kr., Tiberije, Kaligula, Klaudije, Neron, Galba, Oto, Vitelije, Vespazijan, Tit, Domicijan, Nerva, te Trajan od 98. do 117. po. Kr. Rimsko carstvo je bilo spoj gradova, regija, i država podložno središnjoj vlasti. Neki su dobrovoljno postali dijelom Rima, a većina su pokoreni ratom i osvajanjem. Rimski je sustav pokrajina rastao i konačno je postao snažan stroj poznat kao Rimski sustav pokrajina. Pokrajine su bile dio rimske vladavine na način da je nakon osvajanja general postao vladar osvojene zemlje, a provincija je postala njegovo vlasništvo. U Novom zavjetu spominju se: Španjolska, Galija, Ilirik, Makedonija, Ahaja, Azija, Pont, Bitinija, Galacija, Kapadocija, Cilicija, Sirija, Judeja, Cipar, Pamfilija i Licija.
Širenje je carstva bilo moguće jedino s dobro organiziranom vojskom. Rimske legije bile su oružje širenja i osvajanja. Generali, časnici i vojnici imali su društvene povlastice. Rimska vojska je temeljna politička sila koja je carstvo širila, branila i održavala na okupu. Plemstvo su činile senatorske obitelji. Među njima su bile česte borbe i sukobi (otimačina, pljačka i ubijanje) za vlast i materijalno bogatstvo. Oni su vodili politiku te se bavili ustrojem društva i spletkarenjima u cilju osobnoga probitka. Zemljoposjednici su imali najjači društveni utjecaj te su bili najjača ekonomska sila. Srednji stalež bio je gotovo uništen zbog ratova, pa je većina ovisila o državnoj potpori jer nisu mogli preživjeti konkurenciju besplatnog rada robova koji su činili veliki dio pučanstva. Bili su dovedeni iz raznih osvojenih zemalja i služiti kao besplatni radnici svojih gospodara. Mnogi su od njih bili obrazovani i radili kao učitelji. Rimljani su obrazovali djecu u domovima i obično je rob davao prve poduke. Nakon toga išli su u privatne škole. Nastava je bila praktična, a uključivala je čitanje, pisanje i aritmetiku. Kasnije su učenici učili grčku, i latinsku poeziju te retoriku. Učili su duge dijelove i ponavljali ih napamet. Mnogi bi putovali na grčka sveučilišta smještena u Ateni, Rodosu, Tarzu ili Aleksandriji. Neki su uzimali privatna predavanja putujućih filozofa.
Ćudoređe Rimljana nije bilo ogledno, Biblija sažeto opisuje dekadenciju (čit. Rim 1, 18 ‒ 32). Ljudski život nije bio cijenjen i mnoge su amoralne stvari bile sastavni dio života, a ubojstva česta. Razvod je bilo lako dobiti i bio je općenito prihvaćen u društvu. Ubijanje je neželjene djece bilo uobičajeno, a praznovjerje i okultizam rasprostranjen.
Rimsko carstvo je imalo vrijeme relativnog mira na svojim granicama, a održavao ga je sustav pod nazivom Rimski mir (Pax Romana). To je bilo vrijeme relativne političke stabilnosti i sve su glavne ceste mogle biti korištene za putovanja. Kršćani su mogli lako putovati kroz regije i donijeti svoju poruku u mnoga područja carstva. Relativna je društvena stabilnost pomogla širenju kršćanstva. Rimska religija bila je animistička (vjerovanje u duhove) i politeistička (mnogoboštvo). Vrhunska su božanstva bili Jupiter, Mars i Kvirnius, te su prihvatili mnoge grčke bogove. Bilo je utjecaja raznih filozofija kao što su epikurejstvo i stoicizam. Mnogi ljudi su odlučili pronaći odgovore u grčkom misticizmu i bliskoistočnim kultovima. Općenito govoreći Rimljani su bili tolerantni prema svim vjerskim uvjerenjima, ukoliko se nisu doticali carske politike bila su Dopuštena religija (Religio licita).
Ispočetka su prihvaćali kršćanstvo jer su mislili da je to samo jedna židovska sekta, kad su ih Židovi uvjerili u suprotno stvari su se počele mijenjati. Prvi progon započinje ubojstvom Stjepana u Jeruzalemu (čit. Dj 7 ‒ 8), koji će raspršiti mnogo vjernike u okolne države i područja. Ovaj je progon bio oko 34. po. Kr. Prvi veliki progon, koji su organizirale rimske vlasti, započinje ludi rimski car Neron (64. po. Kr.), i trajao je četiri godine. Drugi carevi su, također, progonili kršćane. Među njima su: Domicijan, Trajan, Hadrijan, Antonije Pio, Marko Aurelije itd. Progon se nije odvijao samo u Rimu nego i u ostalim dijelovima carstva: Galiji, Egiptu, Palestini, Maloj Aziji itd. Progon je obično započinjao klevetanjima da kršćani čine protuzakonite i nečasne radnje. Progon, u većini slučajeva, nije zaustavio širenje kršćanstva nego je pomogao rastu.
Židovska država je bila dijelom Rimskog carstva te su imali slobodu organiziranja religije. Nastojali su romanizirati Židove, ali zbog njihove monoteističke religije i učenja glede politeističke prakse nije bilo moguće stapanje. Želje i očekivanja političkog Mesije doveli su Židove do konačne pobune koja je donijela razaranje Jeruzalema 70. po. Kr. Židovi su imali plemstvo, a najistaknutiji su bili vjerske vođe, vodeći rabini i kraljevska obitelj. Bilo je i obiteljskih skupina kao npr. Makabejci, i Hasomonejci. Među članovima Velikog vijeća (Sinhedrij) bilo je bogatih ljudi kao što su Nikodem ili Josip iz Arimateje. Većina Židova bila je siromašna uz relativno mali broj robova. Od vremena Solomona vjerski obredi i središte religije bili su usmjereni prema Jeruzalemu i Hramu. Vjersko učenje je bilo dijelom života. Bilo je i puno vjerskih sljedbi: farizeji, saduceji, eseni, herodijanci, zeloti, ali većina ljudi nije pripadala nijednoj od njih. Židovi su iščekivali dolazak političkog Mesije, zato većina nije mogla prihvatiti Isusovu poruku: »Vrijeme se ispunilo; Božje je kraljevstvo blizu. Obratite se i vjerujte u evanđelje!« Mk 1, 15.
Društveno okružje navodi na misao kao su stvoreni uvjeti za kršćansku poruku o vječnom životu i spasenju. Gospodin Isus Krist je tu poruku prenio, a apostoli i učenici smjelo prenosili svijetu.
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.