Pet točki kalvinizma

Ponekad se može čuti ili pročitati o »Pet točki kalvinizma«. Postoje oni koji misle, govore i pišu da one predstavljaju sve ono što reformirani nauk poučava. Takovo mišljenje nije točno te dovodi do zablude. Namjera je ovoga članka pojasniti izvorišno, i pojmovno značenje teme.

Na Sinodi je Reformiranih Crkava Nizozemske donesen dokument (tzv. Kanoni Sinode u Dortu) kojim se izražava nauk tih crkava glede teološke kontroverze koja se je pojavila među njima, te njihova odgovora na to pitanje. Sažet je u akrostihu TULIP (hrv. tulipan), nacionalnom cvijetu Nizozemske, pa odatle i naziv sažet u pet točki od kojih svako slovo označava ključnu pouku kao odgovor na sumnje koje su potaknule ovu Sinodu. Održana je u Dortu (Dordrechtu) od 13. studenog 1618. do 9. svibnja 1619. godine. Na tomu su okupljanju pored predstavnika iz Nizozemske bili i predstavnici iz Švicarske, Francuske, Njemačke, te Ujedinjenog Kraljevstva, pa je ta Sinoda imala i međunarodno značenje. Ovo je pitanje privuklo pozornost europskih, a potom i reformiranih kršćanima SAD-a, te kasnije i drugdje.

Raspravu je započeo Jacob Arminius (1559. – 1609.) koji je bio student reformirane teologije u Ženevi, pod vodstvom Théodore de Bèze, i Lidenu u Nizozemskoj. Te kasnije reformirni propovjednik u Amsterdamu (od 1588.) i profesor teologije u Lidenu (od 1602.) On je zatražio sazivanje Sinode, kako bi se raspravila sporna pitanja koja je iznosio, a koja je započela nakon njegove smrti. On je začetnik tzv. arminske nauke i remonstranskog bratstva. »Njegov je teološki sustav, poznat kao arminizam, označen od njegovih protivnik da ima pet pogrješaka: 1. Odbacivanje izvornog grijeha; 2. Odbacivanje opravdanja po vjeri; 3. Odbacivanje predodređenja; 4. Odbacivanje neodoljivosti Božje milosti; 5. Nauk da vjernik može otpasti od milosti.« (Christian History Institute)

U svakoj se od točki iznose od devet do osamnaest članaka u kojima se pojašnjavaju stajališta, a potom se odbacuju arminski pogledi.

Prva točka: Božanski izbor i osuda

Započinje se sa stajalištem o grješnosti čovjeka kao njegovomu duhovno-urođenomu stanju. Potom se ističe veličina Božje ljubavi koja je očitovana u Gospodinu Isusu Kristu. (čit. Iv 3, 16. 1. Iv 4, 9.) Isus je posrednik Božje milosti i ljubavi, a odbacivanje ima za posljedicu navlačenje Božjega gnjeva. Čovjek je izvorište grijeha, pa je na njemu i odgovornost zbog grijeha. Središnje mjesto zauzima nauk o izboru i predodređenju. (čit. Ef 1, 4 – 6. Rim 8, 30.) Bog po svojoj milosti i neovisno o bilo kojoj čovjekovoj zasluzi, djelu ili sposobnosti, odabire za vječni život one koje želi. Spašeni nemaju razloga za bahatost jer je izbor isključivo Božje djelo njemu na slavu, a odabranom na spasenje. Taj se izbor očituje po vjeri u Krista, te izvan te vjere nema spasenja. Ovaj je nauk vidljiv u nauku starozavjetnih proroka, Gospodina Isusa Krista i apostola tj. jasno izražen u Svetomu pismu. Na tragu je toga i nauk o osudi: Bog pravedno odlučuje tko će biti osuđen na vječnu propast. Budući su svi sagriješili i lišeni su Božje slave osuda je pravedna i nitko ne može Bogu zamjeriti. (čit. Rim 3, 10 – 18.) Biblijsko je načelo – Božje ljubavi i pravde – vidljivo i potvrđeno u ovomu članku.

Druga točka: Kristova smrt i otkupljenje čovjeka

U središtu je Božja savršena milost i pravednost zbog koje se ljudski grijeh, koje proizlazi iz njegova urođenog stanja (grješnost), mora kazniti vječnom kaznom – ukoliko se ostane nepokajan. Budući čovjek ne može u svojoj snazi doći do spasenja potreban mu je Spasitelj. Bog je poslao Spasitelja – Gospodina Isusa Krista. On je jedinstvena žrtva za spasenje čovjeka. »Smrt je Sina Božjega jedina i najsavršenija žrtva i zadovoljština za grijeh, te je konačna i najveća po svojoj vrijednosti, to je potpuna zadovoljština za grijehe cijeloga svijeta.« (II, 3.) (čit. Iv 1, 1 – 18. Iv 3, 1 – 21.) Ističe se dostatnost Kristove žrtve na križu kao jedinstvenoga događaja u povijesti spasenja, nužnoga za spasenje čovjeka. Vjera je u Gospodina Isusa Krista siguran put spasenja, te nada vječnoga života. Uočljiva je bitnost evanđeoskoga navještaja. »Evanđeosko je obećanje u tomu da svaki onaj tko vjeruje u Krista raspetoga neće propasti, nego će imati vječni život. Ovo obećanje, zajedno s zapovijedi pokajanja i vjere, treba biti naviještano i tiskom predstavljeno svim narodima, i svim ljudima bez ikakve razlike, svima kojima Bog po svojoj volji šalje evanđelje.« (II, 5.)

Treća točka i Četvrta točka: Ljudska pokvarenost, obraćenje Bogu i način kako se odvija

Polazišna je točka nauka (III – IV, 1) tumačenje početnog edenskoga duhovnoga stanja čovjeka. (čit. Post 2, 7 – 3, 24.) Čovjek je stvoren na sliku Božju sa sposobnošću spoznaje i punog zajedništva sa Stvoriteljem. Zbog čovjekove pobune protiv Boga, i posljedičnoga otpada, dolazi do duhovnoga poremećaja u odnosu s Bogom. Grijeh postaje vidljiv u svijetu, a grješnost trajno stanje čovjeka. Glede spasonosne evanđeoske sile iznosi se sljedeće. »Ono što naslijeđeno znanje i Zakon nisu mogli učiniti, to je Bog učinio djelovanjem Duha Svetoga kroz riječ ili službu pomirenja koja je blisko povezana s Mesijom-Pomazanikom, po kojemu je Bogu ugodno spasiti one koji vjeruju, kako pod starim tako i pod novim zavjetom.« (III – IV, 6.) (čit. Rim 1, 15 – 32.) Obraćenje je Bogu (tj. okretanje vjeri u Boga i život po vjeri) djelo Duha Svetoga koji čovjeka dovodi do spoznaje grješnosti, i potrebe obraćenja. Glede vjere u točki 14. iznosi se sljedeće. »Vjera se treba razumjeti kao Božji dar«, što podrazumijeva da Bog čovjeku, po svojoj milosti, udjeljuje duhovnu snagu za vjeruju te »očekuje od čovjeka da se svojom slobodnom voljom usuglasi s uvjetima spasenja i stvarno vjeruje u Krista!«

Peta točka: Očuvanje svetih

Bog odabire čovjeka za spasenje i po svojoj milosti udjeljuje vječni život. Ipak, i istinski vjernik može upasti u grijeh koji može izgledati i kao otpad, a to je posljedica grješne naravi koja ostaje u čovjeku. Nakon što je vjernik uvjeren, od Duha Svetoga glede svoga grijeha, jedino je ispravno duhovno postupanje priznanje grijeha te pokajanje Bogu. Dakle, pokajničko je srce odlika vjernika, po kojemu se obnavlja i potvrđuje duhovno zajedništvo s Bogom. U članku 3, »Božje očuvanje obraćenoga«, poručuje se sljedeće. »Zbog ostatka prebivajućega grijeha, te zbog kušnji svijeta i Sotone, oni koji su obraćeni ne mogu biti očuvani u toj milosti ako su ostavljeni u svojoj snazi. Ali je Bog vjeran i daruje milost, milostivo potvrđuje i moćno ih očuva do kraja.« Na tragu je iznesenoga biblijski poticaj: »Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. No vjeran je Bog, on neće dopustiti da budete kušani preko onoga što možete, nego će s kušnjom dati i ishod da je možete podnijeti.« 1. Kor 10, 13. (VB)

Zaključimo, reformirani nauk obuhvaća široki raspon nauke, teologije i prakse te je svođenje na pet točki krajnje pojednostavljivanje ovoga kršćanskoga nauka i svjetonazora. Ovu teološku temu treba promatrati iz soteriološkoga ugla tj. nauka o spasenju ljudske duše.

Autor: Branimir Bučanović

Izvori:

Center for Reformed Theology and Apologetics, reformed.org/calvinism/
Christianity Today, christianitytoday.com/history/people/theologians/jacob-arminius.html
Christian History Institute, christianhistoryinstitute.org/study/module/arminius
R. L. Dabney, »The Five Points of Calvinism«, reformed.org/calvinism/index.html?mainframe=/calvinism/5Points_Dabney.html
Donald K. McKim, »Encyclopedia of the Reformed Faith«, Westministers/John Knox Press, Louisville 1992.
Monergism, monergism.com/canons-dort-ebook
Klaus Ganzer, »Dictionary of the Reformation«, The Croassroad Publishing Company, New York 2004.
Hans J. Hillerbrand (editor), »The Encyclopedia of Protestantism« (vol. 2), Routledge, New York 2004.
»The Canons of Dort«, Chapel Library, Pensacola 2010.