Kategorija: Biblijski nauk i pogledi

---

»Revnovao sam veoma gorljivo za Gospoda nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i mačem poubijali tvoje proroke. Ostadoh sam, a oni traže da i meni oduzmu život!« 1. Kr 19, 14 (KS) (Čit. 1. Kr 19, 1 ‒ 18.)

Ilijino putovanje i susret s Bogom u središtu je pozornosti, a biblijsko i povijesno okružje zanimljivo. Bog je veličanstveno djelovao kroz njega. On je navjestitelj poruka i prenositelj Gospodnjih čuda.

Uloga je proroka bila podsjećati Narod Božji na svrhu i razloge postojanja na Zemlji, a koju su oni često zaboravljali. Trebali su slaviti i veličati Boga svoga Stvoritelja, te ga vjerno slijediti; oni su često odlazili u lažna i kriva štovanja te pravili kompromise s vjerom u Boga. Predavali su se, podavali i prepuštali različitim idolopokloničkim kultovima i sustavima. Mnogi svećenici, duhovni pastiri i proroci bili su na otpadničkom putu. Slično kao i u današnje vrijeme u kojemu se pojedinci, u društvenim strukturama moći, natječu u promicanju poganštine, urušavanja i rušenja vjere. To je upozorenje i poziv da budimo kao svjetionici i ne pokleknemo pod pritiscima sekularnoga svijeta i bezboštva te ne dopustimo praznovjerju i bezvjeri da ispuni duh. Jer kada se to dogodi postajemo tama, a kada tama prožme srce to je siguran put u propast.

Ilija prima upozorenje od Izabele, supruge Ahaba (sedmi kralj Sjevernog kraljevstva-Izrael, kraljevao u Samariji 22 godine), koja poručuje kako će ga ubiti. Kraljevska svita je promicala bezbožnički sustav vrijednosti i vodila narod u propast. Ahab je sinkretizam prihvatio od Izabele, a u promicanju predano ustrajavao te ga nametao na podanike. Ilija je uspio uvjeriti mnoge kako su proroci Izabele i Ahaba lažni te promiču ono što je suprotno Istini. U sukobu koji je narastao savladao je većinu, a kraljica je odlučila osvetiti se i ubiti Božjega čovjeka. Poslana je potjera s jednim zadatkom ‒ pronaći i pogubiti proroka!

Bježeći pred kraljevskim egzekutorima odlazi u Ber Šebu, koja se nalazila se na području Južnog kraljevstva-Juda i nije bila u vlasti Ahaba, ali ga kralj i tamo proganja. Tamo mu se Gospodnji anđeo. Kao mnogima do tada, u teškim okolnostima, Bog šalje nadnaravnoga pomoćnika. Od njega dobiva pomoć i naputak te kreće dalje, i putuje četrdeset dana do Božjeg brda ‒ Horeb. To je mjesto Božje objave Mojsiju i predavanja Deset zapovijedi. Mojsije je tamo boravio u slavi Gospodnjoj, pa je i to poveznica ova dva biblijska velikana.

Na Horebu boravi u pećini, tamo se događa upečatljiv susret, a takve su i poruke. U samoći i skrivenosti čuje Gospodnji glas, započinje razgovor iz kojega se iščitava narav Boga koja se često ne uočava. Naime, prečesto se »boga Starog zavjeta« prikazuje okrutnim i osvetničkim, a »boga Novog zavjeta« milostivim i punim ljubavi, pa na kraju ispada da je bog shizofrenik. Naglašavamo: isti je Bog Starog i Novog zavjeta, nema dva boga niti je Bog rascijepljen u sebi. Bog »Biblije« je jedne biti u tri osobe (Otac, Sin, Duh Sveti): milostiv, pun ljubavi i praštanja, pravedan itd. kako u Starom tako u Novom zavjetu. Bog komunicira s čovjekom, a na ovom primjeru to je slikovito prikazano. Ne sa svima, svugdje i svagda jer se objavljuje kada hoće, a na čovjeku je da se ponizi i prihvati poziv. Osluškujući glas Gospodnji čovjek dobiva blagoslov u životu. Iz toga dolazi poticaj da osluškujemo »Gospodnji glas«, tražimo »Gospodnje lice«, živimo s Gospodom, dopuštamo i otvaramo se za njegovo djelovanje. Gospodin postavlja pitanje, Ilija odgovara te svjedoči o proširenoj bezvjeri i otpadništvu, uvjeren da nitko ne ide Božjim putem. Čak su i svećenici, proroci i pastiri zašli s puta Istine te se, zbog svoga interesa, predali promicanju laži. Kroz prirodne pojave (vihor, potres, oganj) najavljuje se objava, a Bog se javlja u tihomu povjetarcu. Bog blagoslivlja i kroz blagi lahor izgovara svoju riječ, daje poruku. Božja riječ je moćna i kada dođe čovjeku istinski ga obnavlja u duhu, a može se čuti i danas! Bog progovara i duhovno obavlja kroz Duha Svetoga kojega je stavio u srca vjernika. Razgovor Ilije s Bogom je u biti molitva. Blagoslovi kao posljedica duhovnog života vidljivi su i danas u životima vjernika. Bog najjasnije progovara onda kada se pred njim »pregibaju koljena« te kada se čitaju i promišljaju poruke »Svetoga pisma«.

Jesmo li spremni svakodnevno živjeti vjeru u Boga? Jesmo li spremni biti na putu istine, braniti ju do kraja? Ilija je bio spreman i predan Istini, a taj poticaj stoji i nama danas. Po mnogo čemu ovo vrijeme je slično onomu u kojemu je živio Ilija. Ljudi radije idu širokim putem iako on vodi u duhovnu propast; zato je potrebno ustrajati na putu spasenja, biti svjetionik Božjih istina te ih promicati u društvu.

Na kraju istaknimo Gospodinovu poruku: »Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sva koljena koja se nisu savila pred Baalom i sva usta koja ga nisu cjelivala.« 1. Kr 19, 18. Bog progovara i poručuje kako unatoč tomu što velika većina nije na putu vjere, ipak ima onih koji jesu. Bog ima svoj narod čak i tamo gdje tako ne izgleda. Upozorenje je i za danas: nemojmo misliti kako smo samo mi ispravni, ne ograničavajmo Boga našim stajalištima ili iskustvima. Bog podiže sebi vjernike, one koji će slaviti njegovo ime. Budimo ustrajni i predani u slavljenju Boga, te radimo i gradimo Božje kraljevstvo!

Molitva: Svemogući Bože zahvaljujemo za tvoju Riječ biser duhovnosti i tvoje objave u našemu životu koju ne želimo izgubiti. Molimo te neka bude bliska našim srcima, a ne samo nadohvat rukama. Molim prosvijetli nas kod proučavanja tvoje riječi kako bi objava sijala u srcima. Molimo pomozi da živimo život vjere, koji se temelji na »Svetom pismu«. Neka evanđeoska-radosna vijest živi u našim srcima po djelovanju Duha Svetoga. Po živoj utjelovljenoj Riječi našemu Gospodinu Isusu Kristu. Amen!

Autor (tekst i fotoilustracija): Branimir Bučanović

Knjiga Djela apostolska zanimljiva je iz više razloga. Neki od njih su opisi nastajanja, širenja, izazova, i blagoslova koji su povezani s Prvom kršćanskom zajednicom, kao uzorom do današnjih dana.

Uočavamo pa ističemo: »Bili su postojani u nauku apostola, u zajedništvu, u lomljenju kruha i u molitvama. A uđe strahopoštovanje u sve, jer su apostoli činili mnoga čudesa i znake. Svi koji su povjerovali bili su zajedno, i imali su sve zajedničko. Prodavali bi svoja imanja i dobra te dijelili svima, kako bi koji trebao. Bili su jednodušni i svaki dan su se okupljali u Hramu, a po kućama su lomili kruh, blagujući hranu s radošću i priprosta srca. Hvalili su Boga i uživali naklonost svega naroda. A Gospodin je svaki dan umnožavao broj onih koji su se odazivali na put spasenja.« Dj 2, 42 ‒ 47. HBD

U biblijskom se navodu kratko i jezgrovito opisuje život prvih kršćana, koji su ih uzori vodili i što su nastojali provoditi u svakodnevnom životu. Temeljna je odlika kršćanske zajednice bila postojanost u Kristovom nauku. Vjerovali su da je njihov život ispunjen zbog života s Bogom po vjeri. Ta im je vjera bila nadahnuće, poticaj i smjerokaz u životu. Budući se duhovna veza s Kristom ojačava kroz zajednicu tj. drugima koji vjeruju ‒ zajednički život predstavljao je važan poticaj u savladavanju svakodnevnih izazova života. Vjernici su pomagali jedni drugima na vidljiv i praktičan način. Biblijski redci potiču na djelovanje kroz milosrđe i praktičnu pomoć. Današnje društvo ima sustav skrbi za potrebite. Razne karitativne, socijalne i druge ustanove brinu i pomažu onima koji su u potrebi. Ponekad se čini da zbog specijaliziranih ustanova, opće društvene neimaštine koja pogađa i mnoge vjernike, te zbog toga što postoje oni koji su plaćeni za taj posao, mi nemamo što ponuditi. Ipak, svi su pozvani činiti pozitivne pomake i pomagati, onaj tko ima više može više pomoći, a svi u skladu sa svojim mogućnostima.

Bog je od početka, tijekom ljudske povijesti, sve do današnjih dana, a tako će biti i u budućnosti, bio doticaju s čovjekom. Njegova moć i veličina vidljiva je kroz: zajednice koje promiču Božji nauk u praktičnom životu, prirodu, pojedince, ustanove, te spletove okolnosti i pomoći ljudima u nevolji kao posljedica molitava upućenih Gospodinu. Božje je djelovanje očito i u stvaranju pozitivne klime među ljudima. Svaki puta kada se donose i potiču vrijednosti kao što su: vjera, mir, napredak i zajedništvo među ljudima može se uočiti Božje djelovanje. Nasuprot, svi oni koji potiču: revoluciju, nepravdu, nasilje, nemir i ratove nisu od Boga nadahnuti i Duhom Svetim vođeni.

Prvi i pravi primjer potiče da budimo ustrajni u promicanju: biblijskih vrijednosti, vjere u Boga, činjenju dobra, i pomaganju potrebitima!

Autor: Branimir Bučanović

»Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo. Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga.« Heb 11, 1 ‒ 3.

Biblijska nauka o vjeri proteže se cijelim Svetim pismom te povezuje Božju objavu s čovjekom. Potvrđuje nadu, utvrđuje čovjeka te osnažuje povjerenje u Boga. Vidljiva je na mnogim primjerima tijekom prošlih i današnjih vremena.

I.ž.r. grč. pistis, u Novom zavjetu, prijevodi se kao vjera. Vjera je: uvjerenje, opresvjedočenje, prihvaćanje, pristajanje, obznanjivanje, i življenje istina koje su objavljenje u Svetomu pismu. Vjerovati znači: prihvaćati postojanje Boga i duhovne stvarnosti; pristajati uz Bibliju kao izvor kršćanskog nauka i Božje objave; živjeti i promicati istine Kristovog nauka; imati uvjerenje u postojanje vječnoga života. Bez vjere nije moguće ugoditi Bogu, a tko želi pristupiti i biti s Bogom – mora vjerovati – da postoji te blagoslivlja one koji ga traže. Bez vjere nema ni duhovnoga života, a vjerom se ulazi u duhovna otajstva. Vjerom se spoznaju istine koje su bitne na putu spasenja. Istinska vjera se temelji na objavama Svetoga pisma, a ne osobnim objavama ili pogledima jer je Biblija konačna objava volje Božje te siguran put spoznaje Boga!

Istraživanje Svemira služi kao primjer zašto je potrebno opstati na putu vjere čak ako se sve okrene protiv nas. Desetljećima su sljedbenici bezbožničko-marksističke ideologije uvjeravali kako postoji samo ono što je materijalno i vidljivo. Vjernike su ismijavali pa čak i stavljali na stup srama zbog toga što su imali bogati duhovni život i vjerovali u postojanje onoga što nije prolazno. Mnogi su agitatori ateizma ostvarili karijere i dobro se »potkožili« ismijavajući, a ponegdje i proganjajući one koji nisu željeli ograničiti svoj duh ateističkom ideologijom. Na njihovu žalost znanost, u koju se vole zaklinjati kada im to odgovara, dokazala je da su širili obmanu. Kozmološka istraživanja potvrdila su kako je svega četiri posto cijelog Svemira vidljiva materija, dvadeset i tri posto tamna tvar, a čak sedamdeset i tri posto tamna energija. Kako bi ovo pitanje bilo još zamršenije i zbunjujuće znanstvenici ne mogu objasniti što je tamna tvar i energija. Ipak su zaključili da čak devedeset i šest posto stvarnosti koja nas okružuje nije materijalne naravi kako se do nedavno tvrdilo. To je na tragu onoga o čemu govori i Sveto pismo kada upućuje na duhovnu stvarnost i vječnost koja nije određena materijalnim i prolaznim.

Westministerski duži katekizam (32. o.) pojašnjava da se Božja milost očituje po vjeri: »Božja milost očitovana je u Drugom savezu (Novi zavjet); na taj način slobodno osigurava i nudi grješnicima Posrednika te život i spasenje po njemu. Očekuje vjeru kao uvjet dovođenja njemu, uz obećanje davanja Duha Svetoga svima odabranima kako bi u njima djelovala vjera, sa svim drugim spasonosnim milostima. Kako bi ih utvrdila u svoj svetoj poslušnosti, kao potvrda istine njihove vjere i zahvalnosti Bogu, te kao put po kojemu ih je imenovao za spasenje.«

Kao uvjet spasenja ističe se vjera u Gospodina Isusa Krista: »Tko god prizove ime Gospodnje bit će spašen.« Dj 2, 21, na to se nastavlja »Nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.« Dj 4, 12.

Abraham je jedan od velikana vjere. Bog ga je u poodmaklim godinama pozvao na putovanje života; napušta rodno mjesto i odlazi u Obećanu zemlju. Osim uvjerenja da treba ići Božjim putem i slijediti glas savjesti nije imao vidljive dokaze za ono što će se ostvariti. Povjerenjem u Boga i nadom kreće na putovanje života, a njegov primjer postaje uzor vjere!

Drugi primjer koji ističemo je Gideon. U njegovo vrijeme Izrael je činio »zlo u Gospodnjim očima«. Tom biblijskom rečenicom se ističe: odlazak od Boga, promicanje sinkretizma, krivovjerja te društvene nepravde. Pisac uvjerava kako su negativnosti i nepravde dovele do društvenih nereda i okupacije države ‒ vlasnici su postali robovi. Stanje je bilo izuzetno teško: istjerivani su iz domova, zemlja otimana, a imovina pljačkana. Kada su se našli na društvenom i duhovnom dnu počeli su zazivati Boga. Gideon je jedan od Božjih velikana (čit. Heb 11, 32 s.s.). Djelovao je prije uspostave kraljevstva (čit. Suci 6 ‒ 8), bio je peti sudac: pučki tribun, društveno ‒ duhovni vođa kojega je Bog podigao kako bi izbavio narod iz nevolje. Potjecao je iz male društvene skupine, a u obitelji nije bio ugledan. Poziv mu upućuje anđeo koji ga, u ime Gospodnje, doziva u službu. Nakon što mu se obraća Gospod Bog, a poslije susreta sa anđelom, započinje duhovnu obnovu društva te odbacuje poganske običaje. S manjom skupinom istomišljenika, ruši kumire kojima su se klanjali, odbacuje krivovjerje i lažna božanstva u cilju obnove istinske vjere. Na početku reforme nisu bile prihvaćene, a vođe naroda su ga odlučile uhititi i suditi. Mudrim je zagovorom oca izbjegao progon i suđenje. Bog ga potom poziva u obranu naroda. Pokazao se je vještim strategom, organizatorom i neustrašivim generalom. S malobrojnom vojskom uspio je pobijediti moćne neprijatelje i spasiti Božji narod. Vjerom u Boga prevladava sve izazove i postaje primjer za nasljedovanje. Ispunio je poslanje i postavio primjer kako živjeti vjeru u Boga!

Vjera u postojanje Boga izvor je blagoslova, sreće i mira, ponuđena je svima, a nasljedovanje vjerskoga puta vodi istinskoj nadi i vječnoj radosti!

Autor: Branimir Bučanović