Kategorija: Biblijski nauk i pogledi

---

»I izvede ih van sve do Betanije, podiže ruke svoje pa ih blagoslovi. I dogodi se, dok ih je blagoslivljao, da se odmakne od njih i bȋ uznesen u nebo. Oni mu se poklone pa se s velikom radošću vrate u Jeruzalem. I bijahu sve vrijeme u Hramu hvaleći i blagoslivljajući Boga. Amen.« Lk 24, 50 – 53. (VB)

Luka opisuje, u »Evanđelju« i »Djelima apostolskim«, što se je zbilo u vremenu od četrdeset dana nakon uskrsnuća. Svjedoči da je Gospodin Isus Krist dao nepobitne dokaze o uskrsnuću, upute te pouke svojim apostolima i učenicima o Božjem Kraljevstvu.

Zatim se je oprostio od njih četrdeseti dan nakon Uskrsa. To je bilo nedaleko od Betanije na istočnim padinama Maslinske gore, udaljene od Jeruzalema tri kilometra. Potom je na veličanstven način uzašao u nebesa pred očima više svjedoka. Evanđelista Marko piše da je uzašavši na nebo i sjeo Bogu s desna. Bog je u središtu nebesa, a Krist je s desna, to znači da ima nebesku tj. konačnu vlast pod sobom.

Prizor je veličanstvenost – uzlazeći u nebo podiže svoje ruke i zaziva blagoslov na učenike! Željeti, htjeti i govoriti dobro; te prenositi takove misli, riječi i želje drugoj osobi to znači blagoslivljati! Gospodin Isus Krist izriče blagoslov učenicima, a njegova riječ ima veliku snagu te je konačna. Nema moćnije riječi od one koju izgovori Gospodin i Spasitelj. Koga Bog blagoslovi taj je uistinu blagoslovljen! Nikakva ljudska kletva ili vráčānje ne može oteti Božji blagoslov. Kristovi učenici su blagoslovljeni, a njegova milost je nad njima. To ne znači da će im biti lako, ili će imati lagodan život, ili neće imati životnih nevolja; ali će imati Božji mir, nadu i vječni život nakon smrti. To je snaga Božjega blagoslova kojim Bog blagoslivlja svoj narod.

Ovaj je događaj nastavak poslije-uskrsnih zbivanja te okončanje Isusove zemaljske službe. Isusovo djelovanje se danas nastavlja po Duhu Svetom. Učenicima i apostolima, koji su bili skeptični po pitanju uskrsnuća, ovo je trebao biti konačan dokaz Kristove pobjede nad smrću, te nade za vječni život.

Kršćanska je vjera objava jednoga Boga koji se, kroz Sveto Trojstvo (tri Osobe u jednoj Biti), objavljuje ljudima. Uskrsnuće i Uzašašće u nebo imalo je za cilj pokazati kako se Bogu može, od tog vremena, izravno pristupiti po Gospodinu Isusu Kristu. On je jedan i jedini Posrednik: »Jer jedan je Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi – čovjek Krist Isus!« (1. Tim 2, 5.) Uzašašće daje i poticaj: budući je Krist iznad svega i sve u svemu kršćani su pozvani graditi Kraljevstvo Božje na Zemlji. Kraljevstvo Božje vidljivo je tamo gdje je živa vjera u Boga, a ona se očituje u pojedincu i zajednici vjernika koji pravilno i jedino štuju Boga te se samo njemu u duhu i istini klanjaju. Takova je zajednica sveopća i nazočna na mnogim mjestima, i među različitim etničkim skupinama.

Učenici su iskazali poštovanje, podložnost i privrženost: »Oni mu se poklone…« (Lk 24, 52a) Grč. gl. proskuneò, hrv. gl. pokloniti se možemo opisati usporedbom, iz biblijsko-kulturološkog okružja, osobe koja u znak podložnosti i poštovanja pada na koljena pred velikodostojnikom i klanja mu se do poda. Pokloniti se, u biblijskom smislu, podrazumijeva štovanje, hvaljenje i veličanje Boga, ‒ u duhu i istini! Takovo klanjanje pripada samo i jedino Bogu i nikomu drugomu. Pasti i pokloniti se živomu Bogu znak je istinske vjere. Učenici su pali pred uskrsnulim Isusom, poklonili se i na taj način izrazili hvalu i slavu Bogu. Prepoznali su i poručili da je Gospodin Isus Krist ‒ Bog u punini!

Prema biblijskomu nauku, kad bi netko pao ili se poklonio pred stvorenjem ili rukotvorinom tj. kipom (idol) ili slikom (ikona) on bi bio apostata tj. otpadnik od vjere u Boga ‒ odnosno idolatra i ikonolatra. Pravoslavlje je jedan od najboljih otpadničkih primjera. Ono u središtu svoje religioznosti ima ikonopoklonstvo tj. klanjanje i ljubljenje rukotvorine. Težina i pogubnost tog središnjeg čina u pravoslavlju sadržana je u vjerovanju da su te rukotvorine navodno »prozor u raj«. Stoga su svi oni koji slijepo slijede ovaj način religioznosti na paklenom putu propasti.

S velikom radošću učenici se vratiše u Jeruzalem: susret s Uskrsnulim stvorio je u njima ushit. Je li u našemu srcu radost jer smo Kristovi, zato što imamo vjeru u Živoga i Uskrsnuloga? Ako nije ‒ onda se zamislimo nad biblijskim porukama ‒ o vjeri u Boga sve ovisi! Ako je u nama radost neka tako i ostane. Radujmo se zato što vjerujemo u Krista, zato što je uskrsnuo i uzašao na nebesa; slavno vlada i kraljuje u vijek vjekova. Budući nemamo razloga tvrditi drugačije, prihvaćamo Uzašašće kao bitan događaj u povijesti spasenja. Uzašašće potvrđuje nadu za vječni te daje poticaj za sadašnji život. Gospodin Isus Krist je uzašao na nebo, odakle će ponovo doći, i njegovu Kraljevstvu neće biti kraja!

---

Autor (tekst i fotoilustracija): Branimir Bučanović

---

---

»Mnogo puta i na mnogo načina Bog negda progovori ocima po prorocima, a u ovim posljednjim danima progovori nama po Sinu, kojega postavi baštinikom svega, po kojemu i sazda svjetove.« Heb 1, 1 – 2. (VB)

»Poslanica Hebrejima« izvorno je upućena vjernicima židovske pozadine, a prvi su kršćani bili većinski židovski obraćenici. To će se početi mijenjati tijekom misijskog djelovanja apostola Pavla, i u kasnijim vremenima pa će zajednica postajati sve više međunarodna.

Kršćanski obraćenici bili su pod stalnim kušnjama da odbace svoju vjeru i krenu putem bezvjere. Pisac poslanice želi potaknuti kršćane da ustraju na putu spasenja. Da ne odustanu od vjere nego budu ustrajni, te unatoč kušnjama koje imaju traže snagu u Bogu. Nadahnuti pisac poslanice potiče da Bog bude središte života, a vjera uporište za nadu koju baštine!

Poslanica je tumač pojedinih dijelova »Staroga zavjeta«. Ona je most između starog i novog zavjeta, te svjedočanstvo da u novom zavjetu vjernici imaju: bolju, veću i trajniju nadu. Ta je nada ostvarena u Isusu Kristu koji je predstavljen službom Velikog svećenika. Pojedina poglavlja pojašnjavaju ulogu Velikog svećenika koja je u Isusu upotpunjena i ispunjena. Svećenička je služba bila bitna, birani su iz Levieva plemena te su imali zagovorničku službu pred Bogom za narod. Predvodnik je starozavjetnoga bogoslužja bio Veliki svećenik. Poslanica je povezana i pojašnjava »Levitski zakonik« koji opisuje način i red starozavjetnog bogoslužja, u kojemu su svećenici imali bitnu ulogu. Ta je knjiga ujedno jedan od najdužih izravnih Božjih govora. Četrdesetak puta navodi »Reče Bog« nakon kojih se propisuje bogoslužni sustav po kojemu su ljudi »Staroga zavjeta« pristupali Bogu. »Poslanica Hebrejima« pokazuje kako su starozavjetni obredi i obećanja predukusi slave koja će se očitovati u punini po Kristu.

U poslanici se ističe da u novom zavjetu, također, postoji Veliki svećenik kojemu se svi moraju podrediti i pokloniti ‒ Gospodin Isus Krist! On je prinio sebe jedanput kao žrtvu za otkupljenje cijeloga čovječanstva. To je snažna, slikovita i duboko duhovna poruka. Isus Krist postaje Veliki svećenik koji zagovara za sve ljude, Zakon je u njemu ispunjen, a žrtve se više ne prinose jer je on prinio sebe na Golgoti jednom za sva vremena. Na Križu, na Golgoti, razapet je za sve one koje je Bog odabrao i pozvao u svoje Kraljevstvo.

»Jer Krist ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo, da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. Ne da mnogo puta prinosi sama sebe kao što velesvećenik svake godine ulazi u Svetinju s tuđom krvlju, inače bi trebao pretrpjeti mnogo puta od postanka svijeta. No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom. I kao što je ljudima određeno jednom umrijeti, a nakon toga na sud, tako se i Krist jednom prinese da ponese grijehe mnogih. Drugi put će se, bez grijeha, ukazati onima koji ga iščekuju na spasenje.« (Heb 9, 24 ‒ 28.)

Ova je poslanica kristocentrična, a za njezino je potpuno razumijevanje potrebo znanje starozavjetne objave te već spomenutog »Levitskog zakonika«. Ona je svjedočanstvo Božjeg djelovanja u Gospodinu Isusu Kristu. Po Kristu je Bog posredovao milost i pomirenje. Kroz Krista je darovao spasenje. U Kristu obnavlja i utvrđuje sve one koje je odabrao za vječno spasenje.

Završne su riječi poslanice ujedno i poticaj na duhovno i životno usavršavanje: »A Bog mira, koji po krvi vječnoga Saveza od mrtvih izvede velikoga Pastira ovaca, Gospodina našega Isusa, usavršio vas u svakome dobrom djelu da izvršite volju njegovu, čineći u vama što je pred njim ugodno, po Isusu Kristu komu slava u vijeke vjekova. Amen!« (Heb 13, 20 – 21.)

---

Autor (tekst i fotografija): Branimir Bučanović