»Zaista, zaista, kažem ti, ako se tko ne rodi od vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je rođeno od tijela, tijelo je; i što je rođeno od Duha, duh je.« Iv 3, 5 ‒ 6. (VB)
Središnji nauka Gospodina Isusa Krista objavljen je, zapisan i opisan u Ivanu 3, 1 ‒ 21.
Evanđelista Ivan opisuje susret, razgovor i pouku koju Isus daje Nikodemu. On je bio istaknuti član tadašnje društvene zajednice i farizej koji je došao Isusu zbog zanimanja za njegov nauk. Došao je tajno i noću, vjerojatno u strahu da ga ne optuže da je Isusov sljedbenik, s njim započinje povijesni razgovor. Za Nikodema Isus je: učitelj Božjih istina, tumač »Svetoga pisma«, i Božji poslanik uz kojega stoji Bog koji mu daje moć za velika čuda i znake.
Isus poučava ono što bi mogli razumjeti kao jednu od najbitnijih pouka njegova nauka, oko koje se vodi cijeli razgovor. Poučava o važnosti obnove vodom (krštenje), i Duhom (obraćenje).
Novo rođenje odnosno duhovna obnova u središtu je njegova nauka. Grč. anōthen gennaō: hrv. novo rođenje, rođenje odozgor ili nebesko rođenje Božje je djelo u čovjeku po kojemu čovjek postaje duhovno nova tj. obnovljena, regenerirana; odnosno duhovno nanovo rođena osoba. Usporedbu o rođenju koristi kako bi približio i opisao nadnaravno djelo koje se događa po djelovanju Duha Svetoga; i stanje promjene čovjekove duhovne nutrine. Samo je nanovorođeni čovjek dijelom Božjega kraljevstva, pa je zato ovaj dio Isusova nauka izuzetno bitan!
Životni primjer nebeskog rođenja približava ono o čemu pišemo. Lajla je odrasla u religioznoj, ali bezbožnoj sredini. Religiozni, po izvanjskim obredima, u biti su bili duboko u sebi nevjerni, a svoje su istinsko stanje prikrivali licemjernim ponašanjem. To se je licemjerje očitovalo u izvanjskim obredima i običajima, te lažnom moralu. U svomu je srcu primjećivala svu tu prijevaru umotanu u religijsko licemjerje. Nekako su je te okolnosti potaknule na razmišljanje o stvarnom Bogu, te je počela razmišljati i tragati ima li smisla u životu i postoji li Bog? U svojoj je kući imala, pored drugih knjiga, na polici i »Sveto pismo«. Jednom zgodom dok je bila u razmišljanjima i duhovnim previranjima sunčevo je svjetlo obasjalo »Bibliju«. Ta ju je pojava potaknula da otvori i počne čitati knjigu, a Bog je htio da to bude odjeljak o kojemu pišemo. Otvorile su joj se duhovne oči, ona je dobila dar vjere u Boga, a Bog je započeo u njoj duhovnu preobrazbu. Nekada religiozna, ali bez istinske vjere u Boga djelovanjem je Duha Svetoga nanovo rođena, otpočela je život s Bogom. To je bio početak izazovnog, ali blagoslovljenog puta života s Bogom.
Središte je Isusova nauka odnos s Bogom, a taj je odnos djelo Duha Svetoga, po vjeri u i zagovoru Isusa Krista. Duh obnavlja na njemu razumljiv način kako bi vjera bila duhovno ‒ Božje djelo, Bogu na slavu! Rođenje odozgor nije jezična ili stilska figura u tekstu, to je središnji duhovni događaj koji ostavlja duboki i duhovni trag u životu čovjeka. Isusov je nauk mnogo više od učenja religijskih činjenica. To je susret s Bogom ‒ djelo Duha Svetoga ‒ dotiče bit čovjeka i mijenja ga iznutra u njegovoj najdubljoj tj. duhovnoj biti. Bog voli čovjeka te šalje Spasitelja, to je znak Božje naklonosti i temelj duhovne obnove!
Djelovanje je Duha Svetoga prepoznatljivo kroz istinsku vjeru u Boga po jednomu i jedinstvenomu posredniku Gospodinu Isusu Kristu; te odbacivanju idolo-ikonopoklonstva, bezvjere i lažnih ideologija. Vjera u Boga je temelj novoga života, a svaki onaj tko vjeruje u Isusa za svoga Gospodina, Spasitelja jedinoga Posrednika i konačnoga Proroka jest istinski vjernik rođen od Duha Svetoga. Božja ljubav (grč. gl. agapaō ) podrazumijeva djelovanje; Bog voli čovjeka i zato šalje svoga Sina da umre za grijehe čovjeka. Ispravan je odgovor na Božju ljubav vjera u Gospodina Isusa Krista tj. Spasitelja, i to je dolazak Svjetlu (čit. Iv 3, 19 ‒ 21).
Način Božjeg duhovnog djelovanja i odnosa s Bogom, mogli bi opisati i sljedećim životnim primjerom. Jovan je odrastao u sredini u kojoj su nacionalni mitovi bili sastavni dio njegove religije. U toj se religijskoj praksi posebno naglašavalo ljubljenje i klanjanje od čovjeka stvorenih slika. Klanjanje ljudskim rukotvorinama, nacionalni mitovi i religijski običaji prožimali su njegov život. No, sve je to bilo isprazno i nije mu davalo mir u srcu. U duhovnoj potrazi i previranju shvatio je da je to lažna, od čovjeka stvorena religija koja se je odavno odrekla Boga te služi svjetovnim silama i carevima. Razmišljanje, traganje, biblijsko proučavanje i molitva Bogu doveli su ga do pokajanja, odbacivanja laži te istinskog obraćenja Bogu. Shvatio je istinu, a Bog mu je podario novi život. Odbacio je duhovne prevare te svim srcem iskreno živi s Bogom, po vjeri u Isusa svoga Spasitelja. Danas proučava, promišlja i promiče biblijski nauk, redovito se moli i živi s Bogom.
Vodeno novo rođenje upućuje na krštenje. Krštenje je savez koji Bog uspostavlja s čovjekom i vidljivi je znak primljene Božje milosti, čit. Mt 28, 18 ‒ 20. Od početaka je kršćanstva bio znamen po kojemu su ljudi primani u savez s Bogom. Krštenje je u svojoj biti nastavak starozavjetnog saveza obrezanja i po tomu predstavlja poveznicu sa starim tj. ispunjenim savezom. Krštenje je u biblijskom zapisu grč. gl. baptizò, a ima više značenja: poškropiti, poprskati, uroniti, ispuniti, oprati. Kršćani su od novozavjetnih dana krštavali odrasle i djecu, i to u različitim oblicima: škropljenje, uranjanje, polijevanje. Voda je sastavni dio ovog obreda, a ona predstavlja čišćenje i pročišćavanje od grijeha, duhovnu obnovu i novi život. Obred se krštenja uvijek obavlja uz potvrdu i priznanje vjere u Krista, kod djece to čine vjerni roditelji, a odrasli sami, te izgovaranja riječi izdanih po Isusovom nalogu: »U ime Oca, i Sina, i Duha Svetog!«
Isus rabi slike iz života pri pojašnjavanju biti svoga nauka: rođenje, voda, vjetar i svjetlo, a one služe kao putokaz ka središnjoj poruci. Djelovanje vjetar može biti: snažno, nepredvidljivo, razorno, neuhvatljivo; ali i lagano, opuštajuće, ugodno i obnavljajuće. Svjetlo obasjava put i podržava život. I vjetar i svjetlo simbol su djelovanja Duha Svetog.
Izvor je novog rođenja Bog koji voli čovjeka. Božja ljubav, grč. gl. agapaō, označava posebnu privrženost Boga čovjeku koja se očitovala u žrtvovanju Božjeg sina za spasenje čovjeka. »Jer Bog tako uzljubi svijet te dade Sina svojega jedinorođenoga da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina svojega na svijet da svijetu sudi, nego da se svijet po njemu spasi. Tko vjeruje u njega, ne sudi mu se, a tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.«
Neki se susretnu s Bogom i dožive duhovno rođenje u ranoj dobi, drugi u zreloj ili poodmakloj dobi. Jedni tiho i smireno, drugi nakon bura i oluja nađu sigurnu luku u vjeri. Ključno je sljedeće: susret s Bogom mijenja čovjeka na svim unutarnjim razinama, a duhovna obnova je postupak koji se odvija do kraja zemaljskoga života, te uvodi u vječnost s Bogom!
Autor (tekst i ilustracija): Branimir Bučanović
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.