Biblijsko bogoštovlje i pobožnost

Biblija

Za reformirane je vjernike Sveto pismo vrhovništvo nauke, svjetonazora i bogoštovlja Crkve. Biblija je Božja riječ i končana objava Božje volje čovjeku. Kroz Sveto pismo otkrivamo istine koje je Bog htio obznaniti. Kroz Bibliju upoznaje se Bog onoliko koliko se objavljuje u svojoj riječi, ta je objava konačna, i daje spasonosno razumijevanje Svemogućega. Kroz tu Objavu dobivamo cjelovitu sliku o Bogu, planu i putu spasenja, novom i vječnom životu. Tamo gdje Biblija jasno naučava od tog stava se ne odstupa! Nejasna i granična pitanja proučavaju se kroz jasno izražen biblijski nauk, a ono o čemu Sveto pismo ne govori (izravno ili neizravno) i reformirana nauka »šuti« i ne bavi se nagađanjima.

Izvorište i uporište reformirane nauke je Sveto pismo tumačeno kroz opće prihvaćena kršćansko-reformacijska vjeroispovijedanja. Dajemo popis najznačajnijih vjerovanja koja služe kao mjerilo za tumačenje i određivanje biblijsko-reformirane nauke. Ranokršćanska vjeroispovijedanja: Apostolsko, Nicejsko-Carigradsko (325. i 381. po. Kr.), Atanazijevo (500. po. Kr.), Kalcedonsko (451. po. Kr.). Reformirani izričaji vjerovanja: Heilderbeški katekiza (1563.), i II. Helvetsko vjeroispovijedanje (1566.), dva su najznačajnija dokumenta koji određuju reformiranu teologiju te su opće prihvaćena i priznato od svih reformiranih Sinoda i Crkava. Pored navedenog značajna su i druga vjeroispovijedanja i dokumenti; Valedenzijansko vjeroispovijedanje (1120. i 1544.), Belgijsko vjeroispovijedanje (1561.), Francusko vjeroispovijedanje (1559.), Škotsko vjeroispovijedanje (1560.), Kanon sinode u Dortu (1619.), Westministersko vjeroispovijedanje (1646.), Duži i Kraći katekizam (1649.). Navedena vjeroispovijedanja, pored drugih novijega datuma, služe i kao tumači biblijsko-reformirane nauke te su uporište za njezin razvoj.

Bitno je istaknuti da reformirana nauka ne odbacuje kršćansko nasljeđe niti ga smatra nebitnim, a tradiciju vrednuje kroz biblijsku nauku tumačenu kroz vjeroispovijedanja.

Konfesionalni temelji

Potrebno je uočiti konfesionalne temelje glede ovog pitanja pa u nastavku iznosimo nauk o Bibliji na temelju II. Helvetskog vjeroispovijedanja I ‒ II.

Sveto pismo istinita Riječ Božja

Vjerujemo i priznajemo da su kanonske knjige svetih proroka i apostola, kako u Starom, tako i u Novom zavjetu, istinita Riječ Božja, koja sama po sebi ima vrhovništvo, koja ne potječe od ljudi jer je sam Bog govorio patrijarsima, prorocima, apostolima, a još i danas govori nam kroz Sveto pismo. U ovom Svetom pismu sveopća Crkva nalazi najpotpuniju istinu svega onoga što se odnosi na spasonosnu vjeru, i življenje Bogu ugodnoga života. U svjetlu je toga Bog jasno zapovjedio da se Pismu ništa ne može dodati niti oduzeti.

Sveto pismo cjelovito poučava pobožnost: Stoga zaključujemo da iz istoga Pisma trebamo crpsti istinsku mudrost i pobožnost, kao i reformiranje te vodstvo crkve; kao i upute kako biti pobožan, isto tako i potvrdu nauke, odbacivanje svih krivovjerja, čak štoviše, svaku opomenu kako piše apostol Pavao: »Sve je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za popravljanje…« 2. Tim 3, 16 ‒ 17. Ponovno apostol poručuje Timoteju: »Ovo ti pišem u nadi da ću ubrzo doći k tebi, a okasnim li, da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine.« 1. Tim 3, 14 ‒ 15.

Isti apostol piše Solunjanima, »Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama, vjernicima.« 1. Sol 2, 13. Kako je sam Gospodin rekao u Evanđelju, »Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!«; stoga; »Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.«; »Zaista, zaista, kažem vam: Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao. « Mt 10, 20. Lk 10, 16. Iv 13, 20.

Stoga, kada se u Crkvi propovijeda Riječ Božja po propovjednicima koji su pozvani, vjerujemo da je naviještana Božja riječ i nju primaju vjernici, te da nikakvu drugu Božju riječ ne treba izmišljati ili očekivati s neba. Treba prihvatiti propovijedanu riječ, a ne propovjednika koji bi možda bio zao ili grješnik, jer sama Božja riječ ostaje uvijek istinita i dobra. Ne smatramo da je izvanjsko propovijedanje bespotrebno, jer naputci istinske vjere ovise o unutarnjem posvjedočenju Duhu baš kao što je zapisano: »I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ‘Spoznajte Gospodina Boga!’ nego će me svi poznavati, i malo i veliko ‒ riječ je Gospodnja ‒ jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.« Jer 31, 34; također, »Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti.« 1. Kor 3, 7; jer: »Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.« Iv 6, 44; i dok Duh Sveti ne prosvijetli osobu iznutra znamo da je Božja volja propovijedati evanđelje. Bog je zaista mogao svojim Duhom Svetim, ili po anđelima, bez Petrove službe poučiti Kornelija u Djelima apostolskim, ali ga ipak upućuje na Petra o kome je anđeo rekao, »On će ti reći što ti treba činiti.«

On koji nas prosvijetli Duhom Svetim zapovjedio je svojim učenicima: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.« Mk 16, 15. Tako je Pavao u Filipima propovijedao Lidiji, prodavačici kojoj je Gospodin Duhom svojim otvorio srce (Dj 16, 14). Pavao je, predivno izrazivši svoju misao, zapisao u Rim 10, 17 zaključak, »Dakle, vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom.« Istovremeno smatramo da Bog može prosvijetliti koga hoće i kada hoće, bez izvanjske službe jer je to u Njegovoj moći. Međutim mi govorimo o uobičajenom načinu upućivanja ljudi kojega nam je Bog dao primjerima i zapovijedima. (…)

O tumačenju Svetoga pisma, crkvenim ocima, koncilima i tradicijama

Apostol Petar je pisao da Sveto pismo nije stvar samovoljnoga tumačenja i zato ne dopuštamo svakakva tumačenja: 2. Pt 1, 20. (…)

Kao pravovaljano i pravilno, prihvaćamo ono tumačenje Biblije koje je uzeto iz samoga Pisma počevši od naravi jezika u kojem je pisano, okolnosti ondašnjega vremena i tumačenih uspoređenjem nejasnih s jasnim dijelovima koji se slaže s mjerilom vjere i ljubavi, doprinoseći proslavljanju Boga i čovjekovu spasenju.

Ne preziremo tumačenja svetih grčih i latinskih otaca, niti odbacujemo njihove polemike i rasprave glede svetinja dokle god su utemeljene na Svetom pismu, ali se od njih ponizno ograđujemo ako su postavljene drukčije od Pisma ili su čak nasuprot Bibliji. Mislimo da ne činimo ništa loše po ovom pitanju, jer ih vidimo kao one koji se ne mogu izjednačiti s Pismom, nego nas potiču na dokazivanje o njihovom odstupanju ili pristajanju uz Pismo. Također nam pokazuju trebamo li prihvatiti njihovu svetopisamsku podlogu ili odbaciti njihovo odstupanje od nje.

Istom prosudbom gledamo naloge koncilskih zakona i kanona. Zato si ne dopuštamo u spornim pitanjima religije i vjerskih nejasnoća raspravljati pozivanjem samo na crkvene oce ili koncile, još manje sa starom predajom, mnoštvom istomišljenika ili drevnih propisa.

Mi priznajem Boga za jedinoga suca koji po Pismu određuje što je ispravno a što nije, što trebamo nasljedovati a što ne. Priznajemo prosuđivanje pobožnih ljudi poučenih Svetim pismom. Prorok Jeremija u suglasnosti je s drugim prorocima žestoko osudio skupštinu svećenstva koja se usprotivila Zakonu Božjem, tako nas ustrajno upozorava da ne slušamo vjerska vrhovništva, niti kročimo njihovim putovima, ako su skrenuli s puta Božjega.

Na isti način odbacujemo ljudske predaje, ma koliko milozvučne, čak ako se smatraju »božanske« ili »apostolske« jer nisu predane Crkvi po zapovjedi apostola; čak ako su i po rukopolaganju predane u nasljeđe biskupima, koje nakon što se usporede sa Svetim pismo, pokažu neslaganje, time potvrđuju da nisu apostolskog nasljeđa. Jer kao što apostoli nisu bili u proturječju tako ni njihovi nasljednici nisu uspostavili ono što je protuslovno apostolima. Štoviše, bili bi loše dokazivati da su apostoli propovijedali nešto drugo od onoga što je napisano u njihovim spisima. Pavao jasno naglašava da je naučavao isti nauk po svim crkvama, 1. Kor 4, 17. Ponovno, »Ta i ne pišemo vam drugo doli ovo što čitate i razumijete; a nadam se da ćete i do kraja razumjeti.« 2. Kor 1, 13. Na drugom mjestu potvrđuje da su on i njegovi učenici, to su aspostoli, radosno činili sve u istom Duhu, 2. Kor 12, 18. Štoviše, židovske su vođe u davna vremena imale tradiciju koju je sam Bog višestruko odbacio, ističući da se održavanje tih tradicija suprotstavlja Božjem zakon i uzaludno je štovanje Boga: čit. Mt 15, 1 ‒ 9; Mk 7, 1 ‒ 9.

Očigledno je, na temelju II. Helvetskog vjeroispovijedanja, da reformirani nauk ima dobar pogled na kršćansko nasljeđe i njegovo vrednovanje na temelju Svetoga pisma. Stoga je netočno tvrditi da su se reformatori odrekli tradicije, jer oni priznaju i nasljeduju cijelo kršćansko nasljeđe ali ga prosuđuju kroz Sveto pismo.

Bogoštovlje

Bogoštovlje je iskazivanje poštovanja, podložnosti, klanjanje, veličanje, i štovanje Boga koji je Svemogući, Sveobdržavajući i Sveznajući. U Riječi Božjoj sadržane su smjernice i nadahnuće za Bogoštovlje.

Biblijsko bogoslužje bilo je nadahnuto naukom saveza koje je Bog uspostavljao sa svojim narodom ili njegovim predstavnicima, a oni su poticaji za i za današnje Bogoštovlje. Grč. proskuneō, hrv. štovati, klanjati se, pokloniti se; označava čin veličanja i slavljenja Boga. Riječ se koristi u više svrha, a dvije su ključne: veličanje Boga (čit. Mt 4, 10. Lk 4, 8. Iv 4, 20 ‒ 24. 12, 20. Dj 8, 27. 24, 11. 1. Kor 14, 25. Otk 4, 10. 5, 14.), i Gospodina Isusa Krista (čit. Mt 2, 1 ‒ 11. 8, 2. 9, 18. 14, 33. 15, 25. 20, 20. 28, 9 i 17. Mk 5, 6. Lk 24, 52. Iv 9, 38.). Glagol klanjati-štovati pojavljuje se u Bibliji više od stotinu puta, i potiče na veličanje i slavljenje Boga. Bogoštovlje je odraz vjere u Boga te se kroz njega izražava; podložnost, zahvalnost i veličanje Boga za sve ono što je i tko je On.

Bogoštovne smjernice pronalazimo u Novom zavjetu, i možemo uočiti pojedine dijelove koji su se razvijali u bogoštovne obrasce. Novozavjetni redci upućuju na uspostavljanje Večere Gospodnje koja je bitan dio Bogoštovlja i ustanovljena od Gospodina Isusa Krista (čit. Mt 26, 26 ‒ 30. Mk 14, 22 ‒ 26. Lk 22, 15 ‒ 20. 1. Kor 11, 23 ‒ 25). Tvari su tog obreda kruh i vino, a vjernici primaju oba. Posljednja večera, koju je Gospodin blagovao s učenicima i tijekom koje je ustanovljena Večera Gospodnja, preteča je i poveznica onoga što je u kršćanskoj zajednici bilo poznato pod imenom Agape (tzv. Gozbe ljubavi), tj. zajednička blagovanja obroka i pomaganje potrebitima. Čitanje dijelova i svetopisamskih knjiga bili su preporuka vjernicima i sastavni dio Bogoštovlja (čit. 1. Tim 4, 13. 1. Sol 5, 27. Kol 4, 16). Propovijedanje istina iznesenih u Svetim spisima, pjevanje hvalospjeva, psalam i pouke (čit. Neh 9, 3. Dj 20, 7. 1. Kor 14, 26. Kol 3, 16. Ef 5, 19). Sve u Bogoštovlju trebalo je biti na izgradnju i poticaj onih koji su se okupili na slavljenje Boga. U 1. Tim 2, 1 ‒ 3 upućuje se na zagovara za sve ljude, posebno one na društvenim položajima kako bi njihovo djelovanje bilo na opću korist cjele zajednice. Tijekom Bogoštovlja skupljali su se prilozi i materijalne pomoći za potrebite (čit. Rim 15, 26. 2. Kor 9, 13). Nazočni su potvrđivali zazive, biblijska čitanja, propovjedne poruke s heb. amen, riječ koja je izražava potvrdu (1. Kor 14, 16). Tijekom vremena Bogoštovlje je prolazilo određene promjene i razvijalo se u različitim smjerovima i nasljeđima. Ipak neodvojivo je bilo povezano s Biblijom koje je bilo izvorište, smjernica i nadahnuće za štovanje Boga

Reformirana bogoštovlje nije strogo propisano, ipak je utvrđeno i ustrojeno te u sebi sadrži dijelove koji su izravno povezani sa Svetim pismom i kršćanskim nasljeđem pa je potrebno uočiti slijedeće. Poziv na Bogoštovlje je biblijskim navodom, obično Psalmom. Bogoštovno pjevanje uglavnom se temelji na prepijevanim psalmima ili istinama koje su nadahnute biblijskim naukom. Tijekom Bogoštovlja ima dva čitanja Svetoga pisma koji su obično povezani i temelj propovijedi. Prije poziva na pokajanje, koje je sastavnim djelom Bogoštovlja, čita se biblijski tekst koji potiče na bogoljublje i čovjekoljublje. Ispovijed je vjere najčešće Apostolska, a rjeđe Nicejsko-Carigradska, a i oni su utemeljeni na biblijskom nauku. Propovijedanje zauzima bitno mjesto i treba biti nadahnuto biblijskom nauku s primjenom za osobni, duhovni i društveni život. Molitva Oče naš sastavni je dio Bogoštovlja, a Večera Gospodnja i njezino ustanovljenje odvija se navođenjem Kristovih riječi iz Svetoga pisama. Molitva iz Psalma obično je dijelom zagovorničke molitve, a zaziv božjega blagoslova je tzv. Aronovim blagoslovom iz Br 6, 24 ‒ 26.

Kršćansko Bogoštovlje je sastavno povezano s Crkvom. U Novom zavjetu i.ž.r. ekklēsia izvorište je za istoznačnice u hrv. crkva, zajednica ili eklezija (čit. Dj 2, 47. 8, 1. 13, 1). U Novom zavjetu ekklēsia označava zajednicu, skupinu ljudi, skupštinu, osobe koji su sljedbenici Gospodina Isusa Krista, odnosno one koji su pozvani iz vlasti tame u Božje kraljevstvo da nasljeduju Gospodinov nauk. To je zajednica koja slijedi nauk Gospodina Isusa Krista na temelju biblijske objave. Budući je Crkva zajednica ljudi koji su ujedinjeni vjerom i poučeni evanđeoskim naukom Gospodina Isusa Krista njihovo Bogoštovlje treba biti bogosmjerno.

Biblijska pobožnost

Kada se govori o pobožnosti onda se podrazumijeva oblik vjerskog promišljanja, života i djelovanja koji je utemeljen na Svetomu pismu.

Još je od apostolskih vremena i tijekom cjelokupne povijesti kršćanska zajednica razvijala svoj duhovni život i svjetonazor na biblijskim temeljima. Na prvi pogled čini se da je to jednostavno, no nije uvijek tako. Naime, Biblija jest Riječ Božja i konačna objava Boga čovjeku, no valja istaknuti da je ona nastajala u povijesnom okružju, koje je bilo drugačije, čak i u vrijeme Prve Crkve (Stari zavjet), a posebno što je vrijeme više odmicalo. No, krivo bi bilo zaključiti da se zbog toga ne mogu pronaći poveznice s vremenom u kojemu se živi. Naime, Bog koristi Sveto pismo kako bi po Duhu Svetomu iznova progovarao svakom novom naraštaju tj. onima koje je odabrao i pozvao u Nebesko kraljevstvo. Iako Biblija ima veliku povijesnu i društvenu vrijednost duhovna je ključna. Upravo to dovodi do biti onoga o čemu pišemo, a to je pobožnost. Sveto pismo se čitalo tijekom Bogoštovlja, te je bilo i ostalo sastavni dio kršćanskog slavlja. Ovo treba imati u vidu jer se u zajednici vjernika glas Svetoga pisma najbolje čuje. To dovodi do osobne pobožnosti koju svaki vjernik treba živjeti ukoliko želi rasti u spoznaji Boga i sebe. Dakle, biblijska pobožnost daje svrhovit i duhovno smislen život. Reformirano bogoštovlje potiče osobnu pobožnost koja se provodi na osobnoj razini kod kuće na način da se provede određeno vrijeme u molitvi i promišljanju o pročitanim biblijskim dijelovima. Psalmi su tijekom judeo-kršćanske povijesti bili važan dio osobne i zajedničke pobožnosti. Ta je činjenica prepoznata i kod reformiranih kršćana. Potrebno je naglasiti da reformirana pobožnost pokazuje veliko zanimanje za pobožnost koja se usmjerava i oblikuje psalmima. Prepoznati su i korišteni u pobožnosti na tri razine: kao, svojevrstan, oblik molitvenika koji se koristi u osobnoj duhovnosti vjernika, kao sastavni dio Bogoštovlja kršćanskog naroda, i kao pjesmarica Božjega naroda koja se rabi za štovanje Boga tijekom bogoštovlja. Biblijska pobožnost podrazumijeva duhovni život kroz: molitvu, biblijsko čitanje, promišljanje te primjenu u životu i svjetonazoru.

Reformirani nauk, Bogoštovlje i pobožnost sastavno je povezana sa Svetim pismom. Unatoč uvriježenom i netočnom mišljenju nasljeđe i bogoštovni red se ne odbacuju, a tradicija, pobožnost, odredbe i uredbe koje se temelje na biblijskom nauku i nisu im suprotni prihvaćeni su te se potiču i promiču.