»Manašeu je bilo dvanaest godina kad se zakraljio. Pedeset i pet godina kraljevao je u Jeruzalemu. Njegova se majka zvala Hefsi-Bah. Činio je što je zlo u Gospodnjim očima, povodeći se za gnusobama naroda što ih je Gospodin protjerao pred Izraelovim sinovima.« 2. Kr 21, 1 ‒ 2. »Jošiji je bilo osam godina kad se zakraljio. Kraljevao je trideset i jednu godinu u Jeruzalemu. Mati mu se zvala Jedida, kći Adajina, i bila je iz Boskata. Činio je što je pravo u Gospodnjim očima. U svemu je hodio putem svoga oca Davida, ne skrećući ni desno ni lijevo.« 2. Kr 22, 1 ‒ 2.
Osvrćemo se na dio povijesti Božjeg naroda Staroga zavjeta koji je zapisan u knjigama Kraljeva i Ljetopisa.
Te biblijske knjige opisuju povijest Izraela od uspostave Kraljevstva do odvođenja u Babilonsko sužanjstvo. Obuhvaća djelovanje 42 kralja; tri ujedinjenog Kraljevstva (Šaul, David, Salomon), devetnaest Sjevernog kraljevstva (Izraela), dvadeset Južnog kraljevstva ‒ (Jude) do odlaska u sužanjstvo. Kako bi poruka i povijesno okružje bilo jasnije valja istaknuti da su kraljevi, kao društveni vođe, imale izuzetno bitnu ulogu u očuvanju vjere. Ako bi djelovali u pravcu poticanja vjere u Boga ‒ bili su dobri, ako su radili suprotno i poticali bezvjeru i praznovjerje ‒ bili su loši. Iako nisu imali svećeničku službu trebali su: čuvati, obdržavati i promicati Božji sustav vrijednosti onako kako je propisano Svetim pismom. Pojedini vođe radili su suprotno onome što je duhovno i moralno ispravno, a drugi dobro. Osvrćemo se na dva primjera: Manaše lošega i Jošije dobroga kralja.
Manaše je bio djed Jošije te je primjer izuzetno lošega vođe. On je činio sve što je bilo u njegovoj moći da uništi i obezvrijedi Božji sustav vrijednosti. Vladao je dugo (55 g.), a tijekom svoje vladavine sustavno i strastveno je poganizirao društvo. Obezvrjeđivao je biblijsku objavu koja je od Boga darovana po Mojsiju. Sustavno je radio na promicanju poganskoga krivovjerja kroz nasilnu propagandu. Štovao je sile Svemira, odbacivao vjeru u Jednoga Boga, obezvrjeđivao autoritet Biblije, izgrađivao kult ličnosti, desakrirao svetinje i sve činio ne bi li se razvodnila istinska duhovnost. Dolaskom na vlast različitim uredbama i naredbama usmjeravao je društvo u pogubni pravac. Manaše je bio loš vođa zato što je promicao moralnu i duhovnu izopačenost ‒ suprotnu Božjem sustavu vrijednosti. Možemo uočiti primjenu za današnje vrijeme.
One društvene struje (političke ili religijske) koje: obezvređuju, izbacuju, umanjuju ili dezavuiraju kršćansku vjeru čine ono što je suprotno Božjemu zakonu ali i Ustavu te Zakonima Republike Hrvatske i Europske unije. Ne trebaju nas zavarati ni političari koji citiraju Bibliju, jer i Sotona citira Sveto pismo, vjeruje u Boga ‒ i dršće od njega jer zna da će jednom zbog otpadništva pred njegovo sudište! Dakle, to što neki političar »ispali« religijsku frazu ne znači da promiče Božji sustav vrijednosti.
Bog je govorio preko svojih sluga proroka. Unatoč tomu što je politički vođa činio zlo u društvu i promicao ono što je suprotno Božjem Zakonu Bog je podizao i pozvao svete ljude ‒ proroke. To su ljudi koji su čuli i prepoznali Božji glas ‒ volju Boga! Te su poruke strastveno prenosili u društvo. Proroci su izuzetno bitni jer su očuvali i prenosili Božje istine. Upućivali su ljude na pravi put. Iako ih je bilo mnogo, nisu svi bili Božji; mnogi su bili lažni proroci. Pravi proroci su oni čije su se riječi obistinile. U većini slučajeva nisu dobili ljudsku slavu, često su bili marginalizirani, proganjani pa čak i ubijani. Poruka bi trebala biti jasna. Iako su mnogi vođe korumpirani, skloni obmanama i prijevarama Bog podiže ljude koji u Njegovo ime prenose istine. Današnji proroci su oni koji prenose istine o Bogu temeljene na Bibliji. Oni potiču ljude da žive evanđeoskim sustavom vrijednosti i ne nasljeduju poganske ideologije ovoga svijeta.
»Kralj, stojeći na svome mjestu, obnovi pred Gospodom Savez da će slijediti Gospoda i držati se njegovih zapovijedi, pouka i uredaba svim srcem i svom dušom da bi ispunio sve stavke toga Saveza zapisane u ovoj knjizi. Sav je narod stupio u Savez.« 2. Kr 23, 3.
Jošija je vladao trideset i jednu godinu, odbacio je loše i poganske putove svoga oca Amona i djeda Manašea, te promicao pobožnost i društvenu pravednost. Njegov djed je bio zao čovjek, apostata i bogohulnik. Jošija nije slijedio bezbožničko idolopoklonički put svojih predaka te se bio Bogu predan. Učinio je mnoge pozitivne duhovne reforme. Kao mladić čuo je poziv na vjeru te krenuo Božjim putem. Sa 16 godina doživljava obraćenje te mu se javlja veliko zanimanje za vjeru u Boga. On daje primjer pravog reformatorskog djelovanja. Ono što je u tradiciji dobro to se zadržava, a ono što ne valja se odbacuje. No; sve započinje ‒ obraćenjem ‒ istinskim okretanjem Bogu! Božja milost je ta koja vodi čovjeka istinskoj vjeri. Istinska duhovna obnova znači prihvaćanje Boga za Spasitelja, svjesnost grješnosti, te želja života po vjeri u Boga. To se je dogodilo Jošiji. Zbog Božjeg djelovanja, a po milosti, počinje društvene reforme nakon duhovne obnove.
Treba uočiti da je početak reformi povezan s otkrivanjem Svetog pisma (Mojsijevih knjiga). Čitajući Riječ Božju uočio je drugačiju stvarnost od one koju je Bog zamislio za svoj narod. Bog je Izraelu jasno propisao kako živjeti da bi bili blagoslovljeni; no oni nisu marili za Boga i njegove putove. Jedan je primjer obožavanje kumira. Iako je Bog to striktno i strogo zabranio, oni su postupno pa predano odbacivali Božji sustav vrijednosti te se predavali praznovjerju. Sveto pismo, svjetionik Božje istine pomoglo je shvatiti volju Boga, pravi put duhovnosti i društvene pravednosti. Jošiji su davali podršku i mnogi sveti ljudi: veliki svećenik Hilkija, poznata proročica Hulda, prorok Jeremija i Sefanija te mnogi bogobojazni ljudi. Oni su poticali da se raščisti s lošim nasljeđem te prekinu grijesi prošlosti.
Zaključak za današnje vrijeme navodi kako se prošlost mora vrjednovati temeljem vjere u Boga, a ne bezboštva. U tom smislu treba se raščistiti sa svim oblicima bezbožničkoga nasljeđa »grijeha otaca«. Prošlost se vrjednuje po tome jesu li i u kojoj mjeri prijašnji naraštaji bili pobožne, a ne pogani. Budimo jasni do kraja: društvene bi vođe trebali promicati i poticati Božji sustav vrijednosti i vjeru u Boga kao siguran put koji vodi u blagoslov pojedinca i društva.
Molitva: »Tvoja je riječ dovijeka, Gospode, čvrsto stoji kao nebo. Od koljena do koljena tvoja je istina, utemeljio si zemlju i ona stoji. Po tvojim zakonima stoje do danas, jer sve tebi služi. Kad tvoj zakon ne bi bio moja radost, davno bih umro u svojoj žalosti. Tvojih zapovijedi ne ću zaboraviti dovijeka, jer s njima ti me oživljavaš. Tvoj sam, spasi me, jer tražim tvoje propise.« Ps 119, 89 ‒ 94. (HBD)
Autor: Branimir Bučaović
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.