Théodore de Bèze bio je poznati: reformator, bogoslov, pravnik, profesor i pastoralni službenik Reformirane crkve u Ženevi. Rođen je 24. lipnja 1519. u Vézeley, Burgundija Francuska.
Majka mu je umrla kada je imao tri godine, a brigu o njemu preuzima njegov ujak, koji mu je pomogao u odgoju i kasnijem obrazovanju. Ujak je bio odvjetnik, i osigurao mu je vrhunski odgoj i obrazovanje. Završio je pravni studij Sveučilišta Orleans (1539.), te kasnije nastavio studij književnosti, a to će se pokazati kao velika prednost u njegovoj službi. Značajan trenutak u njegovu životu bilo je obraćenje Bogu tijekom teške bolesti. Obraćenje Bogu koje je dovelo do duhovne obnove ostaviti će trajan pečat u njegovu životu. Vjera u Boga biti će mu svrha života, a promicanje biblijskog nauka životno poslanje. Godine 1548. otišao je u Ženevu te se, zajedno sa Calvinom, predao pozivu za službu Bogu, i ostao vjeran službenik evanđelja i Kalvinov suradnik. Nekoliko godina je putovao Europom i zagovarao kršćansku reformaciju.
»Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.« (Jer tvoje je kraljevstvo sila i slava zauvijek. Amen!) Matej 6, 9 ‒ 13.
Na dva mjesta u Evanđeljima nalazima zapis molitve koja se naziva Oče naš: Matej 6, 9 ‒ 13 i Luka 11, 2 ‒ 4. Gospodin je Isus Krist učio moliti svoje učenike, to je činio poukom i primjerom, a naznačeni biblijski navodi ukazuju na to. Zapis je iz Mateja pouka koju je Gospodin prenio u »Govoru na gori«. Luka zapisuje poduku o molitvi koju Isus daje nakon što je, vjerojatno, u samoći molio. Ova je molitva slična ali je nastala na drugom mjestu, a povod je te poduke zamolba jednog učenika da ih pouči o tomu kako moliti.
Na temelju evanđeoskih i ostalih primjera iz Biblije, o molitvi se može zaključiti slijedeće. Molitva je govor Bogu i razgovor s Bogom u cilju: molbe za pomoć, iznošenja misli, razmišljanja, osjećaj, žalosti, radosti te slavljenja Stvoritelju. To se čini u obliku: molbe, zaziva, zahvale, slavljenja, razgovora. Molitva treba biti iskren te istinit govor Bogu, valja znati da se obraćamo Stvoritelju, a ne umišljaju, a poniznost je pred Bogom ključna. Molitva je disanje duha, a bez nje nema duhovnog života. Molitva je odraz duhovne inteligencije, a ljudi koji redovito mole su istinski vjernici s bogatim duhovnim i misaonim svijetom.
Molitva Oče naš služi kao smjernica i pomoć za molitvu, otkriva bitne dijelove molitve, to je i molitva koja se može izgovarati riječima kako je poučena od Isusa. Zanimljivo je kako se Bog oslovljava i gdje ga se »nalazi«. Isus Boga oslovljava sa Oče. U izvorniku to je i.m.r. patēr i koristi se za Boga. Imenica se je koristila za roditelja, osobu s visokoga položaja, a u Evanđelju se pripisuje Bogu. To upućuje na Boga stvoritelja koji je blizak čovjeku, a kršćanstvo je po tomu posebna vjera. Bog nije samo moćni Stvoritelj, sveznajući Bog, onaj koji stvara i ispravlja nego blizak i prisan Otac svoga stvorenja. Bog je na »nebu«, a time se ističe njegova veličina i odvojenost od stvorenja. On je iznad svega živoga i neživoga.
Božja imena govore o naravi i biti Boga, u Svetom pismu ih ima više. Ako se uzalud spominju, psuju, proklinju ili ismijavaju znači da se Boga obezvređuje, a to dovodi do kazne i prokletstva, te je pokazatelj poganštine, bezvjere i bogohulja. Zbog toga se Božje ime nikada ne smije uzalud izgovarati, psovati ili na neki drugi način ponižavati. Dio molitve »sveti se ime tvoje« potiče na: veličanje, slavljenje, blagoslivljanje Božjeg imena u molitvi. Dakle, dozvoljeno je i poželjno u poniznosti i molitvi spominjati Boga te izgovarati njegovo ime, odnosno svetiti i slaviti ga!
Kraljevstvo Božje je duhovna i društvena kategorija. Društvena se očituje djelomično, u kršćanskim načelima vidljivim u životu i pravnom sustavu europske i svjetske civilizacije, a u potpunosti će se očitovat nakon Kristovog ponovnog povratka. Duhovnu dimenziju treba naglasiti jer ona pomaže da se Božja vladavina očituje i danas. Potrebno je moliti za vladavinu Boga. Kralj je onaj koji vlada nad određenim područjem, a kraljevstvo je područje njegove vlasti. Ljudi su dio Božjeg kraljevstva sam ako On vlada njihovim životima, a oni koji su dio Božjeg kraljevstva pripadaju Njemu. Duhovna je kategorija vidljiva kroz duhovnu obnovu i novi život koji se očituje u ljudima. (čit. Ivan 3, 1 ‒ 21.) Zbog toga bi trebalo moliti i biti otvoren da Bog vodio život vjernika i blagoslivlja našu domovinu Hrvatsku.
Nažalost malo je od Božje volje ostvareno na Zemlji, a za to je odgovoran čovjek. Bog je uspostavio pravedne zakone, i predao evanđeosku poruku ‒ koje čovjek ne poštuje. Ratovi, društvene nepravde, netrpeljivost, mržnje i terorizam odlike su današnjega društva, a sve je to suprotno Božjoj volji. Božja je volja: mir, pravednost, pravda, blagostanje, sreća, napredak i život s Njim. Dakle, osobni i društveni blagoslov.
Isus je poučio »Kruh naš svagdanji daj nam danas!« Moliti za materijalne potrebe je ispravno, a njih treba vjerom primati i radom ostvarivati. Bez predanog rada nema napretka, a bez posvećene molitve blagoslova, zato je bitno načelo »moliti i raditi«. Molitva je za materijalno imánje povezana s predanim, upornim radom u kojemu čovjek skrbi za svoje i potrebe obitelji, te pomaže društvenoj zajednici kroz plaćanje poreza.
Svaka je osoba iskusila povrede, ponekad ih zadaju najbliži, njihove su najteže jer pogađaju najdublje. Poremećeni međuljudski odnosi često stvaraju sukobe i nepraštanje, te želju za osvetom. Gospodin Isus – najveći duhovni psiholog i pedagog – o otpuštanju uči: »Opusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!« Kad otpuštamo onda se duševno i duhovno rasterećujemo, Bog i nama otpušta naše grijehe. Zamislimo čovjeka koji je osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Nakon dugo vremena uprava mu smanji kaznu zbog dobrog vladanja. Javlja mu se veliko olakšanje nakon što je primio vijest, još veće nakon što je otpušten iz zatvora. Za njega je sve drugačije, a u biti ništa se nije promijenilo jedino je on otpušten-oslobođen. Glagol grč. apfiēmi koji se rabi za hrv. otpustiti mogao bi se usporediti s navedenom usporedbom. Loše misli, osjećaje i negativnosti treba otpuštati i slati na daleka »putovanja«. Ona se ne zaboravljaju jer ostaju dijelom pamćenja ali se stav prema njima mijenja, iz ljutnje i mržnje nastupa otpuštanje, praštanje i smirenje. Što više otpuštamo lakše praštamo!
Iskušavani vjernik postoje prokušan – pod uvjetom da u kušnji ostane i opstane – te biva izgrađen, učvršćen i ojačan dragocjenim duhovnim i životnim iskustvom. Sve je to dio života vjere kroz koje Bog vodi. Zbog toga valja moliti, vjerom primati, u pamet prizivati: »Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla!«
Najava, rođenje i prvi dani života Gospodina Isusa Krista zapisani su u Evanđelju po Mateju (čit. Mt 1, 18 ‒ 2, 23) te u Evanđelju po Luki (čit. Lk 1, 26 ‒ 2, 39).
Evanđelista Luka
Luka je, nakon sustavnog istraživanja, zapisao i posvetio svoje Evanđelje prijatelju Teofilu obraćeniku na kršćanstvo i vjerojatno pokrovitelju njegova istraživanja. Luka ima na umu kršćane grčke pozadine te se, kroz svoj zapis i način izražavanja, više obraća njima za razliku od Mateja. Zbog toga piše njima razumljivim načinom. Evanđelja je napisao oko 70. po. Kr., a prema predaji umro je mučeničkom smrću u kasnim godinama života.
U opisu, Kristova rođenja, skreće pozornost na događaje koji su prethodili rođenju. U prvom poglavlju ističe navještaja dva rođenja; Ivana i Isusa. Navještaji su nadnaravni jer je navjestitelj bio anđeo Gabrijel. Zapis opisuje ljude koji su začuđeni, u nevjerici i sumnjičavi nakon objava koje su primili. Luka, također, uočava rodbinsku povezanost između majke Ivana Krstitelja i Gospodina Isusa kao i činjenicu da je Elizabeta, nakon posjete, prepoznala posebnost dijete koje nosi Marija. Na to se nastavlja Marijin hvalospjev kojim ona izražava štovanje, veličanje, zahvalnost i podređenost Bogu (Lk 1, 39 ‒ 55). Marija je ljudsko stvorenje koje je Bog odabrao za svoju službu, pa zato i ona treba Spasitelja.
Lukin se zapis ponešto razlikuje od Evanđelja po Mateju, ne iznosi iste događaje i naglašava druge. Vjerojatno je smješta vremenski malo ranije. Bijeg obitelji u Egipat, što je vidljivo u Mateja, navodi na zaključak da Luka opisuje događaje koji su se dogodili prije posjete mudraca s Istoka. Matej ističe posjetu uglednika, a Luka posjetu običnih ljudi. Pastirska je posjeta središnji zapis događaja (Lk 2, 8 ‒ 20). Pastiri su, čuvajući svoje stado, tijekom noći imali posjetu anđela koji im je donio radosnu vijest o rođenju Spasitelja. Anđeoski zbor potvrđujući tu poruku i potiče pastire da krenu u posjetu tek rođenom djetetu. Kada su došli do Marije i Josipa ‒ pokloniše se tek rođenom djetetu ‒ te su ispričali o susretu koji su svjedočili.
Luka navodi da su i dvije pobožne osobe, kad je obitelj došla u Hram, u Isusu prepoznale Mesiju. Šimun je bio pravedan, bogobojazan te očekivao dolazak Pomazanika. Na njemu je bio i Duh Sveti što je trebalo svjedočiti o posvećenom čovjeku (Lk 2, 25 ‒ 27). Tijekom boravka u Hramu, u koji je došao pod Božjim nadahnućem, u djetetu je prepoznao Spasitelja i Svjetlo Božje. Tu je bila i proročica Ana (Lk 2, 36 ‒ 38). Poodmakle dobi, udovica koja je postom i molitvama u Hramu služila Bogu. Vidjevši dijete počela je hvaliti Boga i drugima svjedočiti o njemu. Luka ističe da su Marija i Josip slijedili tradiciju židovske religije, te nisu bili svjesni značaja njihova djeteta.
Evanđelista Matej
Evanđelista Matej je bio jedan od dvanaest apostola. Po zanimanju je bio carinik: sakupljač poreza te je imao dva imena, Matej Levi. Bio je rodom iz Galileje, a Evanđelje je pisao tridesetak godina nakon Kristova uskrsnuća. Djelovao je na području Palestine, a nakon selidbe ne zna se gdje je otišao. Pretpostavlja se da je poginuo mučeničkom smrću.
Matej opisuje rođenje i prve dane Isusova života u prvom i drugom poglavlju. Ističe nekoliko povezanih događaja. Josipu se, koji je bio zaručen za Mariju, ukazao u snu Anđeo Gabrijel te mu poručio da njegova zaručnica, za koju je saznao da je trudna, nije učinila nešto amoralno jer je dijete začeto nadnaravno. Dobio je poruku o posebnosti djeteta i da će njegova misija biti izbavljenje ljudi od njihovih grijeha. Tu je objavu anđeo potvrdio navodima Starog zavjeta (Izajia 7). Josip je Mariju prihvatio za suprugu, a dijete za zakonitoga sina.
Za vrijeme boravka u Judeji, dok su bili u Betlehemu, u posjetu tek rođenom djetetu došlo je izaslanstvo s istoka. Prvo su otišli do kralja Heroda jer su mislili da se u njegovoj kući rodio nasljednik tj. kralj. Vijest je uznemirila Heroda jer je dolazak Mesije značio prijetnju njegovoj vlasti. Nakon vijećanja, s tumačima svetih spisa, dobio je odgovor. Temeljem proroštva proroka Miheja (Mih 5, 1), koji je živio više stoljeća prije Isusova rođenja, Mesija je trebao biti rođen u Betlehemu. Ova je činjenica uznemirila Heroda koji se je nadao da će mudraci dojaviti točno mjesto gdje se nalazi te o kojemu se djetetu radi. Slijedili su putanju zvijezde i došli do Betlehema, tamo su pronašli dijete i njegove roditelje. Darovali su ga zlatom, tamjanom i smirnom, pa odatle pretpostavka da ih je bilo troje. Budući su u snu primili naputak, da se ne vraćaju Herodu, drugim su se putem vratili u svoju domovinu.
Josipu se je javio anđeo Gospodnji, također u snu, i naredio da krene u Egipat jer je kralj naumio pronaći i ubiti dijete. Herod je naredio smaknuće dječaka od dvije godine na niže u potrazi za Isusom. Iz Egipta su se vratili nakon Herodove smrti, a budući je u Judeji vladao Arhelaj (njegov sin) Obitelj je otišla u Galileju (grad Nazaret). Tamo će Isus provesti veći dio života sve do stupanja u službu.
Evanđeoski poticaji
Evanđelisti Matej i Luka opisuju Isusovo rođenje kao bitan događaj. Imaju dosta toga zajedničkoga, ali svaki od njih donosi jedinstvene detalje te ističe pojedine događaje. To potvrđuje kako se nisu dogovarali oko toga da napišu »dobru priču«, nego iznesu svjedočanstvo temeljeno na viđenom događaju i usmenoj predaji. Treba uzeti u obzir da su zapisi nastali desetljećima, više od pola stoljeća, nakon što su se stvarno zbili, vjerojatno su tada stvarni sudionici preminuli, a događaj se usmeno prenosio kršćanskoj zajednici. Obojica su istražili i prikupili podatke te imali namjeru napisati zapis koji će svjedočiti i poučiti naraštaje vjernika koje će doći. Iako su pisali drugačijim primateljima nakana im je bila ista: svjedočanstvo za Isusa Krista, te istaknuti da su ljudi prepoznali posebnost u djetetu.
Njegovim je rođenjem čovječanstvo dobilo drugačiji tijek duhovnog razvoja, a na pozornici ljudske misli pojavio se je ‒ nadahnut od Boga Stvoritelja ‒ kršćanski nauk. Kršćanstvo nudi odgovor na vječnu potragu i usmjerava pozornost na Isusa. Gospodin Isus Krist nije bio filozof ili politički vođa nego vjerski učitelj, Božji Poslanik, Sin Božji ‒ utjelovljeni Bog!
Isusovo rođenje je središnji događaj i prekretnica povijesti. Bog je poslao Spasitelja svijetu kako bi bio putokaz na putu spasenja! Vjera u Boga nudi poticaj za promišljanje, duhovnost i smjer za život. Potiče na promišljanje kako, pored vidljivog i materijalnog, postoji nadnaravno koje pomaže ispuniti i dati svrhu životu. Usmjerava na Boga ‒ Stvoritelja svega, i Darivatelja života.
Zbog toga je izvorni smisao Božića i za danas: iako imamo izazove, nevolje i obaveze života, u svim okolnostima ‒ možemo rasti u spoznaji, duhovnosti i višemu smislu života. Božić pomaže u savladavanju svakidašnjih izazova, daje nadu jer vječni Bog postaje Dijete ne bi li bio središte ljudskog srca i čovjekova najveća nada!
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.