Najava, rođenje i prvi dani života Gospodina Isusa Krista zapisani su u Evanđelju po Mateju (čit. Mt 1, 18 ‒ 2, 23) te u Evanđelju po Luki (čit. Lk 1, 26 ‒ 2, 39).
Evanđelista Luka
Luka je, nakon sustavnog istraživanja, zapisao i posvetio svoje Evanđelje prijatelju Teofilu obraćeniku na kršćanstvo i vjerojatno pokrovitelju njegova istraživanja. Luka ima na umu kršćane grčke pozadine te se, kroz svoj zapis i način izražavanja, više obraća njima za razliku od Mateja. Zbog toga piše njima razumljivim načinom. Evanđelja je napisao oko 70. po. Kr., a prema predaji umro je mučeničkom smrću u kasnim godinama života.
U opisu, Kristova rođenja, skreće pozornost na događaje koji su prethodili rođenju. U prvom poglavlju ističe navještaja dva rođenja; Ivana i Isusa. Navještaji su nadnaravni jer je navjestitelj bio anđeo Gabrijel. Zapis opisuje ljude koji su začuđeni, u nevjerici i sumnjičavi nakon objava koje su primili. Luka, također, uočava rodbinsku povezanost između majke Ivana Krstitelja i Gospodina Isusa kao i činjenicu da je Elizabeta, nakon posjete, prepoznala posebnost dijete koje nosi Marija. Na to se nastavlja Marijin hvalospjev kojim ona izražava štovanje, veličanje, zahvalnost i podređenost Bogu (Lk 1, 39 ‒ 55). Marija je ljudsko stvorenje koje je Bog odabrao za svoju službu, pa zato i ona treba Spasitelja.
Lukin se zapis ponešto razlikuje od Evanđelja po Mateju, ne iznosi iste događaje i naglašava druge. Vjerojatno je smješta vremenski malo ranije. Bijeg obitelji u Egipat, što je vidljivo u Mateja, navodi na zaključak da Luka opisuje događaje koji su se dogodili prije posjete mudraca s Istoka. Matej ističe posjetu uglednika, a Luka posjetu običnih ljudi. Pastirska je posjeta središnji zapis događaja (Lk 2, 8 ‒ 20). Pastiri su, čuvajući svoje stado, tijekom noći imali posjetu anđela koji im je donio radosnu vijest o rođenju Spasitelja. Anđeoski zbor potvrđujući tu poruku i potiče pastire da krenu u posjetu tek rođenom djetetu. Kada su došli do Marije i Josipa ‒ pokloniše se tek rođenom djetetu ‒ te su ispričali o susretu koji su svjedočili.
Luka navodi da su i dvije pobožne osobe, kad je obitelj došla u Hram, u Isusu prepoznale Mesiju. Šimun je bio pravedan, bogobojazan te očekivao dolazak Pomazanika. Na njemu je bio i Duh Sveti što je trebalo svjedočiti o posvećenom čovjeku (Lk 2, 25 ‒ 27). Tijekom boravka u Hramu, u koji je došao pod Božjim nadahnućem, u djetetu je prepoznao Spasitelja i Svjetlo Božje. Tu je bila i proročica Ana (Lk 2, 36 ‒ 38). Poodmakle dobi, udovica koja je postom i molitvama u Hramu služila Bogu. Vidjevši dijete počela je hvaliti Boga i drugima svjedočiti o njemu. Luka ističe da su Marija i Josip slijedili tradiciju židovske religije, te nisu bili svjesni značaja njihova djeteta.
Evanđelista Matej
Evanđelista Matej je bio jedan od dvanaest apostola. Po zanimanju je bio carinik: sakupljač poreza te je imao dva imena, Matej Levi. Bio je rodom iz Galileje, a Evanđelje je pisao tridesetak godina nakon Kristova uskrsnuća. Djelovao je na području Palestine, a nakon selidbe ne zna se gdje je otišao. Pretpostavlja se da je poginuo mučeničkom smrću.
Matej opisuje rođenje i prve dane Isusova života u prvom i drugom poglavlju. Ističe nekoliko povezanih događaja. Josipu se, koji je bio zaručen za Mariju, ukazao u snu Anđeo Gabrijel te mu poručio da njegova zaručnica, za koju je saznao da je trudna, nije učinila nešto amoralno jer je dijete začeto nadnaravno. Dobio je poruku o posebnosti djeteta i da će njegova misija biti izbavljenje ljudi od njihovih grijeha. Tu je objavu anđeo potvrdio navodima Starog zavjeta (Izajia 7). Josip je Mariju prihvatio za suprugu, a dijete za zakonitoga sina.
Za vrijeme boravka u Judeji, dok su bili u Betlehemu, u posjetu tek rođenom djetetu došlo je izaslanstvo s istoka. Prvo su otišli do kralja Heroda jer su mislili da se u njegovoj kući rodio nasljednik tj. kralj. Vijest je uznemirila Heroda jer je dolazak Mesije značio prijetnju njegovoj vlasti. Nakon vijećanja, s tumačima svetih spisa, dobio je odgovor. Temeljem proroštva proroka Miheja (Mih 5, 1), koji je živio više stoljeća prije Isusova rođenja, Mesija je trebao biti rođen u Betlehemu. Ova je činjenica uznemirila Heroda koji se je nadao da će mudraci dojaviti točno mjesto gdje se nalazi te o kojemu se djetetu radi. Slijedili su putanju zvijezde i došli do Betlehema, tamo su pronašli dijete i njegove roditelje. Darovali su ga zlatom, tamjanom i smirnom, pa odatle pretpostavka da ih je bilo troje. Budući su u snu primili naputak, da se ne vraćaju Herodu, drugim su se putem vratili u svoju domovinu.
Josipu se je javio anđeo Gospodnji, također u snu, i naredio da krene u Egipat jer je kralj naumio pronaći i ubiti dijete. Herod je naredio smaknuće dječaka od dvije godine na niže u potrazi za Isusom. Iz Egipta su se vratili nakon Herodove smrti, a budući je u Judeji vladao Arhelaj (njegov sin) Obitelj je otišla u Galileju (grad Nazaret). Tamo će Isus provesti veći dio života sve do stupanja u službu.
Evanđeoski poticaji
Evanđelisti Matej i Luka opisuju Isusovo rođenje kao bitan događaj. Imaju dosta toga zajedničkoga, ali svaki od njih donosi jedinstvene detalje te ističe pojedine događaje. To potvrđuje kako se nisu dogovarali oko toga da napišu »dobru priču«, nego iznesu svjedočanstvo temeljeno na viđenom događaju i usmenoj predaji. Treba uzeti u obzir da su zapisi nastali desetljećima, više od pola stoljeća, nakon što su se stvarno zbili, vjerojatno su tada stvarni sudionici preminuli, a događaj se usmeno prenosio kršćanskoj zajednici. Obojica su istražili i prikupili podatke te imali namjeru napisati zapis koji će svjedočiti i poučiti naraštaje vjernika koje će doći. Iako su pisali drugačijim primateljima nakana im je bila ista: svjedočanstvo za Isusa Krista, te istaknuti da su ljudi prepoznali posebnost u djetetu.
Njegovim je rođenjem čovječanstvo dobilo drugačiji tijek duhovnog razvoja, a na pozornici ljudske misli pojavio se je ‒ nadahnut od Boga Stvoritelja ‒ kršćanski nauk. Kršćanstvo nudi odgovor na vječnu potragu i usmjerava pozornost na Isusa. Gospodin Isus Krist nije bio filozof ili politički vođa nego vjerski učitelj, Božji Poslanik, Sin Božji ‒ utjelovljeni Bog!
Isusovo rođenje je središnji događaj i prekretnica povijesti. Bog je poslao Spasitelja svijetu kako bi bio putokaz na putu spasenja! Vjera u Boga nudi poticaj za promišljanje, duhovnost i smjer za život. Potiče na promišljanje kako, pored vidljivog i materijalnog, postoji nadnaravno koje pomaže ispuniti i dati svrhu životu. Usmjerava na Boga ‒ Stvoritelja svega, i Darivatelja života.
Zbog toga je izvorni smisao Božića i za danas: iako imamo izazove, nevolje i obaveze života, u svim okolnostima ‒ možemo rasti u spoznaji, duhovnosti i višemu smislu života. Božić pomaže u savladavanju svakidašnjih izazova, daje nadu jer vječni Bog postaje Dijete ne bi li bio središte ljudskog srca i čovjekova najveća nada!
Autor (tekst i ilustracije): Branimir Bučanović
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.