Biblijska reformacija

---

U poslanici Rimljanima 1, 16 apostol Pavao piše kršćanima u Rimu slijedeće: »Ja se ne stidim evanđelja. Božja je sila na spasenje svakome koji vjeruje!«

Imenica evanđelje i glagol evangelizirati pojavljuje se u Novomu zavjetu više od sto i dvadeset puta. Uočljivo je to pojam pa zbog toga progovaramo o tomu što je evanđelje, i zašto je bitno. Evanđelje znači blagovijest, istoznačnice su radosna vijest, svjedočenje, svjedočanstvo, vijest. To je poruka radosne vijesti o pomirbi Boga sa svijetom; vječnosti s prolaznošću, savršenstva sa nesavršenstvom po Gospodinu Isusu Kristu!

Ističemo četiri činjenice. Kada se govori o Evanđelju onda se obično misli na četiri knjige Novoga zavjeta koje nazivamo Evanđelje po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Te su knjige nastale poslije većine poslanica ali su stavljene na početak Drugoga zavjeta. Evanđelja su najtočniji, najbolji i najsveobuhvatniji zapis Isusova nauka, službe i života. Ona nisu životopisi u punom smislu te riječi nego zaseban oblik biblijske književnosti. U njima pronalazimo zapis o povijesnom Isusu koji je za kršćane: Povijest, Sadašnjost, Budućnost i Vječnost. Odnosno, Spasitelj svijeta!

Evanđelista Marko u prvom poglavlju govori o tomu da je Gospodin naviještao Božje evanđelje. Kada pročitamo i promotrimo ovaj zapis možemo zaključiti da evanđeoska poruka označava: navještaj radosne vijesti o dolasku punine vremena koja se očitovala po dolasku Spasitelja svih ljudi, te navještaja Božje poruke svijetu. Evanđelje je radosna vijest zbog toga što ulijeva nadu i vjeru da život sadašnjega vremena ima smisla. Ljudi nisu ostavljeni sami, Bog je došao među njih te ih pozvao na život vjere s Njim!

Treća je činjenica povezana s važnošću evanđelja. Ono je temelj kršćanskog nauka, bogoslovije, života, ustroja i svjetonazora, dakle uporište kršćanske misli i prakse. Neovisno o tomu kada je naviještano istinski navjestitelji posadašnjuju poruke slušateljima bez da temeljnu miso mijenjaju ili odbacuju!

Na kraju podsjećam na riječi s početka: evanđelje je sila Božja za spasenje svakome tko vjeruje! Što to znači? Kada slušamo, čitamo, promišljamo, i vjerujemo zapisanima istinama te kada ih svjedočimo, naviještamo, i propovijedamo ‒ Bog stvara vjera u srcima onih koje je odabrao za sebe.

Evanđelje je sila Božja na spasenje, donosi blagoslov u životu onomu tko se odvaži vjerovati i nasljedovati put i nauk Gospodina Isusa Krista!

Autor: Branimir Bučanović

---

Već se dugi niz desetljeća vode rasprave o sukobu vjere i znanosti. Sve započinje krajem 1859. kada je nedovršeni student anglikanske teologije Charles Darvin izdao svoje čuveno djelo »O podrijetlu vrsta«. Od tada mnogo se toga promijenilo.

Ljudska se spoznaja usavršila do neslućenih granica, a društva su prošla različite procese. Kao posljedica materijalističkog pristupa životu, darvinizma tj. teoriji preživljavanja jačega, i tezi da je čovjek životinja, razvile su se najgore ideologije i totalitarizmi u povijesti čovječanstva (fašizam, nacizam, marksizam, komunizam). Oduševljenje kako će nastupiti zlatno doba, znanja i napretka, a znanost postati religija novoga doba, srušena je događajima Prvog i Drugog svjetskog rata. Posebno onim što je nastupilo u zemljama istočne Europe kroz mračno doba komunističko-ateističkog jednoumlja, nasilja, zločina i masovnih ubijanja. Znanost je, nažalost, često puta bila zlorabljena, te pomogla razvijanju tehnologije u korist jednoumlja posebno uočljive u nacizmu i komunizmu (pr. koncentracioni logori i tehnike progona neistomišljenika). Ta je činjenica pokazala da se svaka plemenita miso može zlouporabiti, a vjera je u znanost razočarala. Na temelju činjenica može se zaključiti kako »obezbožnjavanje« društva dovodi do duhovnoga, a potom i općega društvenoga rasula!

Kao posljedica navedenoga javljaju se dvije snažno suprotstavljene i vrlo glasne skupine, dva tabora; tzv. znanstveni i tzv. religijski. Prvi koriste znanost i žele pokazati: da nema Boga, čovjek je nastao igrom slučaja, duša i duhovna stavarnost ne postoje, znanost je odgovor na sva pitanja čovjeka, a religiju treba odbaciti. Suprotstavljeni njima tvrde da je znanost od zloga te daju vrlo pojednostavljene odgovore o pitanju vjere i života koji nas okružuje. Obje su skupine takovim radikalnim pristupima i pojednostavljenim odgovorima izazivali podsmjeh svih koji su barem malo promišljali svijet oko sebe. Ekstremistički sekularni tabor vodi besmislenu bitku misleći da promiče znanost tvrdeći da ona nema nikakve veze s vjerom, a vjernike proglašavanju nazadnim i zaostalim. Drugi iz vjere izbacuju sve razumske, i znanstvene činjenice pa misle kako je biti religiozan isto što i neobrazovan. Oni koji tvrde da sve u Bibliji treba doslovno tumačiti i shvaćati podsjećaju na one koji su tijekom prošlih stoljeća progonili sve drugačijega svjetonazora. Njima suprotstavljeni tvrde kako vjera nije za suvremenoga čovjeka, a »Religija opijum za mase!« pa su po svemu identični prvima. Jedni i drugi zorno podsjećaju kako svatko treba raditi i promicati ono u što se razumije, a ne govoriti u ime nečega što ne shvaća ili prihvaća!

Potpuno je nejasno zbog čega se uopće vodi rasprava o sukobu vjere i znanosti? Pojednostavljeno i jezgrovito rečeno: između vjere i znanosti nema sukoba! Znanost pojašnjava materijalni svijet koji nas okružuje, otkriva procese i pomaže razumjeti svijet kojega smo sastavni dio. Ali ne može, i ne daje odgovore na pitanja vjere i onostranog. Vjera u Boga uvodi te izgrađuje duboku dimenziju čovjeka koja ulazi u područje duha i duhovnosti, a to je znanosti neshvatljivo. Vjeru i znanost ne treba sukobljavati, jer nam one pojašnjavaju dvije stvarnosti i pomažu da budemo cjelovita bića; razumijemo svijet koji nas okružuje te spoznajemo onostrano i nadnaravno. To su dva puta koja vode jednom te istom cilju; cjelovitom i svrhovitom životu!

Autor: Branimir Bučanović