Biblijski nauk i pogledi

Biblijski Božić

23. 12. 2016.26. 12. 2025. Editor

Najava, rođenje i prvi dani života Gospodina Isusa Krista zapisani su u Evanđelju po Mateju (čit. Mt 1, 18 ‒ 2, 23) te u Evanđelju po Luki (čit. Lk 1, 26 ‒ 2, 39).

Evanđelista Luka

Luka je, nakon sustavnog istraživanja, zapisao i posvetio svoje Evanđelje prijatelju Teofilu obraćeniku na kršćanstvo i vjerojatno pokrovitelju njegova istraživanja. Luka ima na umu kršćane grčke pozadine te se, kroz svoj zapis i način izražavanja, više obraća njima za razliku od Mateja. Zbog toga piše njima razumljivim načinom. Evanđelja je napisao oko 70. po. Kr., a prema predaji umro je mučeničkom smrću u kasnim godinama života.

U opisu, Kristova rođenja, skreće pozornost na događaje koji su prethodili rođenju. U prvom poglavlju ističe navještaja dva rođenja; Ivana i Isusa. Navještaji su nadnaravni jer je navjestitelj bio anđeo Gabrijel. Zapis opisuje ljude koji su začuđeni, u nevjerici i sumnjičavi nakon objava koje su primili. Luka, također, uočava rodbinsku povezanost između majke Ivana Krstitelja i Gospodina Isusa kao i činjenicu da je Elizabeta, nakon posjete, prepoznala posebnost dijete koje nosi Marija. Na to se nastavlja Marijin hvalospjev kojim ona izražava štovanje, veličanje, zahvalnost i podređenost Bogu (Lk 1, 39 ‒ 55). Marija je ljudsko stvorenje koje je Bog odabrao za svoju službu, pa zato i ona treba Spasitelja.

Lukin se zapis ponešto razlikuje od Evanđelja po Mateju, ne iznosi iste događaje i naglašava druge. Vjerojatno je smješta vremenski malo ranije. Bijeg obitelji u Egipat, što je vidljivo u Mateja, navodi na zaključak da Luka opisuje događaje koji su se dogodili prije posjete mudraca s Istoka. Matej ističe posjetu uglednika, a Luka posjetu običnih ljudi. Pastirska je posjeta središnji zapis događaja (Lk 2, 8 ‒ 20). Pastiri su, čuvajući svoje stado, tijekom noći imali posjetu anđela koji im je donio radosnu vijest o rođenju Spasitelja. Anđeoski zbor potvrđujući tu poruku i potiče pastire da krenu u posjetu tek rođenom djetetu. Kada su došli do Marije i Josipa ‒ pokloniše se tek rođenom djetetu ‒ te su ispričali o susretu koji su svjedočili.

Luka navodi da su i dvije pobožne osobe, kad je obitelj došla u Hram, u Isusu prepoznale Mesiju. Šimun je bio pravedan, bogobojazan te očekivao dolazak Pomazanika. Na njemu je bio i Duh Sveti što je trebalo svjedočiti o posvećenom čovjeku (Lk 2, 25 ‒ 27). Tijekom boravka u Hramu, u koji je došao pod Božjim nadahnućem, u djetetu je prepoznao Spasitelja i Svjetlo Božje. Tu je bila i proročica Ana (Lk 2, 36 ‒ 38). Poodmakle dobi, udovica koja je postom i molitvama u Hramu služila Bogu. Vidjevši dijete počela je hvaliti Boga i drugima svjedočiti o njemu. Luka ističe da su Marija i Josip slijedili tradiciju židovske religije, te nisu bili svjesni značaja njihova djeteta.

Evanđelista Matej

Evanđelista Matej je bio jedan od dvanaest apostola. Po zanimanju je bio carinik: sakupljač poreza te je imao dva imena, Matej Levi. Bio je rodom iz Galileje, a Evanđelje je pisao tridesetak godina nakon Kristova uskrsnuća. Djelovao je na području Palestine, a nakon selidbe ne zna se gdje je otišao. Pretpostavlja se da je poginuo mučeničkom smrću.

Matej opisuje rođenje i prve dane Isusova života u prvom i drugom poglavlju. Ističe nekoliko povezanih događaja. Josipu se, koji je bio zaručen za Mariju, ukazao u snu Anđeo Gabrijel te mu poručio da njegova zaručnica, za koju je saznao da je trudna, nije učinila nešto amoralno jer je dijete začeto nadnaravno. Dobio je poruku o posebnosti djeteta i da će njegova misija biti izbavljenje ljudi od njihovih grijeha. Tu je objavu anđeo potvrdio navodima Starog zavjeta (Izajia 7). Josip je Mariju prihvatio za suprugu, a dijete za zakonitoga sina.

Za vrijeme boravka u Judeji, dok su bili u Betlehemu, u posjetu tek rođenom djetetu došlo je izaslanstvo s istoka. Prvo su otišli do kralja Heroda jer su mislili da se u njegovoj kući rodio nasljednik tj. kralj. Vijest je uznemirila Heroda jer je dolazak Mesije značio prijetnju njegovoj vlasti. Nakon vijećanja, s tumačima svetih spisa, dobio je odgovor. Temeljem proroštva proroka Miheja (Mih 5, 1), koji je živio više stoljeća prije Isusova rođenja, Mesija je trebao biti rođen u Betlehemu. Ova je činjenica uznemirila Heroda koji se je nadao da će mudraci dojaviti točno mjesto gdje se nalazi te o kojemu se djetetu radi. Slijedili su putanju zvijezde i došli do Betlehema, tamo su pronašli dijete i njegove roditelje. Darovali su ga zlatom, tamjanom i smirnom, pa odatle pretpostavka da ih je bilo troje. Budući su u snu primili naputak, da se ne vraćaju Herodu, drugim su se putem vratili u svoju domovinu.

Josipu se je javio anđeo Gospodnji, također u snu, i naredio da krene u Egipat jer je kralj naumio pronaći i ubiti dijete. Herod je naredio smaknuće dječaka od dvije godine na niže u potrazi za Isusom. Iz Egipta su se vratili nakon Herodove smrti, a budući je u Judeji vladao Arhelaj (njegov sin) Obitelj je otišla u Galileju (grad Nazaret). Tamo će Isus provesti veći dio života sve do stupanja u službu.

Evanđeoski poticaji

Evanđelisti Matej i Luka opisuju Isusovo rođenje kao bitan događaj. Imaju dosta toga zajedničkoga, ali svaki od njih donosi jedinstvene detalje te ističe pojedine događaje. To potvrđuje kako se nisu dogovarali oko toga da napišu »dobru priču«, nego iznesu svjedočanstvo temeljeno na viđenom događaju i usmenoj predaji. Treba uzeti u obzir da su zapisi nastali desetljećima, više od pola stoljeća, nakon što su se stvarno zbili, vjerojatno su tada stvarni sudionici preminuli, a događaj se usmeno prenosio kršćanskoj zajednici. Obojica su istražili i prikupili podatke te imali namjeru napisati zapis koji će svjedočiti i poučiti naraštaje vjernika koje će doći. Iako su pisali drugačijim primateljima nakana im je bila ista: svjedočanstvo za Isusa Krista, te istaknuti da su ljudi prepoznali posebnost u djetetu.

Njegovim je rođenjem čovječanstvo dobilo drugačiji tijek duhovnog razvoja, a na pozornici ljudske misli pojavio se je ‒ nadahnut od Boga Stvoritelja ‒ kršćanski nauk. Kršćanstvo nudi odgovor na vječnu potragu i usmjerava pozornost na Isusa. Gospodin Isus Krist nije bio filozof ili politički vođa nego vjerski učitelj, Božji Poslanik, Sin Božji ‒ utjelovljeni Bog!

Isusovo rođenje je središnji događaj i prekretnica povijesti. Bog je poslao Spasitelja svijetu kako bi bio putokaz na putu spasenja! Vjera u Boga nudi poticaj za promišljanje, duhovnost i smjer za život. Potiče na promišljanje kako, pored vidljivog i materijalnog, postoji nadnaravno koje pomaže ispuniti i dati svrhu životu. Usmjerava na Boga ‒ Stvoritelja svega, i Darivatelja života.

Zbog toga je izvorni smisao Božića i za danas: iako imamo izazove, nevolje i obaveze života, u svim okolnostima ‒ možemo rasti u spoznaji, duhovnosti i višemu smislu života. Božić pomaže u savladavanju svakidašnjih izazova, daje nadu jer vječni Bog postaje Dijete ne bi li bio središte ljudskog srca i čovjekova najveća nada!

Autor (tekst i ilustracije): Branimir Bučanović

Vječni život

14. 11. 2016.20. 07. 2020. Editor

Uskrsnuće

»A Abraham mu reče: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroke, neće se uvjeriti ni da tko od mrtvih uskrsne!’« Lk 16, 31 (čit. Lk 16, 19 ‒ 31.)

Nauk o vječnom životu je središnja poruka »Svetoga pisma«, objavljen je na više mjesta, a vrhunac je u posljednjim poglavljima »Otkrivenja«.

Škotski teolog Matthew George Easton (1823. ‒ 1894.) sažeto je pojasnio nauk vječnog života. »Novi život ‒ koji vjernik dobiva od Krista ‒ bit je spasenja, zato i život slave ili vječni život mora biti njihov. To je ‘dar od Boga u Isusu Kristu našemu Gospodinu’. Život koji vjerni imaju na Zemlji neodvojeno je povezan sa: vječnim životom poslije, beskrajnim životom budućnosti, sretnom budućnošću svetih u Nebu. Često se pojavljuje u ‘Novomu zavjetu’. Obuhvaća cijelu budućnost otkupljenih, te je suprotan ‘vječnoj kazni’. To je posljednja plaća i slava u koju Božja djeca ulaze!«

Temeljem tri biblijska primjera i pouke: iz knjige »Danielove«, Gospodinove pouke o bogatašu i Lazaru, te posljednjih poglavlja »Otkrivenja« ‒ istaknuti ćemo nauk o vječnom životu.

Potrebno je sagledati povijesno okružje, knjige proroka »Daniela«, povezano sa okolnostima u kojima je objava posredovana. Moćne vojske Babilonskoga kraljevstva došle su pred zidine Jeruzalema. Tijekom opsade, u sedmom stoljeću prije Krista, a za vrijeme Judejskog kralja Joakima, u tri vojne, pokoriti će Božji narod i odvesti ga u Babilonsko ropstvo. Tada je razrušen Jeruzalem i Hram, odneseni su sveti predmeti koji su služili za bogoslužje. Među onima koji su odvedeni u ropstvo bio je i Daniel: starozavjetni prorok, sluga Božji, pisac knjige pod njegovim imenom. Dok je boravio u sužanjstvu Bog mu daje sposobnosti kojima će promicati slavu Božju i svjedočiti za Boga. Potrebno je uočiti da prvi dio knjige opisuje različite okolnosti u kojima se Božji sluga našao, te načine kojima se Bog proslavlja kroz njegovo djelovanje. Od 7 do 12 poglavlja očavamo seriju viđenja koje je dobio. Neke su od tih poruka povezane sa posljednjim vremenima. S posebnom pozornošću se usmjeravamo na dvanaesto poglavlje jer se tamo, po prvi puta jasno u »Staromu zavjetu«, navještaju istine koje će postati trajni poticaj za vjeru i nadu kršćanima. Kršćanski vjernici su, tijekom dugačke povijesti, često puta bili izvrgnuti različitim oblicima progona i segregacije. Već je u »Starom zavjetu« zapisano kako će vjera, istina ponekad i ne uvijek, biti dovedena u pitanje ali i utvrđivana kroz progone. Ta je činjenica vidljiva i danas jer znamo o progonima kršćana, u nekim zemljama, gdje su manjina. To posebno čine oni koji se na Zapadu vole predstavljati kao tolerantni i napredni, te traže prava koja oduzimaju kršćanima tamo gdje su oni većina. Progonjenima za utjehu, nama za pouku, a progoniteljima na upozorenje stoje zapisane riječi »Svetoga pisma« koje podsjećaju ‒ na kraju će svima suditi Bog! Ova činjenica uvodi u sljedeću poruku koju možemo iščitati. Poruka je to nade i vječnog života s Bogom: »Tada će se probuditi mnogi, koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost.« (Dn 12, 2.) Treba istaknuti da vječna duhovna stvarnost postoji u dva oblika: s Bogom i bez Boga. Nama su poticajne riječi koje ulijevaju nadu vječnosti s Bogom. Takova je vječnost osigurana onima koje je Bog odabrao za sebe i koji će s njim živjeti zauvijek.

Nauk Gospodina Isusa Krista, o bogatašu i Lazaru, je zanimljiv i slikovit (čit. Luka 16, 19 ‒ 31). U njemu Gospodin daje pouku o vječnom životu na primjeru, koji je jasan i razumljiv svim ljudima, za sva vremena. Kroz prispodobu o dva čovjeka, jednog koji traži utjehu u materijalnom i prolaznom, a drugoga koji nema takovu utjehu nego vjeru u Boga, daje se nadvremenska i vječna poruka. Progovara kako život, koji se živi ne treba biti prožet željom za materijalnom ovisnošću te brigom da se ima što više. Materijalistički pristup životu, koji se očituje u težnji da se kroz materijalno i prolazno ispunjava temeljena svrha i smisao života, duboko je u suprotnosti sa evanđeoskim naučavanjem. Ipak, treba biti oprezan. Bogatstvo, samo po sebi, nije zlo. Suvremeni su kumiropoklonici ovisni o materijalnome i u tome traže smisao i svrhu života. Nasuprot tomu Lazar nije u Nebu zato što je siromašan, u smislu materijalnoga, nego zato što je siromašan u duhu, vjernik u Boga; zato što je težio za višim smislom života od materijalnoga i opipljivoga. Lazar je primjer ponizne vjere, čovjek koji traga, odnosno koji živi s Bogom. Materijalno posjedovanje je u tom smislu nebitno, jer se smisao života ostvaruje po vjeri u Boga, a milost Božja po vjeri vodi u Kraljevstvo Božje, vječnu nazočnost s Bogom našim Stvoriteljem. Ova usporedba se uklapa u cjelovit nauk »Svetoga pisma« o postojanju vječnog života i duhovne stvarnosti koja se očituje u punini nakon zemaljskog života. Ona je dio evanđeoske poruke, koja je u svojoj biti radosna vijest. Radosna je zbog toga što svakom čovjeku na Zemlji upućuje Božji poziv. Taj poziv uključuje spoznaju grješnosti i vjeru u Boga Stvoritelja. Dakle, poziv za vječni život upućen je svima, ali nije darovan svakomu. Što to znači? Nažalost, neki neće biti u vječnosti s Bogom, nego odvojeni od njega. Budući je poziv za vječni život upućen i danas, osoba koja ga čuje i prepozna ima sigurnu vječnost s Bogom. Svi smo mi (bili) poput bogataša, koji je mario samo za prolazno i materijalno, a poziv koji je dobio Lazar upućen je svima onima, koji su udaljeni od istinskog smisla života. Taj smisao je očitovan: u, kroz i po vjeri u Boga (Oca, Sina i Duha Svetoga), poziv upućen danas poziva na vjeru, predanje i nasljedovanje Božjega puta!

Vrhunac objave nauka o vječnom životu je u knjizi »Otkrivenja« 21 ‒ 22. Opis neprolaznog stanja pun je superlativa i slika koje su bile razumljive kršćanima koji su te poruke izvorno primali (oko 95. po. Kr.). Iako je veći dio ove knjige pun prenesenih slika tajnovitoga i nejasnoga značenja ovaj dio je jasan. Slikovitim stilom daje se poruka nade vječnoga života očitovane u Novom nebu i Novoj zemlji, na kojoj je Novi-nebeski Jeruzalem uzor vječnoga i savršenoga mjesta. Temelji i zidine grada su od dragoga kamenja, a vrata od čistoga zlata. Ima dvanaest vrata, sa svih strana svijeta po troja. Dvanaest je broj punine, a vrata sa svih strana svijeta upućuju ka otvorenosti za sve, a broj tri na Sveto trojstvo. U njega ulaze odabrani iz svih naroda, jezika i puka. To je poruka nade za sve ljude ‒ evanđelje je upućeno svima i vjeru u Krista treba prihvati što prije. Središte, sjedište te izvorište te vječnosti je Bog stvoritelj svega, on daje utjehu, život i nadu onima koji će biti s Njim. Te poruke i danas jasno progovaraju dajući sigurnost spasenja i nadu vječnog života. Sažetak i vrhunac ove nade možemo opisati citatom: »I neće više biti nikakva prokletstva, i prijestolje Božje i Jaganjčevo bit će u gradu; i sluge će mu njegove služiti i gledati lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima. Noći ondje i neće biti, i neće trebati svjetiljke ni svjetla sunčeva, jer ih Gospodin Bog obasjava. I kraljevat će u vijeke vjekova.« (Otk 22, 3 ‒ 5.)

»Sveto pismo« je temelj kršćanske vjere ‒ Božja riječ, vječna i konačna objava Boga. »Biblija« daje poticaj za život vjere u sadašnjem vremenu, i nadu za vječnost s Bogom. U tom smislu vjernici su ljudi sigurnosti i budućnosti! Dok očekuju vječnost s Bogom nastoje promicati istine i uzore koji stvaraju okvire za vjeru, slobodu duha i društveni napredak!

Molitva: Gospodine neka nada vječnog života živi u našim srcima. Hvala ti što smo sigurni u vječni život zbog tvojih obećanja, molimo te neka ona u nama budu učvršćena bez obzira na sve okolnosti života!

Autor (tekst i ilustracija): Branimir Bučanović

Biblijski nauk i pogledi

Božje kraljevstvo

22. 10. 2016.26. 03. 2023. Editor

Služba Gospodina Isusa Krista utemeljena je na navještaju istina o Božjem kraljevstvu. To je središnja evanđeoska poruka tj. radosna vijest s pozivom na pokajanje i duhovno okretanje odnosno obraćenje Bogu (čit. Mk 1, 14 ‒ 15. Mt 4, 17).

U izvorniku grč. i.ž.r. i i.m.r. Basileia Theos, hrv. Kraljevstvo Božje (Mt 6, 33). U Novom zavjetu, pored navedenog, imamo i druge izraze koji označavaju isto: Nebesko kraljevstvo (Mt 3, 2), Kraljevstvo (Mt 13, 19), Kristovo kraljevstvo (Mt 20, 21), Davidovo kraljevstvo (Mk 11, 10), Božje i Kristovo kraljevstvo (Ef 5, 5). Ovaj biblijski nauk naučava o Božjoj upravi nad čovjekom i svijetom, konačnoj sudbini te ulijeva nadu vječnosti s Bogom. Bog je vladar svega živoga i neživoga, a njegova se moć očituje u svim područjima života. Potpuno i konačno ostvarenje, njegove moći i vlasti, biti će u eshatonu (novo nebo i zemlja) i preoblikovanom obličju.

Nastavi čitati →