Kategorija: Biblijski nauk i pogledi

»A Abraham mu reče: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroke, neće se uvjeriti ni da tko od mrtvih uskrsne!’« Lk 16, 31 (čit. Lk 16, 19 ‒ 31.)

Nauk o vječnom životu je središnja poruka »Svetoga pisma«, objavljen je na više mjesta, a vrhunac je u posljednjim poglavljima »Otkrivenja«.

Škotski teolog Matthew George Easton (1823. ‒ 1894.) sažeto je pojasnio nauk vječnog života. »Novi život ‒ koji vjernik dobiva od Krista ‒ bit je spasenja, zato i život slave ili vječni život mora biti njihov. To je ‘dar od Boga u Isusu Kristu našemu Gospodinu’. Život koji vjerni imaju na Zemlji neodvojeno je povezan sa: vječnim životom poslije, beskrajnim životom budućnosti, sretnom budućnošću svetih u Nebu. Često se pojavljuje u ‘Novomu zavjetu’. Obuhvaća cijelu budućnost otkupljenih, te je suprotan ‘vječnoj kazni’. To je posljednja plaća i slava u koju Božja djeca ulaze!«

Temeljem tri biblijska primjera i pouke: iz knjige »Danielove«, Gospodinove pouke o bogatašu i Lazaru, te posljednjih poglavlja »Otkrivenja« ‒ istaknuti ćemo nauk o vječnom životu.

Potrebno je sagledati povijesno okružje, knjige proroka »Daniela«, povezano sa okolnostima u kojima je objava posredovana. Moćne vojske Babilonskoga kraljevstva došle su pred zidine Jeruzalema. Tijekom opsade, u sedmom stoljeću prije Krista, a za vrijeme Judejskog kralja Joakima, u tri vojne, pokoriti će Božji narod i odvesti ga u Babilonsko ropstvo. Tada je razrušen Jeruzalem i Hram, odneseni su sveti predmeti koji su služili za bogoslužje. Među onima koji su odvedeni u ropstvo bio je i Daniel: starozavjetni prorok, sluga Božji, pisac knjige pod njegovim imenom. Dok je boravio u sužanjstvu Bog mu daje sposobnosti kojima će promicati slavu Božju i svjedočiti za Boga. Potrebno je uočiti da prvi dio knjige opisuje različite okolnosti u kojima se Božji sluga našao, te načine kojima se Bog proslavlja kroz njegovo djelovanje. Od 7 do 12 poglavlja očavamo seriju viđenja koje je dobio. Neke su od tih poruka povezane sa posljednjim vremenima. S posebnom pozornošću se usmjeravamo na dvanaesto poglavlje jer se tamo, po prvi puta jasno u »Staromu zavjetu«, navještaju istine koje će postati trajni poticaj za vjeru i nadu kršćanima. Kršćanski vjernici su, tijekom dugačke povijesti, često puta bili izvrgnuti različitim oblicima progona i segregacije. Već je u »Starom zavjetu« zapisano kako će vjera, istina ponekad i ne uvijek, biti dovedena u pitanje ali i utvrđivana kroz progone. Ta je činjenica vidljiva i danas jer znamo o progonima kršćana, u nekim zemljama, gdje su manjina. To posebno čine oni koji se na Zapadu vole predstavljati kao tolerantni i napredni, te traže prava koja oduzimaju kršćanima tamo gdje su oni većina. Progonjenima za utjehu, nama za pouku, a progoniteljima na upozorenje stoje zapisane riječi »Svetoga pisma« koje podsjećaju ‒ na kraju će svima suditi Bog! Ova činjenica uvodi u sljedeću poruku koju možemo iščitati. Poruka je to nade i vječnog života s Bogom: »Tada će se probuditi mnogi, koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost.« (Dn 12, 2.) Treba istaknuti da vječna duhovna stvarnost postoji u dva oblika: s Bogom i bez Boga. Nama su poticajne riječi koje ulijevaju nadu vječnosti s Bogom. Takova je vječnost osigurana onima koje je Bog odabrao za sebe i koji će s njim živjeti zauvijek.

Nauk Gospodina Isusa Krista, o bogatašu i Lazaru, je zanimljiv i slikovit (čit. Luka 16, 19 ‒ 31). U njemu Gospodin daje pouku o vječnom životu na primjeru, koji je jasan i razumljiv svim ljudima, za sva vremena. Kroz prispodobu o dva čovjeka, jednog koji traži utjehu u materijalnom i prolaznom, a drugoga koji nema takovu utjehu nego vjeru u Boga, daje se nadvremenska i vječna poruka. Progovara kako život, koji se živi ne treba biti prožet željom za materijalnom ovisnošću te brigom da se ima što više. Materijalistički pristup životu, koji se očituje u težnji da se kroz materijalno i prolazno ispunjava temeljena svrha i smisao života, duboko je u suprotnosti sa evanđeoskim naučavanjem. Ipak, treba biti oprezan. Bogatstvo, samo po sebi, nije zlo. Suvremeni su kumiropoklonici ovisni o materijalnome i u tome traže smisao i svrhu života. Nasuprot tomu Lazar nije u Nebu zato što je siromašan, u smislu materijalnoga, nego zato što je siromašan u duhu, vjernik u Boga; zato što je težio za višim smislom života od materijalnoga i opipljivoga. Lazar je primjer ponizne vjere, čovjek koji traga, odnosno koji živi s Bogom. Materijalno posjedovanje je u tom smislu nebitno, jer se smisao života ostvaruje po vjeri u Boga, a milost Božja po vjeri vodi u Kraljevstvo Božje, vječnu nazočnost s Bogom našim Stvoriteljem. Ova usporedba se uklapa u cjelovit nauk »Svetoga pisma« o postojanju vječnog života i duhovne stvarnosti koja se očituje u punini nakon zemaljskog života. Ona je dio evanđeoske poruke, koja je u svojoj biti radosna vijest. Radosna je zbog toga što svakom čovjeku na Zemlji upućuje Božji poziv. Taj poziv uključuje spoznaju grješnosti i vjeru u Boga Stvoritelja. Dakle, poziv za vječni život upućen je svima, ali nije darovan svakomu. Što to znači? Nažalost, neki neće biti u vječnosti s Bogom, nego odvojeni od njega. Budući je poziv za vječni život upućen i danas, osoba koja ga čuje i prepozna ima sigurnu vječnost s Bogom. Svi smo mi (bili) poput bogataša, koji je mario samo za prolazno i materijalno, a poziv koji je dobio Lazar upućen je svima onima, koji su udaljeni od istinskog smisla života. Taj smisao je očitovan: u, kroz i po vjeri u Boga (Oca, Sina i Duha Svetoga), poziv upućen danas poziva na vjeru, predanje i nasljedovanje Božjega puta!

Vrhunac objave nauka o vječnom životu je u knjizi »Otkrivenja« 21 ‒ 22. Opis neprolaznog stanja pun je superlativa i slika koje su bile razumljive kršćanima koji su te poruke izvorno primali (oko 95. po. Kr.). Iako je veći dio ove knjige pun prenesenih slika tajnovitoga i nejasnoga značenja ovaj dio je jasan. Slikovitim stilom daje se poruka nade vječnoga života očitovane u Novom nebu i Novoj zemlji, na kojoj je Novi-nebeski Jeruzalem uzor vječnoga i savršenoga mjesta. Temelji i zidine grada su od dragoga kamenja, a vrata od čistoga zlata. Ima dvanaest vrata, sa svih strana svijeta po troja. Dvanaest je broj punine, a vrata sa svih strana svijeta upućuju ka otvorenosti za sve, a broj tri na Sveto trojstvo. U njega ulaze odabrani iz svih naroda, jezika i puka. To je poruka nade za sve ljude ‒ evanđelje je upućeno svima i vjeru u Krista treba prihvati što prije. Središte, sjedište te izvorište te vječnosti je Bog stvoritelj svega, on daje utjehu, život i nadu onima koji će biti s Njim. Te poruke i danas jasno progovaraju dajući sigurnost spasenja i nadu vječnog života. Sažetak i vrhunac ove nade možemo opisati citatom: »I neće više biti nikakva prokletstva, i prijestolje Božje i Jaganjčevo bit će u gradu; i sluge će mu njegove služiti i gledati lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima. Noći ondje i neće biti, i neće trebati svjetiljke ni svjetla sunčeva, jer ih Gospodin Bog obasjava. I kraljevat će u vijeke vjekova.« (Otk 22, 3 ‒ 5.)

»Sveto pismo« je temelj kršćanske vjere ‒ Božja riječ, vječna i konačna objava Boga. »Biblija« daje poticaj za život vjere u sadašnjem vremenu, i nadu za vječnost s Bogom. U tom smislu vjernici su ljudi sigurnosti i budućnosti! Dok očekuju vječnost s Bogom nastoje promicati istine i uzore koji stvaraju okvire za vjeru, slobodu duha i društveni napredak!

Molitva: Gospodine neka nada vječnog života živi u našim srcima. Hvala ti što smo sigurni u vječni život zbog tvojih obećanja, molimo te neka ona u nama budu učvršćena bez obzira na sve okolnosti života!

Autor (tekst i ilustracija): Branimir Bučanović

Luka je napisao Evanđelje kako bi objavio točan zapis izabranih događaja i pouka iz života Gospodina Isusa Krista.

Evanđelje je zapisao nakon pomnoga i sustavnoga istraživanja (Lk 1, 1 ‒ 4). Ta činjenica daje sigurnost i uvjerenje u evanđeoske spise. Bogoduhnost je prepoznata i priznata od vjernika i bibličara. Luka je pisac i Djela apostolskih, a te dvije knjige su zamišljene kao “jedna cjelina”. U Djelima apostolskima prenosi istine, zanimljive i značajne događaje iz Prve Crkve, te ističe službe apostola Petra i posebno Pavla te bilježi i njegova misijska putovanja. Bio je liječnik i obraćenik na kršćansku vjeru. Suputnik i sudionik u službi apostola Pavla te vjeran suradnik pri kraju njegova života i službe tijekom pritvora u Rimu. Svoje knjige, po nadahnuću Duha Svetoga, piše oko 63. po. Kr. Ističemo nekoliko ključnih poruka koje donosi.

Evanđelista ističe dolazak Gospodina Isusa Krista, to je prekretnica u povijesti spasenja i čovječanstva. On je došao kako bi dao život i posredovao Božju milost. Isus postaje i ostaje jedan i jedinstven Posrednik milosti i Zagovornik kod Boga. Svi trebaju Božju milost koja je posredovana po Sinu u sili Duha Svetoga.

Isus naviješta poruke u sili Duha Svetoga, a njegove riječi imaju snagu i donose promjenu (Lk 4). Nisu svi prihvatili njegove poruke, onima koji su ih odbacili ostaje svjedočanstvo osude za Posljednji sud. Ipak, mnogi su čuli i uzvjerovali u Božja svjedočanstva. Isusove riječi su evanđeoska poruka tj. poruka radosne vijesti o milosti, spasenju i ljubavi koju daje Bog čovjeku. Nerazumljivo je zašto ljudi neprihvaćaju i odbacuju vjeru u Boga ako se zna da njegove poruke daju duhovnu promjenu i vječnu nadu čovjeku.

Nauk se o Božjem kraljevstvu javlja u Svetom pismu, a to je središte i izvorište navještaja Gospodina Isusa Krista. Evanđelista bilježi, na devetnaest mjesta, pouke ili spominje Božje kraljevstvo. Stari zavjet je do Ivana Krstitelja, a od Isusa nastupa Radosna vijest o Božjem kraljevstvu (Lk 16, 16). Učenici su poslani propovijedati o Božjem kraljevstvu (Lk 9, 20). Isus je kroz usporedbe poučavao o njemu, te istaknuo snagu promjene koje donosi (Lk 13, 18 ‒ 21). Zapis o susretu uglednika sa Isusom nosi poruke da vezanost za materijalno i prolazno može biti prepreka za ulazak u Božje kraljevstvo i vječnost s Bogom (Lk 18, 18 ‒ 27). Ova pouka postaje izuzetno zanimljiva za današnje vrijeme jer sve više ljudi misli da je sreća i smisao života u gomilanju materijalnoga, bogatstvu i karijeri. Ishodište i središte tog kraljevstva je Bog, pa je razumljivo da nauk upućuje na Boga kao najvažniju duhovnu, nadnaravnu i vječnu stvarnost. U Božje kraljevstvo su pozvani svi, a po milosti ulaze odabrani, zato treba biti u središtu čovjekova života!

Evanđelja bilježe devet molitava Gospodina Isusa Krista, zanimljivo, sedam ih je zapisano u ovom Evanđelju. Gospodin moli u svim važnim okolnostima, a primjer je i njegova cjelonoćna molitva prije izbora apostola (Lk 6, 12 ‒ 16). Poučavao je da treba uvijek i u svim okolnostima moliti te ustrajati u molitvi (Lk 18, 1 ‒ 8). Molitva je pokazatelj živog duhovnog života, to je i najveća zahvalnost koju dugujemo Bogu za sve darove i blagoslove koje imamo. Isus, primjerom i poukom, potiče na molitvu koja treba biti temeljni, sastavni i ključni dio duhovnog života.

Vrhunac je službe i ključna poruka smrt na Križu i uskrsnuće (Lk 23 ‒ 24). To je jedinstven događaj u povijesti i temelj spasenja. Na Križu je Krist preuzeo grijehe i pomirio Boga s čovjekom. Nada i vjera u Boga, po Gospodinu Isusu Kristu, u snazi Duha Svetoga siguran je put u zemaljskom za život vječni! Isusovo uskrsnuće daje sigurnost nade koju vjernik ima u Bogu. Zato se vjernici današnjice, baš kao i prvotni, Bogu klanjaju s velikom nadom i sigurnošću.

Autor: Branimir Bučanović