Vječni život

Uskrsnuće

»A Abraham mu reče: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroke, neće se uvjeriti ni da tko od mrtvih uskrsne!’« Lk 16, 31 (čit. Lk 16, 19 ‒ 31.)

Nauk o vječnom životu je središnja poruka »Svetoga pisma«, objavljen je na više mjesta, a vrhunac je u posljednjim poglavljima »Otkrivenja«.

Škotski teolog Matthew George Easton (1823. ‒ 1894.) sažeto je pojasnio nauk vječnog života. »Novi život ‒ koji vjernik dobiva od Krista ‒ bit je spasenja, zato i život slave ili vječni život mora biti njihov. To je ‘dar od Boga u Isusu Kristu našemu Gospodinu’. Život koji vjerni imaju na Zemlji neodvojeno je povezan sa: vječnim životom poslije, beskrajnim životom budućnosti, sretnom budućnošću svetih u Nebu. Često se pojavljuje u ‘Novomu zavjetu’. Obuhvaća cijelu budućnost otkupljenih, te je suprotan ‘vječnoj kazni’. To je posljednja plaća i slava u koju Božja djeca ulaze!«

Temeljem tri biblijska primjera i pouke: iz knjige »Danielove«, Gospodinove pouke o bogatašu i Lazaru, te posljednjih poglavlja »Otkrivenja« ‒ istaknuti ćemo nauk o vječnom životu.

Potrebno je sagledati povijesno okružje, knjige proroka »Daniela«, povezano sa okolnostima u kojima je objava posredovana. Moćne vojske Babilonskoga kraljevstva došle su pred zidine Jeruzalema. Tijekom opsade, u sedmom stoljeću prije Krista, a za vrijeme Judejskog kralja Joakima, u tri vojne, pokoriti će Božji narod i odvesti ga u Babilonsko ropstvo. Tada je razrušen Jeruzalem i Hram, odneseni su sveti predmeti koji su služili za bogoslužje. Među onima koji su odvedeni u ropstvo bio je i Daniel: starozavjetni prorok, sluga Božji, pisac knjige pod njegovim imenom. Dok je boravio u sužanjstvu Bog mu daje sposobnosti kojima će promicati slavu Božju i svjedočiti za Boga. Potrebno je uočiti da prvi dio knjige opisuje različite okolnosti u kojima se Božji sluga našao, te načine kojima se Bog proslavlja kroz njegovo djelovanje. Od 7 do 12 poglavlja očavamo seriju viđenja koje je dobio. Neke su od tih poruka povezane sa posljednjim vremenima. S posebnom pozornošću se usmjeravamo na dvanaesto poglavlje jer se tamo, po prvi puta jasno u »Staromu zavjetu«, navještaju istine koje će postati trajni poticaj za vjeru i nadu kršćanima. Kršćanski vjernici su, tijekom dugačke povijesti, često puta bili izvrgnuti različitim oblicima progona i segregacije. Već je u »Starom zavjetu« zapisano kako će vjera, istina ponekad i ne uvijek, biti dovedena u pitanje ali i utvrđivana kroz progone. Ta je činjenica vidljiva i danas jer znamo o progonima kršćana, u nekim zemljama, gdje su manjina. To posebno čine oni koji se na Zapadu vole predstavljati kao tolerantni i napredni, te traže prava koja oduzimaju kršćanima tamo gdje su oni većina. Progonjenima za utjehu, nama za pouku, a progoniteljima na upozorenje stoje zapisane riječi »Svetoga pisma« koje podsjećaju ‒ na kraju će svima suditi Bog! Ova činjenica uvodi u sljedeću poruku koju možemo iščitati. Poruka je to nade i vječnog života s Bogom: »Tada će se probuditi mnogi, koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost.« (Dn 12, 2.) Treba istaknuti da vječna duhovna stvarnost postoji u dva oblika: s Bogom i bez Boga. Nama su poticajne riječi koje ulijevaju nadu vječnosti s Bogom. Takova je vječnost osigurana onima koje je Bog odabrao za sebe i koji će s njim živjeti zauvijek.

Nauk Gospodina Isusa Krista, o bogatašu i Lazaru, je zanimljiv i slikovit (čit. Luka 16, 19 ‒ 31). U njemu Gospodin daje pouku o vječnom životu na primjeru, koji je jasan i razumljiv svim ljudima, za sva vremena. Kroz prispodobu o dva čovjeka, jednog koji traži utjehu u materijalnom i prolaznom, a drugoga koji nema takovu utjehu nego vjeru u Boga, daje se nadvremenska i vječna poruka. Progovara kako život, koji se živi ne treba biti prožet željom za materijalnom ovisnošću te brigom da se ima što više. Materijalistički pristup životu, koji se očituje u težnji da se kroz materijalno i prolazno ispunjava temeljena svrha i smisao života, duboko je u suprotnosti sa evanđeoskim naučavanjem. Ipak, treba biti oprezan. Bogatstvo, samo po sebi, nije zlo. Suvremeni su kumiropoklonici ovisni o materijalnome i u tome traže smisao i svrhu života. Nasuprot tomu Lazar nije u Nebu zato što je siromašan, u smislu materijalnoga, nego zato što je siromašan u duhu, vjernik u Boga; zato što je težio za višim smislom života od materijalnoga i opipljivoga. Lazar je primjer ponizne vjere, čovjek koji traga, odnosno koji živi s Bogom. Materijalno posjedovanje je u tom smislu nebitno, jer se smisao života ostvaruje po vjeri u Boga, a milost Božja po vjeri vodi u Kraljevstvo Božje, vječnu nazočnost s Bogom našim Stvoriteljem. Ova usporedba se uklapa u cjelovit nauk »Svetoga pisma« o postojanju vječnog života i duhovne stvarnosti koja se očituje u punini nakon zemaljskog života. Ona je dio evanđeoske poruke, koja je u svojoj biti radosna vijest. Radosna je zbog toga što svakom čovjeku na Zemlji upućuje Božji poziv. Taj poziv uključuje spoznaju grješnosti i vjeru u Boga Stvoritelja. Dakle, poziv za vječni život upućen je svima, ali nije darovan svakomu. Što to znači? Nažalost, neki neće biti u vječnosti s Bogom, nego odvojeni od njega. Budući je poziv za vječni život upućen i danas, osoba koja ga čuje i prepozna ima sigurnu vječnost s Bogom. Svi smo mi (bili) poput bogataša, koji je mario samo za prolazno i materijalno, a poziv koji je dobio Lazar upućen je svima onima, koji su udaljeni od istinskog smisla života. Taj smisao je očitovan: u, kroz i po vjeri u Boga (Oca, Sina i Duha Svetoga), poziv upućen danas poziva na vjeru, predanje i nasljedovanje Božjega puta!

Vrhunac objave nauka o vječnom životu je u knjizi »Otkrivenja« 21 ‒ 22. Opis neprolaznog stanja pun je superlativa i slika koje su bile razumljive kršćanima koji su te poruke izvorno primali (oko 95. po. Kr.). Iako je veći dio ove knjige pun prenesenih slika tajnovitoga i nejasnoga značenja ovaj dio je jasan. Slikovitim stilom daje se poruka nade vječnoga života očitovane u Novom nebu i Novoj zemlji, na kojoj je Novi-nebeski Jeruzalem uzor vječnoga i savršenoga mjesta. Temelji i zidine grada su od dragoga kamenja, a vrata od čistoga zlata. Ima dvanaest vrata, sa svih strana svijeta po troja. Dvanaest je broj punine, a vrata sa svih strana svijeta upućuju ka otvorenosti za sve, a broj tri na Sveto trojstvo. U njega ulaze odabrani iz svih naroda, jezika i puka. To je poruka nade za sve ljude ‒ evanđelje je upućeno svima i vjeru u Krista treba prihvati što prije. Središte, sjedište te izvorište te vječnosti je Bog stvoritelj svega, on daje utjehu, život i nadu onima koji će biti s Njim. Te poruke i danas jasno progovaraju dajući sigurnost spasenja i nadu vječnog života. Sažetak i vrhunac ove nade možemo opisati citatom: »I neće više biti nikakva prokletstva, i prijestolje Božje i Jaganjčevo bit će u gradu; i sluge će mu njegove služiti i gledati lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima. Noći ondje i neće biti, i neće trebati svjetiljke ni svjetla sunčeva, jer ih Gospodin Bog obasjava. I kraljevat će u vijeke vjekova.« (Otk 22, 3 ‒ 5.)

»Sveto pismo« je temelj kršćanske vjere ‒ Božja riječ, vječna i konačna objava Boga. »Biblija« daje poticaj za život vjere u sadašnjem vremenu, i nadu za vječnost s Bogom. U tom smislu vjernici su ljudi sigurnosti i budućnosti! Dok očekuju vječnost s Bogom nastoje promicati istine i uzore koji stvaraju okvire za vjeru, slobodu duha i društveni napredak!

Molitva: Gospodine neka nada vječnog života živi u našim srcima. Hvala ti što smo sigurni u vječni život zbog tvojih obećanja, molimo te neka ona u nama budu učvršćena bez obzira na sve okolnosti života!