»Zaista, zaista, kažem ti, ako se tko ne rodi od vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je rođeno od tijela, tijelo je; i što je rođeno od Duha, duh je.« Iv 3, 5 ‒ 6. (VB)
Središnji nauka Gospodina Isusa Krista objavljen je, zapisan i opisan u Ivanu 3, 1 ‒ 21.
Evanđelista Ivan opisuje susret, razgovor i pouku koju Isus daje Nikodemu. On je bio istaknuti član tadašnje društvene zajednice i farizej koji je došao Isusu zbog zanimanja za njegov nauk. Došao je tajno i noću, vjerojatno u strahu da ga ne optuže da je Isusov sljedbenik, s njim započinje povijesni razgovor. Za Nikodema Isus je: učitelj Božjih istina, tumač »Svetoga pisma«, i Božji poslanik uz kojega stoji Bog koji mu daje moć za velika čuda i znake.
»I nek mi dođu milosrđa tvoja, GOSPODE, spasenje tvoje po riječi tvojoj.« Ps 119, 41.
»Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za poučavanje, za prijekor, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude potpun, opremljen za svako dobro djelo.« 2. Tim 3, 16 – 17. (VB)
Postoje različiti načini biblijskog proučavanja, a u ovom članku opisujemo jedan koji je uravnotežen, životan i primjenjiv. Opisujemo ga kroz sedam smjernica biblijskog proučavanja. Te se smjernice mogu primjenjivati u osobnom i zajedničkom biblijskom proučavanju, a konačni je cilj poticati na rast u spoznaji Boga i otkrivanju sebe.
1. Molitva i otvorenost za Svetog Duha
Tijekom biblijskog čitanja i proučavanja molitva je ključna za razumijevanje »Svetog pisma«. Razlog je u tomu što cilj biblijskog proučavanje ne treba biti akademski, (prikupljanje podataka i činjenica) nego duhovni (rast u spoznaji Boga i razumijevanju sebe). To ne isključuje učenje podataka i činjenica, ali je naglasak na rastu u duhovnoj spoznaji i vjeri, te susretu s Bogom. Potrebno je naglasiti važnost otvorenosti za nove spoznaje i promjene koje nastupaju po djelovanju Svetog Duha, a one potiču biblijsko-životne spoznaje.
2. Čitanje i slušanje »Svetog pisma«
Suvremeni čovjek radi puno, a malo ostvari. Trči, a na cilj ne dolazi. Stalno dobiva pisane i zvučne podatke koji mu sijevaju kao munja pred očima, pa ih ne uoči i ne sluša. U doba površnosti teško se je usredotočiti pa čitanje i slušanje postaje nepoznanica; a upravo je čitanje i slušanje ključno za rast u spoznaji biblijskih istina. Biblijsko je čitanje temelj duhovnog rasta te je od početaka kršćanstva bilo okosnica oko koje se odvijao duhovni život. Dužina i vrijeme ovise o svakoj osobi posebno; a ključno je ustrajno i redovito čitati »Sveto pismo«.
3. Što je zapisano u tekstu?
Iako se ovo načelo čini samo po sebi razumljivo, u većini slučajeva to nije tako. Naime, većina nakon što pročitaju biblijski odjeljak započinju sa svojim razmišljanjima, tumačenjima ili doživljajem pročitanog. Ali, da se ispravno shvati, zapisani tekst treba pažljivo pročitati te dobro promisliti što je u njemu zapisano i odgovoriti na pitanje što u tekstu točno piše. To se postiže promišljanjem, postavljanjem pitanja o tome što je pisac napisao, te uočavanjem imenica, pridjeva i glagola koji opisuju misli i poruke. Jednostavno rečeno, u tekst se treba usredotočiti te ga pažljivo i pozorno, nekoliko puta, pročitati.
4. Uočiti povijesno-kulturološko okružje
Potrebno je razumjeti osnovne povijesno-kulturološke činjenice jer one ukazuju na okružje koje se izravno ili neizravno odnosi na biblijski tekst. To se okružje bitno razlikuje od našega pa je uočavanje i razlikovanje bitno za ispravno razumijevanje i tumačenje biblijskih zapisa. Npr. većina su ljudi u novozavjetno vrijeme rimske vlasti bili bez prava i sloboda, nepismeni robovi, manji dio su bili rimski građani i slobodnjaci, a društveno je uređenje bilo podređeno interesima vladajuće političko-vojne manjinske skupine. Takvi su odnosi oblikovali međuljudske odnose i svjetonazor. Novozavjetna objava u tim okolnostima donosi spasonosnu poruku koja je za sva vremena i sve ljude, ali u okviru tadašnjih društvenih odnosa.
5. Shvatiti smisao i značenje biblijskih riječi
Biblijske riječi, izrazi i brojevi nemaju mistično ili magijsko značenje, pa ih i ne treba mistificirati. Riječi imaju isto značenje kao u vrijeme kada su pisane. Zato je potrebno uočiti i razumjeti njihovo izvorno značenje za što nam u većini slučajeva pomaže pozorno biblijsko čitanje, biblijski priručnici i rječnici. Nevolja nastaje kada se smisao pojedinih riječi razlikuje u današnje vrijeme ili imaju različitu primjenu. Ipak treba naglasiti da to nije čest slučaj. Evo primjer, u novozavjetno je vrijeme postojalo nekoliko izraza za ljubav. Oni se koriste u »Novom zavjetu«, a jedan se koristi za Božju ljubav prema čovjeku i savršen uzor dobrote, to je grč. gl. agapó koji označava posebnu privrženost Boga čovjeku koja se očitovala u žrtvovanju Božjeg sina za spasenje čovjeka. Dakle, naglasak je na djelovanju i žrtvovanju za dobro, a ne na osjećajima ili osjetilnim stanjima što bi bilo današnje pretežno razumijevanje ljubavi, koje većina današnjih ljudi ne uočava.
6. Što Bog kroz »Svetog pismo« poručuje?
Namjere su, biblijskih pisaca, pri pisanju »Svetog pismo« bile: svjedočiti za Boga, zapisati pojedine činjenice, opisati događaje, dati mudre i životne savjeta, opisati pojedine biblijske osobe, iznositi nauk itd. Budući su svi biblijski pisci bili bogoduhni, a to znači da su njihove misli bile potaknute i nadahnute od Duha Svetog, ključno je pitanje na koje tražimo odgovor što Bog poručuje kroz biblijski zapis? Odgovor na to pitanje nije uvijek isti, ponekad je jasan dok je u drugim slučajevima nejasan. Zbog toga je potrebno cjelovito proučavati »Sveto pismo«, te nejasne biblijske dijelove tumačiti kroz one koji su jasni.
7. Koja je poruka za mene?
Opće su biblijske poruke upućene svima ljudima, a posebno onima koji iskreno tragaju za Božjom objavom. Treba naglasiti da biblijske poruke progovaraju svakom posebno, – kad i koliko Sveti Duh želi! Tijekom biblijskog čitanja i proučavanja (osobnog ili skupnog), Bog će otkrivati svoju volju, davati poticaje i smjernice svakomu vjerniku osobno. Te poruke nisu upućene drugima, a često puta ih drugi i ne mogu razumjeti. One su vidljive u osobnom prosvjetljenju i različitim životnim okolnostima.
Na kraju bi zaključili poticajom na ustrajno biblijsko proučavanje u osobnoj i zajedničkoj pobožnosti. Bez biblijskog proučavanja nema spoznaje Boga u punom smislu te riječi, jer je »Sveto pismo« bogoduhna objava koja sadrži sve što je bitno za spasenje, rast u vjeri te blagoslovljen život.
Autor (tekst i fotoilustracija): Branimir Bučanović
Biblija nas podsjeća da su rani sljedbenici Isusa Krista prozvani kršćani, zbog vjerskoga svjedočanstva i navještaja, u Antiohiji (Dj 11, 25). Iako se čini da je ispočetka ovo ime imalo podrugljivo značenje, Kristovi su ga sljedbenici brzo i bez srama usvojili jer ih je povezivalo s Kristom. Ali, kako su Kristovi sljedbenici nazivani prije nego se ime kršćani udomaćilo? Jednostavno su ih nazivali Učenici, i to je bilo najprihvatljivije oslovljavanje.
Ali, tko je učenik? Jezgrovito rečeno: učenik je onaj tko uči. Učenik se predano usmjerava učenju i životu onoga od koga uči. Učenik (eng. disciple), kao i disciplina (hrv. stega) dolazi od lat. »discipulus«, a znači učenik ili đak. Posljedično tomu učiti znači provoditi stegu nad samim sobom. Npr. ako netko želi napredovati u tjelovježbi ili umjetnosti, taj mora provoditi stegu (disciplinu) u svomu životu, te naučiti i slijediti načela i temelje najboljih učitelja u tomu području. Tako je bilo i jeste s Kristovim učenicima, Isusovim sljedbenicima.
Učenik sluša Isusa
Kada je Isus pozvao svoje prve učenike, jednostavno im je rekao: »Slijedi me!« (čit. Marko 1, 17; 2, 14; Ivan 1, 43.) Učenik je sljedbenik, osoba koja ima povjerenje i vjeruje učitelju te nasljeduje učiteljeve riječi i primjer. Zbog toga, bit učenik znači imati odnos; pristan, poučan, sljedbenički odnos s učiteljem. Posljedično napisanomu, učenik Isusa Krista je u učeničkom odnosu s Isusom, te želi nalikovati na Isusa. Drugim riječima: slijedimo Krista kako bi bili kao Krist (čit. 1. Kor 11, 1); jer kao njegovi učenici, Kristu pripadamo. Isusov učenik sigurno posjeduje posebnosti koje proizlaze iz njegova odnosa s Isusom. Koje su odlike Kristovog učenika? Koje su posebnosti onih koji slijede te su prozvani Kristovim učenicima?
Osoba ne može reći da je učenik ako nije spreman slušati učitelja. Kršćanski učenici slušaju Isusa. Kada Isus govori učenik sluša! Učenik se oslanja na svaku Gospodinovu riječ, kao da su kruh gladnom ili voda žednom. Bog je jasno zapovjedio, na Gori preobrazbe, kada je Isus bio sa svojim učenicima: »Ovo je Sin moj ljubljeni… Njega slušajte!« (Mt 17, 5.) Ne možeš biti kršćanin i ne slušati Isusa.
Učenik uči od Isusa
Nije dovoljno samo slušati Isusa. Učenik nije onaj tko sluša, i potom se okreće kao da učiteljeve riječi nemaju utjecaja. Isusov poziv učenicima uključuje – slušanje i učenje. Kada mu dođu poručuje: »Uzmite jaram moj na sebe i naučite od mene jer sam krotka i ponizna srca. I naći ćete spokoj dušama svojim.« (Mt 11, 29.) Učenik uči, a Kristove riječi imaju posebno značenje. Nakon poruke: »Isus reče Dvanaestorici: ‘Zar i vi hoćete otići?’ Odgovori mu nato Šimun Petar: ‘Gospodine, komu ćemo otići? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi vjerujemo i znamo: ti si Krist, Sin Boga živoga.’« (Ivan 6, 67 – 69.) Učiti od Krista, to je učenikova najveća želja. To je temelj onoga što on vjeruje. On radosno prihvaća riječi svoga Učitelja. One su njegovo svakodnevni kruh. Promišlja o njima danju i noću. (čit. Ps 1, 2.)
Učenik se podređuje Isusu
Osoba se ne može zvati Isusovim učenikom ako nije voljna slijediti Njega. Učenik – onaj koji istinski sluša i uči – provodi ono što uči. Učenikovo podređivanje nije stvar izbora. Isus je, temeljem njegova djela, dostojan potpune poslušnosti. Oni koji ga najbolje poznaju svjesni su toga. Kada je u Kani, tijekom vjenčanja, nestalo vina Isusova je majka Marija rekla, glede Isusa, poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite.« (Iv 2, 5.) To je bio odličan savjet. Provođenje je Gospodinova učenja plod istinskog učeništva. Isus je obznanio da oni koji ga vole, kao znak te ljubavi, drže njegove zapovijedi. (čit. Iv 14, 21; 23; 15, 10.)
Neki pokušavaju napraviti razliku između učenika i kršćanina. Ipak, Biblija ne pravi takovu razliku. Prije nego su prozvani kršćani, zvani su učenici. Biti kršćanin znači: vjerovati Kristu; slušati Krista; učiti od Krista; podređivati se Kristu! Posljedično tomu, biti kršćanin znači biti učenik. Tako je bilo na početku, a tako je i danas.
Autor: Anthony Carter
Izvor: Tabletalkmagazine.com, Anthony Carter, “What Is a Disciple?”
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.