Autor: Editor

Mislioci su antičkog svijeta nastojali otkriti dubine konačne stvarnosti, iz te je potrage nastala filozofija. Neki su se usredotočili u područje filozofije koje proučava sve ono što je izvan materijalnoga svijeta, tj. metafiziku. Drugi su se usredotočili na epistemologiju, tj. znanost o spoznaji. Treći su se usmjerili u proučavanje temeljnih načela i dijelova etike, tj. proučavanje onoga što je dobro i ispravno. Četvrti su proučavali temelje estetike, tj. proučavanje ljepote. Jedan je filozof dubinski proučavao sva navedena i još druga područja, zvao se je Aristotel. Budući je njegovo filozofsko proučavanje bilo sveobuhvatno, što znači da je obuhvaćalo sva navedena filozofska područja dobio je najveći naslov: Filozof. Kada se govori o Filozofu svi studenti filozofije znaju da se misli na jednu osobu – Aristotelu.

Slično su, povijesno gledajući, bogoslovne nauke iznjedrile izuzetne mislioce i bogoslove. Neki su od njih bili poznati po sposobnost sintetiziranja teologije i sekularne filozofije. Agustin, kao jedan od primjera, bio je poznat po svojoj sposobnosti preuzimanja Platonovih filozofskih načela te njihova povezivanja s biblijskom naukom. Veliki je dio Augustinove teologije filozofski u svojoj naravi. Isto se može reći, do određene mjere, za Tomu Akvinskoga koji je načinio sličnu sintezu između Aristotelove filozofije i kršćanske misli. Od velikih reformatora šesnaestoga stoljeća uočavamo Luthera, izvrsnoga jezičnoga proučavatelja, koji je u teološku misao unio dubinsku sposobnost bogatoga uvida u istinu i pojedina pitanja. Ipak, Luther nije bio sistematičar u svojoj naravi, pa nije mogao biti teolog teologa. On nije razvio cjelovito zaokruženu sustavnu teologiju za crkvenu pouku. Taj je zadatak, u šesnaestomu stoljeću, ostavljen Ženevskom stvaralačkom umu, teologu Jeanu Calvinu.