Uništavanje kršćanske reformacije među Hrvatima poticali su moćni pojedinci, političari, redovi (isusovci, pavlini, franjevci, dominikanci), mnogi svećenici, pojedini biskupi: biskup Nikola Stjepanić Selnički (1598. — 1602.), biskup Šimun Bratulić (oko 1550. — 4. svibnja 1611.), biskup Benedikt Vinković (1581. — 1642.), biskup Martin Borković (1597. — 1687.), ban Toma Erdödy († 1615.) i mnogi drugi. Bila je to organizirana, sustavna i dosljedna hajka, a cilj jasan: prozelitizirati, protjerati, popljačkati pa ako treba i pobiti sve Hrvate reformatore i reformacijske kršćane.
»Ti su vjerski novotari (evangelici i reformirani op.a.), prozvani od katolika krivovjernicima ili hereticima, nalazili odaziv ne samo u zapadnoj Evropi nego i u austrijskim zemljama koje su međašile s ugarskim i hrvatskim kraljevstvom, pa je tako još prije boja na Mohačkom polju nova evangelička vjera imala privrženika kako u Ugarskoj tako u Slavoniji i Hrvatskoj. Još za kralja Ludovika II. stvoren bi na ugarskom saboru od god. 1523. zakonski članak ili artikul (54), kojim se kralj mora obvezati da će smrću i oduzimanjem imanja kazniti sve luterane kao i njihove privrženike i zaštitnike.« (»Povijest Hrvata«)
Biskup Pečuha i ban Đuro Drašković († 1578.) istaknuta je osoba i začetnik protureformacije u Hrvatskoj. Poticao je i promicao progon te zatiranje kršćana reformacije. On je odgovoran za ozakonjivanje pljačke imovine, a reformacijski vjernici su stavljeni izvan Zakona. U praksi je to značilo otimačinu i linč bez odgovornosti počinitelja. Drašković je nesumnjivo ostavio velikog traga na uništavanju i progonu Hrvata reformacijskih kršćana koji nisu željeli biti pod vlašću biskupa Rima tj. pape. Na Koncilu u Tridentu održao je govor (27. kolovoza 1562.) te tražio pričest pod obje prilike i ženidbu svećenstva, a to su, između ostalog, zagovarali i reformatori. Njegovi prijedlozi su odbačeni pa pravi radikalan zaokret te od potencijalnog reformatora postaje revolucionarni progonitelj. »Njegovim nastojanjima prihvaća i hrvatski sabor osobito članak (30.), po kojemu je svatko, tko istupi iz Katoličke Crkve, proskribiran u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, te ne smije posjedovati kakovoga pokretnog ili nepokretnog imutka, niti obnositi kakove časti, niti steći kakovoga odlikovanja. Taj zakon održao se dugo, iako su Mađari svakojako i više puta pokušali, da ga promjene u prilog protestantizmu.« (»Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije«)
Biskup Nikola Stjepanić Selnički (1598. — 1602.) pismeno se je žalio Caru Rudolfu (5. svibnja 1601.) na hrvatskog kneza Jurja Zrinskog jer mu nije davao dovoljno novca i materijalnih darova. Biskupa je jako ljutilo što je to provodio u Međimurju i Ozlju jer su to bili značajni prihodi za Stjepanića. Zamjerio je i to što je maknuo papine propovjednike te postavio reformatore. Žalio se je i na izvjesnog laika Benedikta Blažekovića, gorljivog vjernika i propovjednika, da širi kalvinizam po Gradecu u Zagrebu. Njemu je jako zamjerio što je govorio protiv materijalnog bogatstva njegovih svećenika. Na Sinodi u Zagrebu 9. srpnja 1602. uspio je nametnuti odluke: o žestokom progonu vjernika reformacije, svećenicima strogo zabranjuje ženidbu, zabranjuje čitanje nepoćudnih knjiga na udaru je posebno reformacijska književnost, laicima je zabranjeno primanje pričesti pod obje prilike — suprotno nauku Gospodina Isusa Krista! Sve to će biti uvod u zatiranja kalvinizma i luteranizma koja će potvrditi Sabor dvije godine kasnije.
Političari tog doba bili su, uglavnom, u podređenom odnosu prema stranim vladarima, a gorljivo su dokazivali svoju »samostalnost« promičući vjersku isključivost. Car Rudolf 1. svibnja 1604. donio je restriktivan zakon protiv reformacijskih kršćana. Sabor, kako bi se dodvorio Caru 5. srpnja 1604. potiče progon hrvatskih reformatora, potvrđuje inkviziciju, uz to dodaje i veće restrikcije od carskih. Car udovoljava te potvrđuje Zakon 16. siječnja 1608. Nakon toga počinje sustavan i dosljedan progon Hrvata kršćana reformacije.
Dvije stotine pedeset i pet godina (1604. — 1859.) trajalo je iskorjenjivanje, zatiranje i uništavanje reformacije u Hrvatskoj. Na meti su bili svi nepoćudni, a posebno reformirani-kalvini te evangelici-luterani. Brisanje iz narodnog pamćenja i odbacivanje, pretežno, traje do danas. »U Hrvatskoj su protestanti (evangelici op.a.) i kalvinisti bili proganjani i suđeni. Bili su smatrani nevjernicima — hereticima i istjerivani iz župa.« (»Povijest Hrvatske«) Tek će se poslije 1859. dopustiti ponovno naseljavanje vjernika reformacije, i to uglavnom etničkih manjina i doseljenika. Do tada će velika većina Hrvata reformacijskih vjernika biti protjerana, pobijena ili prozelitizirana, a mnogi će postati dijelom drugih kultura (ponajviše Mađarske). Hrvati su izgubili puno na duhovnom i genetskom planu zbog pogrješnih odluka i grijeha religijskih i političkih struktura tog doba.
Sabor je dosljedno i sustavno odbacivao svaki pokušaj reforme, a kako je u pitanju religije bio samostalan, provodila se sustavna segregacija Hrvata reformacije. O veličini i rasprostranjenosti reformacijskog kršćanstva svjedoči i činjenica da je donošeno više zakona, te se je sustavno zatirala reformacija, pored navedenog postoje i druge zakonske odredbe iz: 1636., 1687., 1715., 1723., 1741., 1799. Zakoni su išli ka nasilnoj prozelitizaciji, protjerivanju, pljački te ako je potrebno i ubijanju Hrvata kršćana reformacije s područja današnje Hrvatske. Bilo im je zabranjeno posjedovati imovinu, imati službu, a to se je odnosilo i na sve druge nacije: Mađare, Nijemce, Čehe itd. Ukoliko su bili evangelici ili reformirani bili su izvan zakona. Zakone su poticali rimski inkvizitori, a provodile političke i religijske strukture. Organizirana hajka i progon održavan je na cijelom području današnje Hrvatske sustavno, i dosljedno.
»Još iste godine 1604. potvrdio je kralj Rudolf 1. svibnja članke netom minulog sabora ugarskoga i pridodao na svoju ruku rečenim člancima još jedan svoj, naime dvadeset i drugi, kojim je sve počev od sv. Stjepana kralja u prilog rimokatoličkoj crkvi izdane odredbe da se svi, koji bi na saboru iznosili vjerska pitanja, imaju kao začetnici nemira i novotari bez obzira kazniti, kako određuju ustanove prijašnjih kraljeva. Taj je članak u Ugarskoj, gdje je već bilo mnogo luterana i kalvina, prouzročio veliku zlovolju, dok je u Kraljevstvu Hrvatskom pokrenuo radosno uzbuđenje. Sabor Kraljevine Hrvatske i Slavonije, sastavši se 5. srpnja 1604. u varoši Gradecu kod Zagreba, izrekao je kralju ΄vječnu hvalu΄ što nastoji ΄ortodoksnu vjeru, od njegovih presvetih pređa sačuvanu, a od stanovitog vremena krivovjerjem donekle progonjenu, vratiti u prijašnje stanje njezino΄; a uz to jednodušno odlučio da se svi krivovjerci, osobito pak na imanjima oko Ozlja boraveći propovjednici, koji su iz Štajerske (i Kranjske) protjerani ili ma kojim drugim načinom onamo dolaze, imaju izbaciti. Bit će pak zadaća zagrebačkoga biskupa kao dijecezanskoga poglavara toga kraljevstva da po svojoj pastirskoj dužnosti gorljivo postupa protiv takovih razvratnih bludnja. Hrvatskim i slavonskim staležima nije bilo dosta da su ovaj članak protiv heretika stvorili nego su ga uz neke druge poslije poslali kralju Rudolfu što je on 16. siječnja 1608. zaista i učinio. Tako je postao vjerski zakon za Hrvatsko Kraljevstvo, sasvim oprečan vjerskim zakonima Kraljevine Ugarske. Nema sumnje da je baš biskup Bratulić najviše pridonio tome zakonu. On ga je i zaista vršio s pomoću nutarnjo-austrijskog nadvojvode Ferdinanda. Tako je još iste godine 1604. radio da se istjera protestantski propovjednik iz Koprivnice, a godine 1606. tako je živo prikazao opasnost protestanata u Petrinji da je nadvojvoda ogorčeno uskliknuo: ΄Hoću obrstaru krajine svojim riječima zapovjediti da bez odlaganja drskost vojnika u Petrinji ukroti pa da ne samo vršenje herze (bogoslužja protestantskoga) spriječi, nego i knjige krivovjerjem zadahnute iz svih kutova Petrinje pokupi i ognjem spali, a one, koji dalje krivovjerje ispovijedali, da bud riječima bud činom na kaznu osudi.΄ Kod proganjanja i obraćanja luterana i kalvina pomagali su biskupa Bratulića napokon i isusovci, kojima bijahu još 1597. pristupili tri hrvatska plemića, po imenu Ivan Mišljenović, Stjepan Ratkaj, i Petar Vragović iz Maruševca. Još od godine 1602. radilo se o tom da Družba Isusova dođe u Hrvatsku i Slavoniju i da se nastani u glavnom gradu Zagrebu.« (»Povijest Hrvata«) »Austrijski carevi, a kraljevi hrvatski potvrdili bi svaki put zaključke hrvatskog sabora, koji su bili za to stvoreni, pozivajući se uvijek na starije slične zakone, stvorene protiv protestanata. Tako potvrdi god. 1636. Ferdinand II. vjerske zakone, koji su mu bili podneseni od hrvatskog sabora od godine 1609. do 1636., po kojima se zabranjuje sloboda vjeroispovijedanja svih ostalih vjeroispovijesti.« (»Vjestnik«)
Ipak, postojala je skupina onih koje bi mogli kolokvijalno nazvati kripto kalvini i luterani. Kada je nastupio žestok progon vjernika mnogi su potajno vjerovali, molili i proučavali »Sveto pismo«, takvih je bilo i među svećenstvom. Iako se većina vjernika reformacijskih vjeroispovijedi — zbog nasilja i zlostavljanja — o čemu uostalom bez skrivanja i srama svjedoče i sami progonitelji, protjerana ili prozelitizirana te nasilno vraćani u okvire prevladavajuće religije jedan dio je potajno održavao vjeru u Boga. To je bio i jedan od čimbenika koji je omogućio opstanak biblijske pobožnosti, te će pored političkih promjena koje je uveo Josip II., te kasnije potvrdio Hrvatski sabor pomoći opstanku i sramežljivom povratku reformacijskog kršćanstva. »Odlučni u nastojanju da tajno održavaju praksu, luteranizam ili Reformirane Crkve, na području koje je bilo rekatolicizirano, imamo dokaze o tomu na hagsburgškom području. To se razlikuje u snazi od područja do područja, budući je ovisilo o različitim reformacijskim skupinama koje su ranije dale otvorenu podršku reformaciji. (…) Kasnije je, kripto-reformacija, tiskala u Mađarskoj, Bohemiji, i Moravskoj molitvenike i pjesmarice koje su pisane pa tiskane na narodnom jeziku tog vremena. Takova je bila kulturološka prevlast reformacije da je uništavanje tih knjiga (pr. spaljivanje knjiga u Austriji 1600.) mogla značiti da je cijela kultura uništena (kao u Sloveniji).« (»Dictionary of The Reformation«, Crypto-Protestantism)
Proširena teza da Hrvati nisu prihvaćali kršćansku reformaciju, iako rasprostranjena i ukorijenjena, nije točna! Točno je da su reformacijski kršćani tijekom turske okupacije očuvali te promicali vjeru u Boga i biblijsko-apostolsko kršćanstvo. Točno je da su mnogi Hrvati vjerovali u Boga i željeli duhovni napredak svojoj domovini i da je među njima bilo puno reformacijskih kršćana. Sve to potkrepljuju sustavno donošeni zakoni protiv reformacijskih kršćana, sudski procesi i progoni protiv reformacijskih vjernika.
Reformacijska misao je u biti navještaj evanđeoske poruke Gospodina Isusa Krista koja nije temeljena na privatnim objavama ili fantazijama, nego na nauku »Svetoga pisma« na narodnom jeziku. Reformacijski propovjednici prenosili su Božje istine na temelju »Biblije« i zato su zadobili pozornost naroda. Bogoštovlje na narodnom jeziku imalo je posebnu važnost u tim nastojanjima. Iako su djelovali popovi glagoljaši njihova služba, baš kao i reformacijskih propovjednika, bila je ograničavana i sputavana. Hrvati su od reformatora Mađara i Nijemaca dobivali podršku, te su posebno iz Slavonije išli na studije po reformacijskim zemljama toga vremena. »Zato nije čudo, što je reformacija upravo u hrvatskim zemljama prodrla tako brzo. Novi su protestantski svećenici bili i oduševljeni za reformatorske ideje i ujedno na većem stupnju crkvene i opće naobrazbe. Pastori protestantski bijahu dobri propovjednici, oni su znali naizust »Sveto pismo«, a tako i druge crkvene knjige. Oni bijahu i dobri govornici i demagozi, pa zato im je i pošlo za rukom da predobiju za se puk i plemstvo, koji se u religioznom pogledu nije baš mnogo razlikovao od prostog puka. Katolički svećenici, u ono doba, nijesu umjeli da se od momentalne prevelike navale na staru crkvu brane na jednaki način, i tako se često događalo, te su i oni sami, kada su upoznali nauk reformacije uz nju pristajali i sa sobom predvodili u novu vjeru i svoje duhovno stado. Da je reformacija lako zahvatila korijen među hrvatskim plemstvom i narodom, bio je razlog i u tom, što su katolički svećenici osobitu pažnju posvećivali služenje mise na latinskom jeziku, a toga narod dakako nije razumio. Propovjednici nove vjere polagali su naprotiv veću pažnju na propovijed, koje su objavljivali na jednostavan i za priprost puk razumljiv način, tim više, što su se posvuda služili hrvatskim narodnim jezikom.« (»Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije«)
Sustavna segregacija, fanatičan i dosljedan progon vjernika reformacije dao je plodove koje su rimski inkvizitori htjeli — kršćanska reformacija je skoro uništena. Ipak, nisu je uspjeli iskorijeniti iz hrvatskoga naroda. Iako je rimska inkvizicija započela ovaj proces i progone, treba istaknuti da ga velika većina rimokatolika nije podržavala, a religiozni katolici su bili i protiv! Radilo se o manjem broju dobro organiziranih političko-religioznih nasilnika koji su u reformaciji vidjeli prijetnju za svoje političke interese. Biblijska izreka kaže: »Ono što tko sije — to žanje!« tako je i u ovom slučaju. Zbog grijeha moćnih pojedinaca, nerazumnih odluka i progona hrvatskih reformatora (kalvina i luterana) naš narod je, a to se vidi i danas, duhovno uglavnom išao iz lošeg u gore. Vrhunac će biti uspostava bezbožničkog i totalitarističkog sustava kojega su promicali, na ovim prostorima, »duhovna djeca« Rimske Crkve, a oni će na kraju progoniti sami »svoje« baš kao i na primjeru Francuske revolucije. Ovaj primjer iz hrvatske povijesti trebao bi biti upozorenje za buduće naraštaje!
Treba istaknuti da su se papa Ivan Pavao II., te papa Franjo ispričali za zločine koje su njihovi pripadnici učinili. U Hrvatskoj se odjek tog kajanja nije previše čuo, a kamoli ponavljao. Zbog toga je potrebno istaknuti riječi kajanja pape Franje, za pljačku, progone, i pokolje više tisuća kalvinskih vjernika Italije, koje je izrekao 22. lipnja 2015., u Valdeškoj Crkvi u Torinu. »U ime Katoličke Crkve molim vas za oproštenje! Molim za oproštenje za nekršćanske čak nehumane stavove i ponašanja koja smo u povijesti imali prema vama. U ime Gospodina Isusa Krista, oprostite nam!« papa Franjo
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.