Istra je u 16. st. bila pod vlašću Talijana (Mlečana) i Austrijanaca. Većina puka bili su Hrvati, uz značajan broj Talijana, nešto Slovenaca i ponešto drugih. Reformacija u Istru dolazi iz talijanskih područja (Trst), te austrijskih (Štajerska i Kranjska). Prevladavao je evangelički oblik reformacije uz utjecaj valdežana (reformirani) koji su, već tada, dugo djelovali na području Sjeverne Italije. Reformacijske ideje su najviše širili svećenici Rimokatoličke Crkve, među njima veliki broj bivših fratara i svećenika (pr. Juraj Cvečić) popova glagoljaša (pr. Stjepan Konzul Istranin iz Buzeta), biskupi (Petar Bonomo, Giovanni Battista Vergerie, Petar Pavao Vergerije ml., Franjo II. Jozefić Rican), pojedino plemstvo, trgovci, vojnici, i pučani.
Biskup Petar Pavao Vergerije ml. (1498. — 4. listopada 1565.) bio je značajan promicatelj reformacije. Potjecao je iz utjecajne koparske obitelji. Postigao je doktorat iz pravnih studija, a nakon smrti supruge započinje pravnu i diplomatsku karijeru u službi pape Klementa VII. Pravni poslovi su ga povezali s različitim pitanjima pa tako i reformacijskim. Budući je bio uspješan u papinskoj službi imenovan je prvo za modruškog, a potom i koparskog biskupa. Njegovo prihvaćanje reformacijskog nauka išlo je polagano i postupno. Ispočetka povezano s pravnom službom, a postepeno dobiva vjersku dimenziju. Njegov brat Giovan Battista Vergerije bio je biskup u Puli te je optuživan da zastupa ideje reformatora Balda Lupetine kojega je rimska inkvizicija dala mučki ubiti. Optužen je da širi reformatorske knjige te osporava apsolutističku vlast pape. Godine 1543. započinje njegov progon i nastoje ga ubiti. Istraživao ga je rimski inkvizitor Grisoni koji 1548. dolazi u Istru kako bi mogao skupiti dokaze za optužbe. Godine 1549. odriče se materijalnih i drugih privilegija te odlazi u Švicarsku (kanton Graübunden) i tamo obavlja pastoralnu službu u Reformiranoj Crkvi. Bio je savjetnik vojvode Württemberga i Tübingena, te uključen u tiskanje i prevođenje reformacijske literature na hrvatski i slovenski jezik (Uraška tiskara). Putovao je u cilju širenja evanđeoskoga nauka, te pisao različite teološke spise. Umro je u Tübingenu. Njegov primjer potaknuo je mnoge svećenike i narod na vjeru u Boga i biblijsku pobožnost na narodnom jeziku.
Hrvat Stipan Konzul Istranin iz Buzeta (1521. — 1579.) jedna je od svjetlijih točki reformacije. Bio je iz svećeničke glagoljaške škole. Budući je reformacija poticala narodni jezik u Bogoštovlju, te nauk Svetoga pisma, prepoznaje njezinu teološku vrijednost. Zbog toga je proganjan i mora napustiti župu u Starom Pazinu, te 1549. odlazi u Kranjsku (današnja Slovenija), potom u Njemačku. Tamo se je 1557. priključio projektu tiskanja knjiga na hrvatski i slovenski jezik. Prevodio je na hrvatski jezik koristeći glagoljicu, te je izdao više knjiga. Bio je organizator tiskare u Urachu te je dao značajan doprinos u njezinom radu. Surađivao je s Primožom Trubarom, Antunom Dalmatinom, Jurjem Cvečićem i drugima. S Dalmatinom odlazi među Hrvate u Gradišće, propovijeda im Riječ Božju na narodnom jeziku, a tamo je završio i svoju zemaljsku utrku.
Značajan, ali ne jedini, promicatelj protureformacije u Istri bio je pulski biskup Klaudije Sozomeno (1583. — 1604.). Sozomeno strogo zabranjuje bogoslužje na hrvatskom, kako Hrvati ne bi mogli čuti Riječ Božju na svom jeziku. Naredba je izdana 1595., a Sozomeno je smatrao da bi Bogoslužje na hrvatskom jeziku bilo od pomoći reformatorima. Iako je bilo pokušaja pa čak i zahtijeva od gradske uprave Bogoslužje na narodnom jeziku je strogo zabranjeno i moralo je biti na latinskom jeziku po rimskom obredu. Djelovao je kao biskup u Puli od 7. veljače 1583. Žestok čovjek koji je proganjao sve koji su imali reformacijskih sklonosti. Borio se je protiv onih koji su naginjali tzv. Vergerijevim stavovima (koparski i pulski biskupi). Poznat je i po tome što je ukinuo tzv. aklijevski obred i uveo rimski, kako bi njegova crkva bila strogo Rimska Crkva po obredu i jurisdikciji. U cilju suzbijanja reformacije pokušava obnoviti sjemeništa, te uvodi strogu disciplinu i poboljšava pastoralni rad. Bio je protiv Hrvata popova glagoljaša koji su Bogoslužje imali na narodnom hrvatskom jeziku, a njih je smatrao i odgovornim za reformaciju. Iako je već u njegovo vrijeme reformacija praktično uništena, to ga nije priječilo da ne bude radikalan te proganja »reformacijski duh«.
»Za grad Pulu i njegovu okolicu druga polovina 16. st. vrijeme je velikih previranja, sukoba i suđenja i strahova izazvanih pojavom novog kršćanskog učenja — reformacije i luteranstva. Crkveni je sud — inkvizicija — pojačao aktivnosti u nesmiljenoj borbi protiv ΄heretika΄. Strah koji se uvlačio u građane Pule potican je zastrašujućim proglasima i prijetećim drakonskim kaznama ne samo ΄otpadnicima΄ nego i onima koji su ih skrivali ili ih nisu prijavljivali. Nitko nije smio biti neutralan. Pojava i širenje reformacije, borba protiv hereze i krivovjerja, bilo je idealno vrijeme za društvene osvete za osobne osvete među građanima Pule, koje su izravno vezane za stjecanje materijalnih dobara, monopola ili najnižih pobuda izravnjavanja starih računa. U tim su opasnim igrama mogli stradati i stradavali su pojedinci i obitelji, što u slučaju grada sa malim brojem stanovnika jest deklinacija s dalekosežnim posljedicama.« Povijest Pule, str.85.
Reformacijski kršćani bili su žestoko proganjani. Prema istraživanjima koje je iznio Franjo Bučar o reformaciji među Hrvatima Istre, navodi se 161 sudski progon zbog vjere. Radilo se o vjernicima različitih nacija od kojih je najveći broj Hrvata. Progoni su bili žestoki, a sudski procesi zabilježeni su od 1542. do 1775. Sudsko i zakonsko zatiranje reformacijskog kršćanstva trajalo je 233 godine, a uključuje gotovo sve gradove i mjesta u Istri. Reformacijski vjernici bili su: javno sramoćeni, izopćeni, protjerivani i zlostavljani na različite psihičke i fizičke načine. Presude su bile od sramoćenja, izopćivanja, pljačkanja imovine do ubijanja. Rimska inkvizicija provodila je progone, zlostavljanja, te poticala ubijanja i pljačku imovine reformacijskih kršćana, a egzekucije je provodila, u sprezi s njima, svjetovna vlast. Bile su to »uobičajene metode« koje su provodili u progonu vjerski nepoćudnih kalvina i luterana.
One koje su prisilili da se odreknu vjere imali su pokoru za »nagradu«. Trebali su se: klanjati kipovima, moliti mrtvacima, ispovijedati — u svrhu nadzora — rimskim svećenicima, te su bili označeni kao nepoćudni do kraja života! Oblici progona, koja je uvela rimska inkvizicija, bili su poganiji od onih koji je provodio poganski Rim nad kršćanima.
Znakovita je presuda — doživotnog kućnog zatvora te izopćenja — izrečena Ivanu Pavlovu, krznaru iz Vodnjana koji je osuđen za kalvinizam. On je pred svjetovnim i religijskim poglavarima te pukom, nakon mučenja i zlostavljanja, pod prisilom dao Izjavu kako bi spasio život.
Izjava iz 21. kolovoza 1583. ovako glasi. »Ja Ivan Pavlov, izjavljujem i pred legatom i inkvizitirom i patrijarhom, svetim evanđeljem kojega sam se sada, eto dotaknuo, na svoja usta, da vjerujem u svom srcu sve što sveta katolička vjera nalaže i uči, te da se ovime odričem i opozivljem svako krivovjerje, pa bilo kakovo mu drago. Vjerujem u svetu hostiju, papu, da postoji čistilište, da treba sazivati svece, da je sveta misa od Boga, i da su svi kršćani dužni polaziti na misu u svečane dane, da ne treba jesti meso u petak, i na kvaterne dane, da se slike i kipovi svetih imaju štovati, da se dobrim djelima i postom pomaže dušama u čistilištu, da ne treba čitati knjige od Kalvina i drugih heretika, da fratri i svećenici nemaju raditi težačkog posla, te da se ne smiju ženiti. Dobro je da je sve više svećenstva u narodu, da ga na dobar put vodi i spašava, pa je dobro paliti svjetla u crkvama pred svetim sakramentima i svecima. Od srca žalim da sam kroz 15 godina bio zaveden krivovjerjem te sam nesretnik ja još isto pomogao širiti. Ubuduće, pak, obećajem da neću čitati i držati ma kakvih heretičkih knjiga, i da ću svaku sumnjivu osobu odmah prijaviti inkviziciji. Ujedno izjavljujem da ću činiti svaku pokoru koja će mi biti naložena, te da joj se neću protiviti. Također obećajem da neću uteći niti pobjeći niti uteći ikamo bez dozvole svetog ovog suda, te da ću uvijek na poziv svete inkvizicije i njezinih sadašnjih i budućih zastupnika staviti osobno i u svako vrijeme pred sud. I ako bi se kad ogriješio protiv ove moje zakletve, podvrgavam se svakoj kazni. Tako mi Bog pomogao i sveto evanđelje.«
Ovaj primjer »blaže kazne« koji navodi Franjo Bučar opisuje žestinu i okrutnost koja se je provodila nad Hrvatima koji su pokazivali sklonost vjeri u Boga Biblije. Oni koji su ustrajavali bili su protjerani ili pobijeni, kao i drugdje po današnjoj Hrvatskoj.
Jedan primjer nasilja rimske inkvizicije je ubojstvo Balde Lupetine (1502. — 1556.) iz Labina. Bivšega provincijala fratra, propovjednika i mučenika vjere. Bio je u srodstvu s Matijom Vlačićem koji mu je bio nećak. Osuđen je budući se nije htio odreći vjere u Boga, Svetoga pisma i Krista. Zbog vjerovanja u nauk apostola Pavla o predodređenju, spasenju po Božjoj milosti, zato što nije prihvaćao magijske rituale u religiji, te izmišljena mjesta nakon smrti iz koji se može izaći novčanim plaćanjem.
Optužen je za luteranizam, te mu je prvo presuđeno odsijecanje glave. Budući je u zatvoru nastavio svjedočiti svoju vjeru u Boga i nije se htio odreći Krista bio je dvadeset godina zatočen i zlostavljan. Na kraju je — po odluci rimske inkvizicije — udavljen u Veneciji.
Hrvati i ostali narodi u Istri prihvaćali su reformacijsko kršćanstvo, ali su bili sustavno i strastveno proganjani. Njihova savjest je zatočena te je svaki oblik biblijskog kršćanstva zatiran na okrutan i nasilan način.
Autor: Branimir Bučanović, Reformacija u Hrvatskoj, Daba copy centar, Zagreb 2016.
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.