»Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo. Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga.« Heb 11, 1 ‒ 3. (KS)
Kada su jednom zgodom apostoli zamolili Gospodina Isusa Krista da im uveća vjeru, misleći da im je potrebna velika vjera, on im je odgovorio kroz usporedbu o gorušičinomu zrnu. Poručio im je da im je dovoljno vjere veličine gorušičinog zrna pa će učiniti nemoguće stvari. Gorušičino zrno je malo, manje od zrna riže, pa je poruka jasna. Potrebno je malo istinske i prave vjere – vjere u Boga! (čit. Lk 17, 5 ‒ 6.)
Što je to vjera? U novozavjetnomu izvorniku grč. i.ž.r. »pistis«, je hrv. i.ž.r. vjera i znači: prihvaćanje, pristajanje uz, obznanjivanje i življenje određenih istina koje su objavljenje u »Svetom pismu«. Prema uvodnomu biblijskomu navodu (Heb 11, 1 ‒ 3) vjera je imanje ili posjedovanje (eng. the supstance) grč. i.ž.r. »hupostasis«, i uvjerenost (eng. the evidence) grč. i.m.r. »eleghos«. Kada se kaže da je vjera posjedovanje to znači usmjerenost uma te odlučno, predano i ustrajno prihvaćanje objavljenih biblijskih istina, te uvjerenost u istinitost biblijskih poruka i božanskih objava.
Bez vjere je nemoguće pristupiti i spoznavati Boga. Vjera je duhovno sredstvo, odnosno postupak po kojemu dolazimo do Boga i ostajemo u njemu. »Božja riječ« jasno poručuje: »A bez vjere nemoguće mu je ugoditi; jer tko Bogu pristupa, mora povjerovati da On jest i da je nagraditelj onih koji ga traže.« (Heb 11, 6. VB) Prema tome svaki onaj tko želi spoznavati Boga treba se osloboditi svoje umišljenosti i veličine. To je duhovni postupak koji traži poniznost, predanost, ustrajnost i povjerenje u Boga.
Vjerovati znači prihvaćati vrhovništvo »Svetog pisma«, a biblijsku objavu za mjerodavnu u vjeri i nauku. Vjerovati znači prihvaćati postojanje Boga, kojega se ne može dokazati materijalnim načinima. Vjerovati znači i prihvaćati postojanje duhovne stvarnosti, koja nije opipljiva, ali je spoznatljiva. Vjerovanje nije nejasno osjetilno stanje, nego duboko uvjerenje i osvjedočenje u postojanje duhovne stvarnosti i Boga. Bez vjerovanja nema duhovnoga života, a kroz vjeru ulazimo u duhovni život. Vjera pomaže u otkrivanju i razotkrivanju istina koje su važne na putu spasenja. Duhovni život, o kojemu pišemo, temelji se na biblijskim objavama, a ne na osobnim pogledima, objavama ili umišljajima jer je »Biblija« konačna objava Božje volje!
U jedanaestom poglavlju »Poslanice Hebrejima« zapisani su uzori vjere za nasljedovanje. Riječ vjera zapisana je, u četrdeset redaka tog poglavlja, čak dvadeset i tri puta. Istaknuto je više od sedamnaest kanonsko-životnih i veličanstvenih osoba. Životnih jer su stvarni primjeri, a »veličanstvenih« zbog vjere koju su imali, koja ih je vodila, usmjeravala i poticala na život nade. Istaknimo i podsjetimo na Abrahama o kojemu se, pored ostalih, piše. Bog se objavio Abrahamu i dao smjernice koje će postati temelji za vjeru koju danas baštinimo. Kršćani nasljeduju jednobožnu vjeru koja mu je objavljena, pa zato govorimo o kršćanstvu kao objaviteljskoj vjeri. Bog se je i prije objavljivao pojedincima te pokazivao svoju volju; a od početka je bio u doticaju s čovjekom. No, od Abrahama počinje istiniti oblik vjere i pobožnosti kako ih mi danas razumijemo. Svemogući Gospod Bog objavio se je Abrahamu. On je bio u poodmakloj dobi kada ga je Gospod pozvao na putovanje koje postaje prauzor duhovnog putovanja na koje Bog poziva čovjeka. Ono što je on primio kao obećanje u naznakama se je počelo ostvarivati za vrijeme njegova života; a tek se nakon više stoljeća ostvarilo. Abraham prima Božji poziv i počinje vjerno slijedi Boga. Bez dokaza i sigurnosti s vjerom kreće za Bogom. Abrahamov primjer pokazuje da vjera ne treba biti uvjetovana životnim okolnostima, nego prihvaćanjem Božjeg poziva i obećanja.
Ljudi i danas, unatoč izazovima, mogu slijediti Boga. Glas Duha Svetoga, u srcu čovjeka, poziva na iskreno i potpuno predanje Bogu. Poziva na: obraćenje, život vjere, odanost, predanost, izgradnju Božjeg kraljevstva i slavljenje Božjega imena. Taj se Božji glas danas čuje kroz »Sveto pismo«, a kad dopre u ljudsko srce donosi promjene. Taj je glas poput duhovnog dinamita, u čovjeku ruši ono što je loše ne bi li se izgradilo novo i bolje.
Velikani vjere bili su poslušni Bogu, željeli su čuti Božji glas i susresti se s Bogom. Kao i oni i mi možemo biti u doticaju i duhovnom zajedništvu s Bogom. Njihovi primjeri pokazuju put pobožnosti, potiču na živu vjeru i usmjeravaju na Boga koji treba biti središte čovjekova života. Njihovi primjeri potiču da se: promiču Božji uzori, gradi Božje kraljevstvo i veliča Bog!
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.