Reformacijski nauk i pogledi

Švicarska reformacija (Zürich)

Pjetao: Srednjevjekovni simbol propovjednika
Pijetao: Srednjevjekovni simbol propovjednika

Zürich je bio središte odakle se je reformacijski utjecaj proširio na područje današnje Švicarske. Imao je sedamdesetak tisuća stanovnika, oko 1520., i bio je glavni grad jednog od trinaest kantona.

Najznačajnija je osoba Züriške reformacije bio Huldrych Zwingli († 1531.), svećenik Rimske Crkve. Zwingli je započeo značajnije promjene, u svojoj pastoralno-propovjedničkoj službi, 1522. g. Tada je otvoreno počeo propovijedati protiv poganske prakse koja je bila široko rasprostranjena u tadašnjem crkvenom životu. Njegov je duhovni razvoj bio neovisno potaknut od Luthera, iako je s njim dijelio gotovo identično razumijevanje kršćanskog nauka. (Njegov se životopis može pročitati na stranici pod naslovom, Zwingli: Švicarski reformator)  Teme su protiv kojih je propovijedao: prodavanje oprosta, hodočašća, kult štovanja mrtvaca i Marije, sakramentalni sustav, hipokrizija klera u celibatu i samostanskom asketizmu. Papa je zahtijevao progon pobunjenog svećenika, a to je moglo uključiti i smrtnu kaznu. To je privuklo pozornost Gradskog vijeća.

Gradsko vijeće je, u cilju upoznavanja s ovim pitanjem, upriličio javnu raspravu 27. siječnja 1523. na kojoj je nazočilo šestotinjak ljudi. Zwingli je sastavio 67 Članaka koji su sažeto opisali njegovu nauku. Najvažniji je njegov pogled na Gospodina Isusa Krista. Za njega je On jedini Spasitelj svijeta i Posrednik čovječanstva. Katolička Crkva je ona u kojoj su istinski vjernici, a ne onima koji su u njoj zbog licemjerja ili pukog nasljeđa. Biblija je vrhovništvo u određivanju nauka, pogleda i kršćanske prakse. Ističe da čovjekova djela ne mogu biti temelj spasenja. Zwingli dovodi u pitanje teološke poglede koji su djelovali protiv kršćanske slobode: svećenički celibat, hodočašća, dane posta, redove, sljedbe itd. Vjerovao je da ne treba biti kastinskoga klera i da nema čistilišta. Zwingli je vjerovao da država treba biti odgovorna za upravljanje društvom, a Crkvu je smatrao njezinim sastavnim dijelom. I samo Bog može oprostiti naše grijehe. Kršćanski nauk, i Bogoštovlje trebaju biti na narodnom, a ne latinskom jeziku. Nakon te su rasprave njegovi pogledi postajali sve prihvaćeniji i on polako postaje reformacijski vođa. Održane su još dvije javne rasprave o kršćanskom nauku (1523. i 1524.), nakon kojih je postalo jasno da će Zürich krenuti putem biblijsko-kršćanskog nauka i odbacivanje vlasti Rimske Crkve.

Duhovno-društvene promjene započinju 1523. na temelju rasprave potaknute od Gradskog vijeća. Institucionalne i praktične reforme provodila je gradska i kantonalna vlast, a odluke su doticale različita područja: društvene odnose, način života, pastoralnu službu, i kršćanski nauk. Gradsko vijeće je odlučilo 1524. da se svi idoli iz bogoštovnih prostora trebaju ukloniti. Do kraja je te godine većina zgrada, u vlasništvu Rimske Crkve, zatvoreno i prenamjenjeno. To je  pomoglo društvenom razvoju budući su stavljene za opću uporabu, postale su bolnice, hospicije, škole itd.

Pored duhovno-religijskih reformi započeli su i društvene. Zabranili su prosjačenje te zbrinuli potrebite i siromašne. Mjesna je vlast dobila odobrenje za sklapanje braka, a Crkva je blagoslivljala bračnu zajednicu jednog muškarca i jedne žene. Za razliku od Njemačke Švicarska se nije morala hvatati u koštac sa seljačkim ustancima, a ključni je razlog u tomu što je Zwingli shvatio koje nevolje muče seljake. Kao čovjek sa sela razumio je srž seljačkih zahtjeva. Potaknuo je ukinuće kmetstva, raspodjelu zemlje i tako su izbjegli seljačke bune.

Gradsko vijeće je ukinulo Rimsku misu u travnju 1525. i uvelo Bogoštovlje s Večerom Gospodnjom. Zwingli je vjerovao kako je Gospodin nazočan u činu, ali da se ne mijenja kruh i vino u pravo tijelo i krv što je Rimska Crkva naučavala (transupstancijacija). Nije se slagao ni sa luteranskim pogledom (konsupstancijacija), tj. u stvarnu nazočnost (u, na te ispod) Krista u kruhu i vinu. Zwingli je naučavao kako kruh i vino tijekom Večere Gospodnje ne mijenjaju svojstvo te ostaju u svomu tvarnomu obliku, a vjernici ih primaju kao u vrijeme kada je Gospodin ustanovio taj sveti čin. Do 1527. Zwingli je prepoznao samo dva sakramenta: Večeru Gospodnju i Krštenje, budući je Gospodin Isus Krist samo njih ustanovio. Unutrašnjost je bogoštovnih prostora promijenjena, zamijenili su oltar jednostavnim drvenim stolom, a zlatne kaleže za Večeru Gospodnju zamijenili jednostavnim drvenim. Odlučili su da materijalno bogatstvo, koje su darivali Rimskoj Crkvi, treba biti ravnomjerno podijeljeno za potrebe naroda. Ukinut je crkveni porez, stavljen je veliki naglasak na obrazovanje naroda, a učitelji su dobili bolje plaće. Mnogi svećenici koji su živjeli u bludu vjenčali su se, a mnoge su časne sestre napustile samostane jer su shvatile da su tamo iz neiskrenih razloga. Redove su raspustili.

Na početku je bilo mnogo različitih pogleda na teološka pitanja, a tako će ostati među protestantima do danas. Sloboda mišljenja i vjerovanja koja je bila gušena stoljećima, kada se ostvarila dovela je i do mnogih nesuglasica. Nakon početne nestabilnosti do 1526. okolnosti su se uravnotežile.

Povjesničar je Lindsay ovako opisao promjene: »Odlučeno je da će se reformirati Bogoslužje i crkveni život u Zürichu. Objavljeno je da Misa nije žrtva Krista, da se neće klanjati slikama, da je Večera Gospodnja spomen na Kristovu smrt, da vino treba davati i puku i da cijela Misa treba biti na jeziku razumljivom puku. Procesija Tijela Kristova (Corpus Christi) je napuštena, kao i naknada za pomazanje i ispovijed. Leo Judæus, Zwingliev prijatelj, počeo je 1524. prevoditi Stari zavjet, i prije no što je prošlo deset godina Švicarska je imala 5 verzija prijevoda Biblije na svom jeziku. U Zürichu je postojala katedrala s glavarom i kanonikom i velikim dijelom zemljišta za potporu kanonika. Kanonici su odlučili predati svoje povlastice. Dio novca je zadržan za potporu gradskih svećenika, a ostatak je potrošen u edukacijske svrhe. Züriški je koncil iz fonda katedrale, po Zwinglievom savjetu, plaćao školske učitelje i profesore. Također je riješeno da bi se svi muški i ženski samostani trebali odriješiti vlasništva u obrazovne svrhe i mnogi su tako i učinili. Časne sestre i redovnici su bili uzdržavani za života.« (Reformacijski priručnik, str. 65.)

Zwingli je nastojao na stvaranju saveza između protestanata. U listopadu 1529. susreo se  s Lutherom na tzv. Margburškom kolokviju. Uskladili su svoja stajališta ‒ osim o naravi Večere Gospodnje. Složili su se da nije pretvorba (transupstancijacija), i to je sve u čemu su se složili!

Zwingli je bezuspješno radio i na stvaranju političkog saveza između različitih švicarskih kantona i južnonjemačkih carskih gradova te ostalih provincija koje imaju zajedničku teologiju, vršenje službe i liturgiju. Njegova je ideja reformirane Europe bila ustrojena na kantonalnim načelima među različitim državama, vjerujući kako bi trebali biti povezani na način kao što kršćani dijele vjerovanje. Zwinglijeva je vizija protestantske Europe slijedila konfederacijski ustroj: samostalne i različite države povezane zajedno kroz savez i zajednički pogled na kršćanski život. Ova nastojanja ukazuju na uravnoteženi pogled između općeg (univerzalnog) i općinskog (lokalnog) u svakoj zajednici. Dijelili bi napuštanje rimske prakse, održavanje sakramenata i etiku bratske ljubavi. Kao što je napisao u Fidei ratio 1530., Crkva bi trebala stvoriti suživot sa mnogim zajednicama. One bi zadržale osobitosti svog narječja, kao i sve vidove društvenoga života izvan Crkve – društveno i političko uređenje i ekonomsku praksu koja nije amoralna, po kršćanskim načelima.

Zwingli je poginu u sukobu, sa kantonima odanima poglavaru Rimske Crkve, 11. listopada 1531. u bitci kod Kappele. Bio je kapelan u vojsci. Tijelo mu je rasječeno, srce izvađeno iz grudi kako ne bi li postalo relikvija. Zwingli je ostavio značajnoga traga na pastoralnu praksu, kršćansku nauku, život mnogih Crkava, i društvenih zajednica. Reformacija u Švicarskoj ukazuje na pravu narav reformacije: promjena srca i uma koja se očituje u društvenim promjenama; tj. kršćanska duhovnost koja donosi dobre društvene promjene.

Autor: Branimir Bučanović


Izvori i prijedlozi daljnje proučavanje:

  • Andrew Pettegree, Europe in the Sixteenth Century, Blackwell Publishers 2002.
  • Bruce Gordon, The Swiss Reformation, Manchester University Press, Manchester 2002.
  • Cameron Euan, The European Reformation, Clarendon Press, Oxford 1991.
  • Craciun Maria, Ovidiu Ghitta, Murdock Graeme and the contributors, Confesional Identitiy in East-Central Europe, Ashgate Publishing Limited, Aldershot 2002.
  • Chaun Pierre, The Reformation, Alan Sutton Publishing, Gloucester 1989.
  • Ezsester Andor & Toth Istvan Gyorgy, Froteriers of Faith, Central European University and European Science Fundation, Budapest 2001.
  • Lindberg Carter, The European Reformations Source Book, Blackwell Publishers, 2000.
  • Maag Karin and the contributors, The Reformation in Eastern and Central Europe, Scolar Press, Aldearshot 1997.
  • T. M. Lindsay, Reformacijski priručnik, DCC, Zagreb 2017.
  • The New Cambridge Modern History, Vol. II The Reformation, The Synsics of The Cambridge University Press, Cambridge 1958.
  • The New Oxford Dictionary of the Christian Church, Oxford University Press, New York 1998.
  • The New Oxford Encyclopedia of the Reformation, Vol. I-IV, Oxford University Press, New York 1996.

Huldrych Zwingli
Huldrych Zwingli