Isus reče: »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.« Mt 18, 3 ‒ 5. (čit. Mt 18, 1 ‒ 35.)
Evanđeoski je nauk konačna objava istine, a Gospodin Isus Krist puna je i potpuna objava Boga. Ponovljeni zakon svjedoči o dolasku Božjega proroka, nalik na Mojsija, koji će objaviti volju Božju (Pzk 18, 15 ‒ 18), Gospodin Isus Krist je ‒ konačni i najveći prorok istine ‒ koji u punini objavljuje Božju volju!
Bogoduhni je pisac Evanđelje podijelio u pet velikih cjelina, tj. pouka i govora koje je iznio Gospodin Isus Krist. Podsjećaju na prvih pet Mojsijevih knjiga Svetoga pisma koje su i stupovi starozavjetne objave. Ta činjenica svjedoči o kontinuitetu Božje objave i povezuje dva zavjeta. Zavjeti svjedoče Božju objavu tijekom povijesti, a konačna objava je u evanđeoskoj nadi dolaska Gospodina Isusa Krista.
Prva je velika cjelina Govor na gori (5 ‒ 7). Zapis jezgrovito i slikovito progovara o dva stanovišta vjere: duhovnom i društvenom. Vjeru nije moguće odvojiti od društva. Osim što je to protivno Zakonu to je shizoidno. Bog nije osmislio religiju koja bi se živjela u »zrakopraznom prostoru« ili u »svoja četiri zida«. Vjera je sastavni dio života jer su vjernici sastavni dio društva. Zato vjera u Boga ima veliku, možemo reći najveću, važnost u društvu. Nije ju moguće odvojiti od društva. Isus poučava kako se duhovni život treba živjeti kroz određeni sustav vrijednosti. Kada se živi vjera koju je Bog osmislio onda se promiče i božanski sustav vrijednosti.
Druga je velika cjelina zapisana u desetomu poglavlju. Evanđelista daje popis apostola koje je odabrao Gospodin Isus Krist (Mt 10, 2 ‒ 4). Oni su poslani naviještati Božje istine o Kraljevstvu nebeskom, pa su u pravom i punom smislu Božji poslanici. Ističe se da evanđeoske poruke ne treba držati »zaključane« jer su upućene cijelomu svijetu. Apostoli nisu živjeli samo u vrijeme Gospodina Isusa Krista, nego žive i danas. Izvornih Isusovih apostola nema, ali poslanički poziv navještaja evanđeoskih istina i služba traje i danas. Kršćanima je upućen opći poziv i darovano poslanje svjedočenja istina o Božjemu kraljevstvu: riječima i djelima. Nekada više riječima, a manje djelima; drugi puta više djelima, a manje riječima; ali uvijek riječima i djelima. Poslanje je sastavni dio Kristovog nauka, temelj vjerovanja i života.
Treća je cjelina trinaesto poglavlje. Kroz sedam usporedbi Gospodin objašnjava otajstva Nebeskog kraljevstva. Ono je povezano s nadnaravnom, ali i naravnim tj. svakodnevnim stanjem. Zaključak bi mogli sažeti sljedećim riječima: istine o Božjemu kraljevstvu prožimaju cjelokupno čovjekovo biće. Četvrto je u nizu osamnaesto poglavlje koje je ujedinjeno temom: Tko je velik i najveći u Nebeskom kraljevstvu?
Peta je cjelina dvadeset i peto poglavlje. Predstavljen je Isusov nauk o sudu Božjega kraljevstva i posljednjim vremenima, eshatološkim događanjima od kojih su neka ostvarena, a druga se trebaju obistiniti.
Znamo kako su Isusovi učenici imali povremene sukobe oko toga tko je veći odnosno tko je »glavni« (Mk 9, 33 ‒ 37). Vidljivo je kako su raspravljali tko je od njih bolji i tko će imati značajnije mjesto kod Krista, u Nebeskom kraljevstvu. Čini se djetinjim da apostoli imaju potrebu za takovim oblikom dokazivanja. No, život pokazuju kako je to stanje ljudskoga roda, a čovjek vodi bitku u kojoj se želi pokazati, dokazati, i na »prijestolje« života popeti. Učenici su imali pitanje: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« (Mt 18, 1b.) Na njihovo iznenađenje, uzima dijete, dovodi ga pred njih i daje uzor. Ovo se može činiti čudnim, možda nejasnim i zbunjujućim. Dijete za uzor odraslim i velikim ljudima!? Dijete je primjer: dobrote, naivnosti, dobrohotnosti, prijemljivosti, poučljivosti, vjere i nade u Boga. Zbog tih odlika može biti uzor odraslima.
Isus poziva na obraćenje, tj. promjenu, i okretanje smjera u životu, usmjeravanje ka Bogu, bit je njegova nauka (Mt 4, 17). To je duhovno i umno okretanje Bogu, usvajanje i život Božjeg sustav vrijednosti. Događa se u trenutku Božjega »poziva«, ali bi se trebao odvijati i svakodnevno. Svaki dan se treba preispitivati te iznositi ono što je loše i usmjeravati se Bogu. Isus poziva na poniznost. Ta krijepost nije svojstvena čovjeku; ljudi po svojoj prirodi nisu ponizni, nego sebeljubivi i samoživi. Poziv je Božji na odricanje od grješne naravi te rast u Božjem sustavu vrijednosti. Gospodin iznosi i upozorenje glede onih koji izazivaju sablazni (Mt 18, 6 ‒ 9), grč. skandalizō odakle dolazi hrv. skandal ili sablazan. Izraz ima i svjetovno značenje te se povezuje s onima koji svojim nastupom i ponašanjem izazivaju vrlo neugodne i negativne stavove i ponašanja kod ljudi. U biblijskom poimanju sablazniti podrazumijeva navoditi na grijeh tj. poticati kušnju u cilju otpadništva od Boga, tj. promicati i poticati bezvjeru. Oni koji unose: nemire, razdore, svađe, bezvjeru odnosno bezboštvo izuzetno su opasni i duhovno štetni, a Sveto pismo upozorava na njih. Ti su ljudi nadahnuti i vođeni silama tame te donose duhovne skandale. Takovima je upućena oštra poruka: »Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku. Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan.« (Mt 18, 6 ‒ 7.)
Usporedba o Izgubljenoj ovci (Mt 18, 12 ‒ 14) poučava o pastiru koji vodi skrb o svakoj ovci, a izgubljenu nastoji pronaći. Bog ne želi da itko propadne, a odabranoga grješnika dovodi k sebi. Bog to čini na različite načine: preko vjernika, propovjednika, Svetoga pisma, medija, prirode, itd. Zato, kada dođe Konačni sud nevjernik neće imati opravdanje. Upozorenje je upućeno i vjernicima, neka dobro promisle o vjeri. Vjeru treba čuvati, štititi i primjerenim načinima promicati. One koji su zašli na stranputicu treba poticati na povrat na put Božjega spasenja. No, odgovornost svako snosi za sebe.
Isus je ponudio način rješavanja sukoba (Mt 18, 15 ‒ 22). Načelo se pomirbe ostvaruje kroz: razgovor glede sukoba, i priznavanje pogrješke, a ovo je načelo djelovanja među braćom tj. u Crkvi. Petar postavlja pitanje o tomu koliko puta oprostiti? Isus koristeći hiperbolu poručuje da treba bezgranično praštati. Nema duhovnog života tamo gdje nema praštanja, a vjernik mora naučiti praštati barem zbog tri razloga. Zbog duševno-duhovnog zdravlja, zato što je Bog oprostio nama i pokazao milost spasenja, te zato što i mi griješimo. Potrebno je naglasiti i sljedeće: popravljanje međuljudskih odnosa moguće je onda kada onaj tko je sagriješio prizna svoju pogrješku. Što ako ne želi priznati? Njegov grijeh ostaje na njemu, mi možemo i trebamo oprostiti. To je moguće i zbog toga što je to stvar stava i mišljenja, a ne emocionalnog stanja. Praštanje je jedno od najvažnijih načela duhovnog života te temelj zdravoga života.
Usporedba o Nemilosrdnom dužniku (Mt18, 23 ‒ 35), je parabola je o dužniku deset tisuća talenata (1 talenat je bilo 20 godišnjih nadničarskih dnevnica). Jednostavno i jasno bio je dužan veliki iznos, koji nije mogao za svoga života otplatiti. Na zamolbu dužnika oprošten mu je sav dug. Sretan je krenuo doma te na putu susreo osobu koja je njemu bila dužna iznos od sto Denara (1 Denar je bila dnevnica nadničara). Zanimljiva je reakcija, ovoga komu je puno oprošteno, prema poznaniku koji mu je malo dugovao. Umjesto da je pokazao suosjećanje i oprostio manji dio duga on je napao i dužnika bacio u zatvor. Kada je to saznao gospodar koji je oprostio dug, završio je u zatvoru. Prispodoba govori o važnosti praštanja i potrebi potpunoga opraštanja. Isusove riječi su upečatljive: »’Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.« (Mt 18, 33 ‒ 35.) Opraštanje nije svojstveno čovjeku, ali Bog to traži. Može se naučiti, izgrađivati i provoditi. Bog je nama oprostio te izbrisao bezakonja zbog Gospodina Isusa Krista. Ako je Bog nama oprostio i mi trebamo opraštati drugima.
Na kraju zaključimo pitanjem i sažetim odgovorom: Želimo li biti veliki u Božjemu kraljevstvu? Obratimo se Bogu, ponizimo pred Gospodinom, neka vjera bude temelj života, i bezgranično praštajmo!
Molitva: Svemogući Gospodine Bože zahvalni smo za tvoju istinitu objavu ‒ Sveto pismo. Molimo, da duh ovoga svijeta ne zavlada u nama, a korijen sumnje i bezvjere neka se ne ukorijeni u našim srcima. Molimo, neka bi pouke Svetoga pisma bile vodilje u životu. Pomozi nam čuti i prepoznati glas Duha Svetoga koji progovara kroz Bibliju. Umudri nas kako bi: mudro, pametno, istinito i promišljeno razumjeli Objavu, živjeli u skladu s njom i gradili bolji svijet. Po Kristu Isusu Gospodinu našemu. Amen!
Autor: Branimir Bučanović
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.