Biblijska reformacija

---

Biblija opisuje mnoge pobožne velikane koji su trajni poticaj za vjeru i uzor vjernicima (čit. Heb 11). Obično se takovim ljudima pripisuju, prosječnom čovjeku, nedostižne odlike kao što su savršenstvo i bezgrješnost. Biblijski su velikani po mnogo čemu bili slični ljudima današnjice. Netko bi mogao pomisliti: »Pa zašto su onda uzori i što se od njih može naučiti?« Postoje dvije temeljne odlike koje ih sve krase: vjera u Boga i molitveni život.

Sveto pismo poručuje: »A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.« Heb 11, 1. (KS) Zanimljivo je da se vjera opisuje kao imánje,  a to se povezuje s posjedovanjem posjeda. Vjera jeste posjedovanje ali vrijednosti koje se ne mogu izraziti jutrima zemlje. Zato pisac Hebrejima i govori o nadi i uvjerenosti u ono što se ne vidi. Vjernik na prvom mjestu posjeduje nevidljive tj. vječne vrijednosti. Takova vjera ulijeva trajnu nadu da sadašnji život ima smisao i svrhu. Vjerniku je smisao života vjera u Boga koja prožima na takav način da daje sigurnost u sučeljavanju sa svim izazovima života. Iz toga proizlazi i svrha koja bi se mogla opisati biblijskom slikom Novog Jeruzalema. Slika je to vječnog Božjeg grada koji je Bog odredio za sve one koji u njega vjeruju. To je nebeski grad u kojemu je sjedište prijestolje na kojemu kraljuje Bog. Ta eshatološka slika, prikazana u Otkrivenju, sadrži mnoštvo poruka od koje ističemo jednu. To je poruka vječne nade, radosti i sigurnosti, a ona proizlazi iz istinske vjere u Boga. Na takovu vjeru potiču pobožni ljudi Svetoga pisma.

Druga je odlika molitveni život, a ona se dobro opisuje slijedećim biblijskim navodom: »U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!« Rim 12, 12. Ovo je načelo zdravoga duhovnoga i osjećajnoga života koje potiče na strpljivost, radost i postojanost. Upravo je postojanost u molitvi ono što biblijsku mudrost povezuje sa ovim o čemu govorimo. Svi su velikani Biblije ljudi molitve. Molitve kao životne potrebe koja bi se mogla usporediti s disanjem. Kao što čovjek ne može dugo živjet bez disanja tako duša umire bez molitve. Molitva je disanje duše pa se kroz molitvu osoba duhovno obnavlja. Molitva je spona čovjeka s Bogom ‒ prolaznog s Vječnim! Molitva koja nije puko napamet naučeno i besmisleno nabrajanje riječi ili grgutanje nerazumljivoga govora. Molitva je iz srca iskren govor, ponekad vapaj, ili hvalospjev zahvalne duše Bogu. Takovu molitvu čuje Bog; jer Bog pozna i gleda ljudsko srce! Molitve Božjih ljudi mogu se opisati i riječima proroka Jone: »Iz nevolje svoje zavapih Gospodu, i on me usliša; iz utrobe Podzemlja zazvah, i ti si mi čuo glas.« Jn 2, 3. Vapaj je krik onoga koji je u pogibelji, i dobro pogađa bit molitve. Kada su ljudi u teškim okolnostima iskreni su u želji da izađu iz nevolje, a iskrenost je stanje duha koje Biblija postavlja kao temeljni uvijete molitve.

Biblijski bogoljubi nisu savršeni nego Bogu posvećeni tj. predani ljudi. Oni su uzori vjere jer su čovjeku današnjice bliski te pokazuju kako se vjera može i danas živjeti; a nevolje života prebroditi.

---

Autor (tekst i ilustracija): Branimir Bučanović

---

---

Temelj nauka Gospodina Isusa Krista zapisan je u Ivanu 3, 1 ‒ 21.

Evanđelista Ivan opisuje susret, razgovor i pouku koju Isus daje Nikodomu. On je bio istaknuti član društvene zajednice koji je došao Gospodinu Isusu Kristu i pokazao zanimanje za njegov nauk. Za njega je Isus: učitelj Božjih istina, tumač »Svetoga pisma«, i Božji poslanik uz kojega stoji Bog. Dolazi tajno i noću, vjerojatno u strahu da ga ne optuže za sljedbeništvo.

Isus poučava pouku oko koje se vodi cijeli razgovor, a njegova je središnja poruka sljedeća: »Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!« (Iv 3, 3. KS)

Isus rabi slike iz života pri pojašnjavanju biti svoga nauka: rođenje, voda, vjetar i svjetlo, a one služe kao putokaz ka središnjoj poruci. Novo rođenje tj. duhovna obnova u središtu je njegova nauka. Nije to puko pamćenje vjerskih istina ili biblijskih navoda, nego obnova vodom tj. krštenje, i Duhom tj. obraćenje. Čovjek treba biti nanovo rođen odnosno duhovno obnovljen kako bi bio dijelom Božjega kraljevstva. Gospodin Isus Krist u središte svoga nauka stavlja odnos s Bogom, taj je odnos je djelo Duha Svetoga. Duh obnavlja na njemu razumljiv način kako bi vjera bila duhovno ‒ Božje djelo, Bogu na slavu! Rođenje odozgor nije jezična ili stilska figura u tekstu, to je središnji duhovni događaj koji ostavlja duboki i duhovni trag u životu čovjeka. Isusov je nauk mnogo više od učenja religijskih činjenica. To je susret s Bogom ‒ djelo Duha Svetoga ‒ dotiče bit čovjeka i mijenja ga iznutra u njegovoj najdubljoj tj. duhovnoj biti. Bog voli čovjeka te šalje Spasitelja (Iv 3, 16…), to je znak Božje naklonosti i temelj duhovne obnove! Djelovanje Duha Svetoga prepoznatljivo je kroz vjeru u Isusa. Vjera u Boga temelj je novoga života, svaki onaj tko vjeruje u Isusa za svoga Gospodina, Spasitelja i jedinoga Posrednika jest istinski vjernik rođen od Duha Svetoga. Božja ljubav (grč. gl. agapao) podrazumijeva djelovanje; Bog voli čovjeka i zato šalje svoga Sina da umre za grijehe čovjeka. Ispravan je odgovor na Božju ljubav vjera u Gospodina Isusa Krista tj. Spasitelja, i to je dolazak Svjetlu (Iv 3, 19 ‒ 21).

Neki susretnu Boga u ranoj dobi, drugi u zreloj ili poodmakloj dobi. Jedni tiho i smireno, drugi nakon bura i oluja nađu sigurnu luku u vjeri. Susret s Bogom mijenja čovjeka na svim unutarnjim razinama pa je duhovna obnova postupak koji se odvija do kraja zemaljskoga života, te uvodi u vječnost s Bogom!

---

Autor (tekst i ilustracija): Branimir Bučanović