Kategorija: Biblijski nauk i pogledi

»Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve.« Iv 10, 27 ‒ 29 (čit. Iv 10, 1 ‒ 42.)

Evanđelista je Ivan ‒ nadahnućem Duha Svetoga ‒ u poodmakloj dobi zapisao trajna svjedočanstva istina i pouka koje je iznio Gospodin Isus Krist. Njegovo se Evanđelje razlikuje od ostalih po tomu što predstavlja Isusa kao Učitelja koji ima naglašen duhovni naviještaj. Isus je neupitno Sin Božji ‒ Spasitelj svijeta! On je poslan od Boga ne bi li navijestio evanđeosku poruku u sili Duha Svetoga.

Treba, odmah na početku, podsjetiti na temeljno reformatorsko načelo tumačenja i poučavanja: nije potrebno izmišljati i tražiti nova viđenja ili iskustva nego ‒ čitati, promišljati, proučavati, tumačiti i rastumačiti poruke koje su zapisane u Svetomu pismu. Biblija je dovoljna za duhovnost te prosvjetljuje um i obasjava životni put, po nadahnuću Duha Svetoga.

Deseto poglavlje donosi zanimljive poticaje i pouke. Isus propovijeda pouke putem usporedbe, a kako bi se razumjele potrebno je uočiti biblijsko okružje. Gospodin Isus Krist daje prispodobu koja je i ljudima današnjega doba jasna. U njoj je Gospodin predstavljen kao Dobar pastir. Posao pastira je čuvanje, očuvanje i skrb za ovce. Parabola nosi slikovite, za današnje vrijeme primjenjive, poruke. Duhovni pastir, najveći, te jedini i istinski Vođa svoje Crkve je Gospodin Isus Krist. On je došao na svijet kako bi poveo ljude pravim putem, te vodi Crkvu. Isus je vrhovni Vođa; jedan, jedini i jedinstveni vlasnik Crkve. Bog ne treba vidljivog predstavnika, instituciju ili grad gdje bi bilo njegovo središte ili svetište na Zemlji. Isus je Dobar pastir koji je uskrsnuo i uzašao na nebesa, sjedi Bogu s desna te je poslao Duha Svetoga koji živi i djeluje u srcima svih onih koje je Bog odabrao i pozvao na put spasenja. Zato što je nazočan u svojoj Crkvi on ne treba: vikare, namjesnike, ili zamjenike jer je u Duhu nazočan sa svojim vjernicima. Djeluje po snazi Duha Svetoga; Pastir vodi svoje ovce, a one čuju i prepoznaju njegov glas. Da bi se to očitovalo vjernici moraju biti u duhovnom i pobožnom odnosu s njim.

Biblija potiče izgradnju života na temelju vjere u Boga. Bez vjere nema smislenog, svrhovitog i cjelovitog života. Vjernici su cjelovite osobe zato što imaju duhovnu razinu koju nevjernici nemaju. Duhovnost prosvjetljuje, utvrđuje, osnažuje; daje smisao i svrhu za svakodnevni život. Kroz usporedbu Riječ Božja jasno i nedvosmisleno poručuje kako treba biti predan Bogu, živjeti i slijediti Božji put; gledati i slijediti svoga jednoga i jedinstvenoga Pastira ‒ Gospodina Isusa Krista!

Ovo je Evanđelje posebno i po tomu što donosi više »Ja sam« izjava koje opisuju Gospodina: »Vrata ovcama«, »Dobar pastir«, »Put, Istina, Život«… Poticaj je pred iskrenim istraživačem Svetoga pisma pozorno i podrobno pročitati pa potom proučiti sve te izjave jer su izuzetne i poticajne te pomažu upoznati i spoznati Isusa na jedinstven te istinit način. Ujedno se može shvatiti koja je misija i svrha Kristova dolaska i poslanja!

Budući je uporište promišljanja zapis Ivana 10 valja uočiti izjavu koja se ovdje pojavljuju: »Ja sam dobar pastir.« Živimo u teškim vremenima, a svatko vodi bitku na svojoj »životnoj bojišnici«. Životne okolnosti pritišću pa često puta sumnjamo u postojanje izlaza i rješenja, a problemi su takovi da će nas sigurno srušiti i uništiti. Valja se podsjetiti, i u srcu utvrditi ovu Isusovu izjavu. Dakle, pri životnim izazovima valja se podsjetiti na istinitost Riječi Božje. Valja dušu hraniti istinama koje su vječne, poticajne i nepromjenljive. U Starom zavjetu poručuje se da je blagoslovljen čovjek koji razmišlja o Zakonu Božjem dan i noć (Ps 1). Trebali bi što češće i što više razmišljati o Božjim objavama i vječnim istinama koje su zapisane u Svetomu pismu. Valja se podsjetiti kako imamo dobrog duhovnog pastira koji je uvijek s nama, koji vodi naš život te izvodi na dobar put. Naš je dio odgovornosti staviti svoje povjerenje u Isusa; molitvom se duhovno obnavljati; Riječ Božju čitati; graditi Crkvu njegovu; svakodnevno vjeru živjeti te svaku svoju nevolju uz Božju pomoć rješavati. Gospodin Isus Krist je dobar pastir, on je uvijek uz nas, vodi svoj narod i nije nikada napustio svoju crkvu (zajednicu vjernika). Po Duhu Svetomu je među nama ili još bolje u našim srcima.

Gospodin progovara i o najamnicima koji nisu pravi pastiri, a tu službu obavljaju zbog svog probitka. Najamnici su radnici koje se iznajmljuju za određeni posao. To nisu ljudi od ideala, nego osobnoga probitka, a posao obavljaju zbog plaće. Nažalost u Božjem kraljevstvu tj. Crkvi pojavljuju se i takvi ljudi. Ne znači da pastoralni službenici u zajednici ne trebaju imati prihode za život, jer Biblija uči kako oni koji su u službi trebaju biti nagrađeni za službu, u skladu s mogućnostima zajednice. To nisu najamnici jer su najamnici u službi zbog svoga probitka bilo materijalnoga ili nekog drugoga. Crkva ne treba podržavati one koji su u službi zbog nečistih namjera, takve treba prepoznati te se na mudar i pametan način prema tomu postavit, jer Crkva ne smije biti »privatna prćija«. Crkva treba biti zajednica u kojoj se  otkrivaju načela duhovnosti i društvene pravednosti temeljenih na ispravnom naučavanju biblijsko-evanđeoskog nauka.

Zanimljivo kako Isus ima »ovce u drugim ovčinjacima« te one trebaju biti dijelom »jednog stada« vođeni od jednog pastira. Ovaj se dio Isusova nauka često zloupotrebljava od onih koji bi htjeli šefovati nad drugim kršćanima. Na tragu Kristovih riječi valja reći kako je vrhovni pastir Gospodin Isus Krist i on ne treba ljudskog predstavnika ili vikara. Jedno stado podrazumijeva sveopću tj. katoličku Crkvu koja nije vezana niti za jednu konfesiju, a pripada svima i dijelom je svih (rimokatolika, pravoslavnih i protestanata). To je duhovna zajednica nazočna među svim narodima i nacijama, svugdje na svijetu. Dakle; Bog prihvaća sve ljude koji su spremni čuti i prepoznati njegov glas; »doći pod Kristov križ«; pokajati se za grijehe; te s Kristom hoditi kroz život.

Mnogi koji su čuli i slušali Isusove poruke odlučili su ga ubiti! Ovo je vrhunac (Iv 10) njegove službe na kojemu se očituje i zla oporba. Bilo je onih kojima nije odgovaralo što je poučavao. Posebno su mu zamjerili nauk o Božjem ‒ nebeskom kraljevstvu. Oni su htjeli svoje, a ne Božje kraljevstvo. Zemaljsko kraljevstvo njima po volji pod Božjim imenom. No, to tako ne ide. Bog je vladar svijeta, iznad svega, u Božjem kraljevstvu svi se moraju podrediti Bogu! Tu ključnu činjenicu njegovi neprijatelji nisu htjeli čuti i prihvatiti. Isus je došao u Jeruzalem (Iv 10, 22) tijekom blagdan posvećenja (Hanuka). Podsjećao je Židove na 164. pr. Kr. kada je Juda Makabejac poveo borbu protiv okupatora. Židovi su u spomen na taj dan hodočastili u Jeruzalem sukladno starozavjetnim propisima. Taj je blagdan bio u zimskom vremenu, po današnjem računanju, oko Božića. Tijekom blagdana Isus je došao u sukob s neprijateljima. Ne samo što nisu htjeli prihvatiti njegov nauk nego su počeli smišljati urotu kako ga ubiti.

Zanimljive su poruke Iv 10, 26 ‒ 28. Oni koji ne žele prihvatiti Božje pouke to ne mogu zato što nisu njegove »duhovne ovce«. To je vidljivo i danas. Ponekad kada se razgovara o Bogu neki odmah pokazuju otpor, neprihvaćanje ili odbacivanje vjere. Danas kao i onda ima mnogo onih koji su religiozni, ali ne pripadaju Kristu. Niti žive niti vjeruju u Njega odnosno nisu dijelom njegova duhovna stada, iako se izjašnjavaju za pripadnike određenih religija. Vjernici imaju strpljivosti za evanđeoske pouke i Krista; slušaju i čuju Riječ Božju; promišljaju poruke Svetoga pisma; žele razumjeti Isusov nauk i biti dijelom Njegove Crkve. To je Božje djelo po Duhu Svetomu! Oni koji nemaju te potrebe nisu duhovno preporođeni…

Isus daje vječni život, a vjernici prepoznaju njegov »glas« te slijede Božji put. Vječni život je po milosti; a njegovi neće propasti i nitko ih ne može oteti iz »Božje ruke«. Ako dođu sumnje ili nesigurnosti valja se vratiti na izvore Riječi Božje koja daje utjehu te je duhovno utočište. Biblija utvrđuje u životu s Bogom, daje sigurnost spasenja; to nije od čovjeka ‒ nego zbog čovjeka! Naznačeno poglavlje završava činjenicom iz Kristove službe: mnogi su povjerovali nakon susreta s njim! Dobro je biti među onima koji vjeruju jer vjera u Boga daje trajnu utjehu u životu.

Molitva: Gospode Bože toliko je puno onih koji bi nas htjeli voditi putem propasti te nas zarobiti beznađem. Molim te u ime tvoga sina našega pastira Gospodina Isusa Krista, neka tvoj blagoslov i vodstvo bude s nama i u nama po snazi Duha Svetoga. Amen!

Autor: Branimir Bučanović

Evanđelista Luka bio je rodom iz Antiohije u Siriji. U to vrijeme vrlo značajno kršćansko središte iz kojega je apostol Pavao započinjao svoja misijska putovanja. Po zanimanju je bio liječnik, obraćenik na kršćanstvo grčke pozadine. Bio je suputnik na misijskim putovanjima apostola Pavla. Evanđelje je, nakon sustavnog istraživanja, posvetio prijatelju Teofilu obraćeniku na kršćanstvo i vjerojatno pokrovitelju njegova istraživanja. Luka na umu ima kršćane grčke pozadine te se u svomu načinu pisanja i izražavanju više njima obraća. Evanđelje je napisao na njima razumljiviji način, i to oko 70. po. Kr. Prema predaji umro je mučeničkom smrću u kasnim godinama života.

U opisu Kristova rođenja skreće pozornost na događaje koji su prethodili rođenju. U prvom poglavlju ističe navještaja dva rođenja, Ivana i Isusa. Oba navještaja opisuju dolazak i prenošenje poruke od anđela Gabrijela.  Zapis opisuje ljude koji su začuđeni, u nevjerici i sumnjičavi nakon objava koje su primili. Luka uočava rodbinsku povezanost između majke Ivana Krstitelja i Gospodina Isusa Krista kao i činjenicu da je Elizabeta, nakon posjete, prepoznala da je dijete posebno. Na to se nadovezuje Marijin hvalospjev kojim ona izražava štovanje, veličanje, zahvalnost i podređenost Bogu (čit. Lk 1, 39 ‒ 55).

Zapis se rođenja nešto razlikuje od Evanđelja po Mateju, ne iznosi iste i naglašava druge događaje (čit. Lk 2, 1 ‒ 20). Vjerojatno je vremenski smješta malo ranije. Činjenica da je Obitelj pobjegla u Egipat, što je vidljivo u Mateja, navodi na zaključak da Luka opisuje događaje koji su se dogodili prije posjete mudraca sa Istoka. Matej ističe činjenicu da su Isusa posjetili ljudi s visokog položaja, a Luka naglašava posjetu pastira. Njihova je posjeta značajna i središnja u opisu. Pastiri su, čuvajući svoje stado, tijekom noći imali posjetu anđela koji im je donio radosnu vijest o rođenju Spasitelja. Anđeoski zbor potvrđujući tu poruku potaknuo je pastire da krenu u posjetu tek rođenom djetetu. Kada su došli do Marije i Josipa, pokloniše se Isusu te su svjedočili o susretu s anđelima.

Pored navoda o prepoznavanju, priznavanju i poklanjanju običnih ljudi, Luka navodi da su dvije pobožne osobe u Isusu prepoznale Mesiju kad je obitelj došla u Hram. Šimun je bio pravedan, bogobojazan te očekivao dolazak Pomazanika. Na njemu je bio i Duh Sveti što je trebalo svjedočiti o posvećenom čovjeku (čit. Lk 2, 25 ‒ 27). Tijekom boravka u Hramu, u koji je došao po Božjem nadahnuću, prepoznaje Spasitelja i Svjetlo Božje. Tu je bila i proročica Ana (čit. Lk 2, 36 ‒ 38). Poodmakle dobi, udovica koja je postom i molitvama u Hramu služila Bogu. Vidjevši dijete počela je hvaliti Boga i drugima govoriti o njemu. Luka ističe da su Marija i Josip slijedili židovsku predaju, i nisu bili svjesni značaja njihova djeteta.

Isusovo je rođenje središnji događaj i povijesna prekretnica. Bog je poslao Spasitelja kako bi pokazao i postao put spasenja!

Auto: Branimir Bučanović

Mlada žena prilazi govornici. Privlačnog je izgleda i puna pozitivne energije, ipak vidljivo je da ima zdravstvenih problema (teško se kreće). Došla je ispričati svoju priču, i potaknuti na razmišljanje.

Gianna Jessen je preživjela pokušaj ubojstva, bila je stara sedam i pol mjeseci, koji je ostavio trajne posljedice na njezino zdravlje. Dogodilo se to kada je bila najranjivija, iako je trebala biti najzaštićenija, u utrobi biološke majke. Ona je bila nezrela za odgoj djeteta, ali zrela za »igru« sa svojim, isto tako neodgovornim, suigračem. Liječnik je predložio namjerno izazvan pobačaj ubrizgavanjem smrtonosne tekućine. Dijete se trebala polako, ali sigurno gušiti i trovati, u smrtonosnom koktelu, te mrtvo roditi u roku od dvadeset četiri sata. No, nešto je krenulo neplaniranim putem, pobačaj nije uspio, a dijete je rođeno i predano na posvojenje…

Svjetske su statistike strašne! Godišnje se izvrši 42 milijuna pobačaja, od čega je pola učinjeno nestručnim putem što, u većini slučajeva, dovodi do teških posljedica za žene. Zbog nestručnog obavljanja pobačaja svake godine oko pet milijuna žena ostaju invalidi. Postoji direktna povezanost s visinom društvene svijesti i obrazovanja te pobačaja. Vrlo nisku stopu pobačaja imaju zemlja kao što su Nizozemska i Belgija, a vrlo veliku Rusija i Vijetnam. Broj se pobačaja u Hrvatskoj smanjuje, a to je ohrabrujuća činjenica. Godine 2009. zabilježeno je 10 417 pobačaja. Od toga je 4 450 bilo na osobni zahtjev, a ostalo su spontani te prekidi trudnoće zbog zdravstvenih razloga. Broj je pobačaja od 1990. do 2000., na godišnjem nivou, pao s 38 000 na 13 800. Prema postojećem zakonu u Hrvatskoj se smije izvršiti pobačaj, u bolnici i bez odobrenja komisije za trudnoću, koji traje do 10 tjedana. Liječnici sa osjećajem za etiku imaju pravo na prigovor savjesti pa ih nitko ne može natjerati da ubiju dijete. U službene statistike ne ulaze prikriveni pobačaji, pa tako problem nije moguće u potpunosti sagledati, to znači da je konačan broj veći.

Postoji više načina kako se izvodi pobačaj, niti jedan od njih nije human, svi su krajnje odvratni i sadistički. Jedan, vrlo čest, koji se provodi odvija se na način da se nerođenom djetetu specijalno izrađenim kliještima, drobi i kidaju dijelovi tijela, potom se ostatci usisavaju posebnim strojem. Pri tome treba jasno istaknuti da dijete vrlo rano počinje pokazivati odlike živoga bića, među koje ubrajamo i osjećaje. Postoji više razloga zbog kojih se obavlja abortus. Najčešći je razlog neodgovorno ponašanje, kako žena tako muškaraca, koji nisu spremni preuzeti odgovornost za svoje postupke te se odgovorno ponašati. Ekonomski razlozi često se ističu kao čimbenik pobačaja, na to se često puta nadovezuje i želja za napredovanjem u karijeri pa se dijete vidi kao prepreka u ostvarivanju tog cilja. Povremeno se ističe incest i silovanje kao razlog kojim se pravdaju pobornici pobačaja, no činjenica je da su ove dvije devijacije otprilike dva posto ukupnih razloga za pobačaj. Nerazvijena društva s podsmjehom gledaju na samohrane majke, pa je to često povod, a jedan je od najbizarnijih razloga za pobačaj neprihvaćanje spola djeteta. Pitanje je kontracepcije zamršeno i zahtjeva širu analizu. Svakako bi bilo potrebno istaknuti da svaki oblik pobačajnoga djelovanja koji uništava zametak, u bilo kojemu stupnju razvoja, ne može pronaći uporište kod onih koji ćudoređe uključuju u ovaj problem. Upotreba se kondoma ne može svrstati u pobačajno sredstvo, a korištenje istih ne bi se trebalo ograničavati jer su siguran (iako ne apsolutan) način sprječavanja širenje mnogih bolesti te su prihvatljiv oblik kontrole reprodukcije.

Oduzeti pravo na život nerođenom djetetu je neprihvatljivo. Manjina onih koji slove kao slabiji spol kada su u mogućnosti pokazati »snagu« čine to na najokrutniji način, pri tomu oduzimajući pravo na život najslabijima. Ne postoji niti jedan racionalan ni vjerski razlog, kojim bi se mogao odobriti i podržati ovaj čin, koji se odvija na najodvratniji način. Ipak, ovomu pitanju ne treba pristupati senzacionalistički, nego pokušati sagledati problem iz različitih uglova. U tom se smislu ne treba zalagati za konačnu zabranu pobačaja, jer postoje slučajevi kada je nužan zbog različitih razloga. No, uvijek iznova treba podsjećati na odgovorno ponašanje, jer je preuzimanje odgovornosti za ponašanje pokazatelj zrelosti uma i duha. Pobačaj je jedan od najgorih oblika oduzimanja prava na život, provođenja nasilja i ograničavanja prava najslabijih. Zato ako se trudnoća dogodi oduzimanje je prava na život neprihvatljivo.

Vratimo se na kraju djevojci s početka. Gianna je uvjerena da je njezin život dar, a ona postoji kako bi se borila za pravo na život najslabijih. Želi buditi svijest o važnosti i potrebi zaštite života nerođene djece. Život je dar od Boga, stoga je neprihvatljivo oduzeti pravo na život onomu tko ga može ostvariti. Potrebno je stati u zaštitu najranjivije skupine društva, a to su djeca. Njihov »glas« dopire do prijestolja Božjega, a On nas poziva da stanemo u njihovu obranu!

Autor: Branimir Bučanović