Reformacijski utjecaj na područje današnje Hrvatske dolazio je preko današnje Mađarske, Kranjske (današnja Slovenija) i Štajerske (Austrija), te Italije (Kopar), a kod njih iz zemalja u kojima se ustrojila i opstala reformacija (Njemačka i Švicarska).
Najgorljiviji promicatelji reformacije bili su katolički svećenici, teolozi i biskupi (pr. biskup Petar Pavao Vergerije ml., biskup Ivan Vergerije st., biskup Franjo Jozefić, biskup Andrija Dudić, biskup Marko Antun de Dominis itd.). Pošto su ‒ pozorno i pobožno proučili Sveto pismo ‒ spoznali su vrijednost onoga što je promicao reformacijski nauk. Napuštaju Rimsku Crkvu, postaju gorljivi reformatori te promiču i razvijaju reformacijski nauk. Plemstvo (Nikola Šubić Zrinski i mnogi plemenitaši te obitelji o kojima će biti više govora u poglavlju Međimurje, Đuro III. Frankopan (†1609.), Nikola Mlakovečki, plemenitaši Jankovići, Ugnand, Erdödy, Sekelji itd.) je promicalo reformaciju iz različitih razloga: ponekad je to bio interes, drugdje vjera u Boga. Trgovci koji su se susretali s evanđeoskim porukama na narodnom jeziku i pristupačnom načinu. Vojnici kojima je Evanđelje, u teškim okolnostima, bila utjeha za dušu. Najvažniji je narod koji je bio otvoren za evanđeoski nauk. Iako mnogi nisu marili za vjeru, bilo je mnogo onih koji jesu, a to je bilo presudno za širenje reformacije.
Reformatorski propovjednici su donosili utjehu vjere. Turcima nisu bili prijetnja jer su se tek ustrojavali i nije ih bilo mnogo. Oni su negdje podržavali reformatore, negdje rimokatolike. Od koga su imali korist toga su podržavali. Reformatori odbaciše sve idolo-ikonopokloničke oblike religioznosti te su promicali, sa velikim žarom, biblijsko-izvorno Evanđelje Gospodina Isusa Krista. Bili su to zanesenjaci puni energije i vjere u Boga.
Njihova nastojanja su, ponegdje, podupirali i pojedini plemići. Mnogi su smatrali da ih je stigla Božja kazna zbog klanjanja kipovima, slikama i prikazama, te zbog napuštanja izvornog nauka Gospodina Isusa Krista i apostola, pa su podržavali reformatore. Drugima je dojadilo bogaćenje religijske institucije. Sve se je naplaćivalo, od krštenja do pokopa, uz to desetina od prihoda te dodatni materijalni darovi. Svećenstvo je uglavnom brinulo za sebe, baš kao i plemstvo, a narod je bio izvor bogaćenja. Bio je to dobro razrađeni sustav koji je djelovao, bez iznimke, svugdje u Europi pa tako i Hrvatskoj.
Razlozi zbog kojih su Hrvati prihvaćali nauk reformacije bio je taj što je propovijedanje Evanđelja i Bogoštovlje bilo na narodnom jeziku, kao i materijalna skromnost reformacijskih crkava, promicanje biblijske pobožnosti te gorljivost i rječitost propovjednika.
Na području Slavonije, Baranje i južne Mađarske bilo je veliko duhovno buđenje pa je već 1550. održana i Prva Sinoda (o kojoj pišemo kasnije), a to je svega tridesetak godina nakon početka reformacije. Sudski procesi i žestok progoni u Istri započinju oko 1540., pa je jasno da je i tamo bilo duhovnih gibanja. Međimurje je oko 1550. već imalo značajan broj reformacijskih kršćana, a to vrijedi i za središnju i djelomično južnu Hrvatsku. U današnjoj Sloveniji je, uz njemačko i slavensko stanovništvo, živio veliki broj Hrvata, a tamo je bio i veliki broj hrvatskih propovjednika. Mnogi od njih mogli su tamo djelovati jer je germansko plemstvo bilo sklono reformacijskom nauku. Metlika (udaljena 38 kilometara od Karlovca), nekad hrvatsko mjesto, već je 1550. postala središte iz kojega se širila evanđeoska poruka na narodnom jeziku među Hrvate.
Jedan od pokrovitelja reformacije bio je hrvatski ban Petar I. Erdödy (1463. – 1547.). Utemeljitelj znamenite plemenitaške obitelji, bio je revan u promicanju hrvatske reformacijske literature te je skrbio i brinuo za Hrvate reformacijske svećenike. Prema njegovim izvješćima reformacijsko kršćanstvo se je uspješno širilo te pridobivalo veliki broj pristaša, kako u plemstvu tako i narodu. On je bio vješt u pisanju na latinskom i hrvatskom jeziku. Osobno je naložio da se reformacijske knjige kupe i šire iz Metlike. Proročki je uočio kako će nastupiti teško vrijeme i progoni dolaskom biskupa Đure Draškovića.
Barun Carstva Ivan III. Ungnad Weissenwolf (18. kolovoz 1493. ‒ 27. prosinac 1564.) vrhovni kapetan Hrvatske kraljevine i Slavonije od 1552. do 1556., varaždinski župan, vlastelin i vlasnik Samobora (1525. — 1534.) bio je hrvatski zet (oženjen za Anu Thurry čija je majka bila Helena Frankopan). Zbog svojih sklonosti prema kršćanskoj reformaciji, te zbog toga što je promicao biblijsku nauku među Hrvatima Car mu je, na nagovor rimske inkvizicije, 1556. oduzeo sve službe. On je sa suprugom i djecom otišao živjeti u Würtenberg. Dvojica starijih sinova vodili su brigu o imanjima u Hrvatskoj. Ivan III. će postati najveći podupiratelj i osnivač Uraške tiskare. Ovaj njemačko-hrvatski domoljub i reformator nastojao je promicanjem reformacijskog kršćanstva donijeti duhovnu obnovu i proširiti vjeru među Turke.
Poznati propovjednik bio je Hrvat Grgur Vlahović († 18. veljače 1581. Ljubljana) iz Ribnika nedaleko od Metlike, kojega je podržavao i ban Petar Erdödy I. te mu je otvorio vrata za prenošenje evanđeoske poruke Hrvatima, na svojim posjedima, koja kreće oko 1560. Vjekoslav Klaić donosi svjedočanstvo Matije Khlombnera, ljubljanskog staleškog pisara, u kojemu piše: »Gospodin Grgur u Metlici djeluje deset milja daleko i široko krsteći i propovijedajući s velikom silom; on je zaista najbolji propovjednik. Gospodin ban (Petar Erdödy) primio ga je u svoju milost i pozvao ga da dođe u Slavoniju u njegove gradove; grofovi u Hrvatskoj rado ga slušaju, te je u njih i kod ostalog općinstva u velikom ugledu.« Navod je iz pisma napisanoga je 1561., a 1563. isti izvor i pisar navode: »Kapitani u Senju i i Bihaću tražili su propovjednike, jednako i kapitan na Rijeci (Franjo Barbo). Ban Erdedi pozivao je također predikante u Zagreb, a među njima Grgura Vlahovića iz Metlike, pa ih je odanle htio poslati u Sisak.«
Značajni propovjednik bio je Hrvat Mihel (Mihajlo) Bučić. On je nakon teoloških studija i obraćenja Bogu postao gorljiv zagovornik širenja biblijskoga nauka. Djelovao je kao župnik u Stenjevcu 1567. (današnja zapadna zagrebačka četvrt), potom od 1567. do 1571. u međimurskoj Belnici. Zbog propovijedanja i promicanja evanđeoskog nauka na hrvatskom jeziku optužen je za kalvinizam i husitizam. Tvrdio je da kruh i vino ne postaju stvarno Tijelo i Krv Kristova. Biskup Drašković mu je to žestoko zamjerio te, u skladu s naukom Rimske Crkve, tvrdio da se tijekom Mise jede stvarno Tijelo i pije stvarna Krv Kristova, tj. kruh i vino mijenjaju supstanciju kroz transupstancijaciju. Optužen je da svojim tiskarskim radom širi kalvinizam i hustizam po tadašnjoj Slavoniji. Zbog Bučića su održane tri sinode, na trećoj (8. ožujka 1574.) proglašen je heretikom i ekskomuniciran. Biskup Drašković je tražio od cara Maksimilijana da Bučića progoni i ubije. Spasili su ga hrvatski domoljubi Zrinski. Bučić je bio izuzetan reformator, propovjednik i pisac.
Biskup Andrija Dudić (Budim, 16. veljače 1533. ‒ 23. veljače 1589., Wroclaw), jedan je od biskupa Rimske Crkve koji je otvoreno zagovarao kršćansku reformaciju. Bio je: reformator, teolog, filozof, filololog, fizičar, astronom, spisatelj, diplomat i poznavatelj medicine. Na Tridentskom koncilu (1562. ‒ 1563.), između ostalog, podržavao je približavanje te pomirenje rimokatolika i reformatora. Održao je značajne govore na koncilu, vrhunske po sadržaju, retorici i gramatici. Njegova pomirljiva i progresivna stajališta su odbačena te pobjeđuje tvrdolinijaška struja Rimske Crkve. Surađivao je s biskupom Đurom Draškovićem. Bio je naslovni biskup Knina, te Csanádua i Pečuha. Nakon što je pomno proučio teologiju, napušta Rimsku Crkvu te podržava kalvinizam i luteranizam. Budući da nije želio živjeti u preljubu, a brak nije gledao kao niže stanje, oženio se poljskom plemkinjom. Optužen je i osuđen na smrt, od rimske inkvizicije, te su ga nastojali ubiti. O njegovoj veličini govori činjenica da su na 400. obljetnicu njegove smrti (1989.) akademije Mađarske i Poljske objavile pet svezaka njegovih radova sa 1033 pisma. Ovaj Hrvat ostavio je traga na razvijanju reformacijske misli.
Autor: Branimir Bučanović, Reformacija u Hrvatskoj, Daba copy centar, Zagreb 2016.
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.