»Zaista, zaista kažem vam: Tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Oci su vaši jeli manu u pustinji, i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba da tko jede od njega, ne umre. Ja sam kruh živi koji siđoh s neba. Tko jede od ovoga kruha, živjet će dovijeka. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta.« Iv 6, 47–51. (Biblijsko čitanje Ivan 6, 1–71)
Jednom zgodom Gospodin Isus Krist je otišao sa svojim učenicima na drugu stranu Tiberijadskog mora tj. Galilejskog jezera.
Više od pet tisuća ljudi došlo je čuti njegovu poruku. Poslije pouke ostalo je mnoštvo koje nije imalo što za jesti, a učenici su imali samo pet ječmenih kruhova i dvije ribe. Okupili su narod ‒ Gospodin je blagoslovio i Bogu zahvalio ‒ hrana se je umnožila, a mnoštvo jelo. Nakon što su vidjeli kakova se moć krije u Isusu odlučili su ga zakraljiti. Vjerojatno su pomislili kako bi bilo dobro imati kralja koji bi stvarao hranu, a oni ne moraju raditi nego slušati njegove priče. Iako je sličnih situacija bilo više, Isus nije prihvatio njihove želje; pobjegao je i nije htio biti oruđe mnoštva.
Promatrajući događaj, iz perspektive Staroga zavjeta, vidimo poveznice; Bog je po Mojsiju davao blagoslove svome narodu. On je imao »mesijansku« ulogu, i bio je veliki vođa. Židovska tradicija imala je ukorijenjen koncept mesijanstva kao političkog pokreta koji osigurava materijalnu sigurnost i društvenu stabilnost. Zbog toga su mnogi očekivali od Isusa da bude Mesija koji će ispuniti njihove materijalne potrebe, dakle, politički vođa koji će stvoriti blagostanje u državi. No, njihovo razumijevanje Raja nije bilo kako ga je Isus zamislio i navješćivao.
Odlazeći od mnoštva dolazi u Kafarnaum, u sinagogu (Iv 6, 59). Gradić u kojemu je Isus živio tijekom prvog dijela svoje službe. U sinagogu su se Židovi okupljali na molitvu, pouku, i socijalizaciju. Dok je tamo boravio, iznio je pouku koja donosi poruke i poticaje: nauk o vječnom životu! Mnoge poruke su tim ljudima bile kontroverzne i nisu ih prihvaćali, te su prestali slijediti put istine i napustili Gospodina Isusa Krista (Iv 6, 60-66). Iako je bio Božji Sin i Spasitelj svijeta, mnogi su, njegove riječi krivo shvaćali; iako su imali priliku vidjeti i čuti istinu sa izvora Istine, žrtvovali su je zbog osobnih interesa ili neznanja.
Jedan dio ljudi išao je za Isusom samo zato što su htjeli ostvariti svoje materijalne potrebe. Danas, također, ima puno onih koji bi slijedili put vjere ako im se ispune materijalne potrebe. Postoje čak i propovjednici tzv. Evanđelja materijalnog prosperiteta po kojemu Bog ispunjava materijalne potrebe onima koji ga slijede, a materijalni uspjeh povezuju sa vjerom. To su poganske hereze koje su nastajale i postojale tijekom povijesti kršćanstva, a vidimo da je toga bilo i među novozavjetnim ljudima. Isusova poruka, takovim ljudima, može se sažeti riječima: »Ne tražite me što čudesa vidjeste, nego što jedoste kruha i nasitiste se!« (Iv 6, 26.)
Isus je, ponekad, činio čuda i iscjeljenja. Koji je njihov smisao? Pokazati ljudima tog vremena, i te kulture da je Isus od Boga; da Bog čini kada, kako i koliko hoće! Smisao je i svjedočanstvo za Boga, a ne egzibicija ili čovjekov osjećaj. Ovo je bilo bitno u židovskoj kulturi jer su mnoge Božje ljude, staroga zavjeta, pratila čudesa i nadnaravni znaci. Zanimljivo ‒ iako su vidjeli Božje znakove, nisu krenuli Božjim putem!
Isusovi protivnici se pozivaju na veliki tj. najveći autoritet te kulture, Mojsija. Tvrdili su kako je im je davao manu sa neba i hranio ih četrdeset godina (tijekom putovanja u obećanu zemlju), pa je Isusu upućeno pitanje: »Možeš li ti to učiniti?« No, tijekom putovanja ‒ Bog osigurava ‒ ono što je potrebno za preživljavanje. Oni su tu činjenicu zaboravili i razvili predaju po kojoj je Mojsije osiguravao sve što im je bilo potrebno za život. U to vrijeme bio je razvijen kult Mojsija, kao nadnaravnog čovjeka, pa su se mnogi nastojali poistovjetiti ili potvrditi svoju povezanost sa njim. No; Mojsije je bio sluga Božji, posrednik, a ne izvor moći. Bog ga je odabrao i pozvao u određenu službu i dao mu poslanje ‒ Bog je izvor moći i vodič! Mana tj. hrana koju su jeli nije došla od Mojsija nego od Boga. Cijelo putovanje je duhovna škola koja ih je trebala uvjeriti kako su oni Božji narod i da se trebaju podrediti Bogu i hoditi njegovim, a ne svojim, putovima.
Isus potiče okretanje i predanje Bogu. Izvor blagoslova, sreće i duhovne radosti je Bog. Bog Otac i Bog Sin u savršenom su jedinstvu i međusobnom djelovanju. Razlog zbog kojega Isus daje kruh je da bi ljudi vidjeli Božju moć. Oni su to krivo shvatili i preokrenuli. Mislili su, ako imamo nekoga kao što je Isus, možemo se lagano najesti, malo raditi; sve će biti odlično jer imamo čarobnjaka koji će za nas činiti sve što je potrebno kada ga zakraljimo.
Isus objašnjava Božju volju: »Da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan!« (Iv 6, 40.) Vjera u Sina Božjega – Isusa Krista, uvjet je spasenja. Onaj koji vjeruje u Isusa za svoga Spasitelja, on je spašen! Mnogi tvrde kako su potrebna djela i znaci za spasenje. Temeljem nauka Svetoga pisma možemo s visokom sigurnošću ustvrditi kako to nije točno (Rim 4, 1-9). Činjenje dobrih djela nije uvjet spasenja, nego je to milost Božja i vjera u Boga tj. Isusa Krista. Živa vjera djelo je Duha Svetoga, jer nije moguće vjerovati ako Bog ne potakne i ne pokrene duhovnu obnovu.
Isus poučava kako je vjera dar Božji, uvjetovan Božjom snagom (Iv 6, 44). Spasenje i vječni život se ne može, u ljudskoj snazi, zadobiti. Iako, po čovjeku, ne možemo zadobiti spasenje, ne znači da je bezvrijedno; naprotiv izuzetno je vrijedno! Toliko vrijedno da je Bog poslao svoga Sina da umre za spasenje čovjeka (Iv 3, 16). Oni koji preziru ili odbacuju spasenje; preziru i odbacuju Boga. Čovjek je privučen Bogu silom Duha Svetog, to nije po ljudskoj snazi, nego po nadnaravnom djelovanju. Božja ljubav privlači, i kroz životne okolnosti sebi dovodi. Kada počnemo istinski rasti u spoznaji Boga počinjemo shvaćati kako je: vjera, spasenje i vječni život, dar milosti Božje. Na čovjeku je da bude zahvalan i zaziva ime Božje te slavi Stvoritelja i Spasitelja.
Uskrsnuće o Posljednjem sudu se spominje: »Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.« (Iv 6, 44.) Samo oni koji vjeruju u Boga, biti će u vječnosti s Bogom. Bezbožnici i bogohulnici sebi su odredili sudbinu i vječnu propast (Otk 21, 8); mogli bi reći kako su sebi presudili odbacivši Boga i njegovo spasenje (Iv 3, 17-20). Tu je istinu potrebno prenijeti ljudima kako bi bili svjesni svoje sudbine te temeljem toga donijeli pametnu odluku. Kada se ukaže prilika prenesimo istinu o spasenju jer se nikada ne zna kada će Bog pozvati one koji su zašli s puta ili nisu na putu vjere i Božje istine. Mnogi su bili u duhovnom Titaniku, i na sigurnom putu za brodolom smrti, sve dok ih Bog nije pozvao i privukao sebi.
Isus poručuje: »Tko vjeruje, ima život vječni!« (Iv 6,47.) Vjerovati znači imati povjerenje u Boga i prihvatiti ono što je Bog objavio kao istinito; osloniti se na Boga; živjeti s Bogom; u trenutcima radosti i nade zahvaljivati; u najtežim situacijama zazivati: »Bože moj, pomozi mi!«
Nakon što je Gospodin pokazao kako razumije bit čovjeka, njegove motive te kakova treba biti vjera (iskrena, i usmjerena Bogu), daje još jednu poruku koja se nekima učinila kontroverzna. Prvi puta iznosi nauk o Večeri Gospodnjoj – Euharistiji, Iv 6, 51-59. Riječi su snažne, direktne i upućuju na važnosti sakramenta Večere Gospodnje. Mnogi su se sablaznili jer su doslovno shvatili riječi, nisu razumjeli simboliku i otajstvo vjere. Kasnije će biti jasnije kada o Posljednjoj večeri svojim najbližim učenicima iznese nauk. Sveti čin je darovan vjernicima da ga održavaju u Crkvi na spomen Kristove muke i pobjede dok se ponovo ne vrati. Nije za nevjernike ili one koji nisu sigurni po pitanju vjere. To je svetinja koja podsjeća na Krista, njegovo djelo i uskrsnuće, te je Tijelo i Krv Kristova, a Krist je duhovno i nadnaravno nazočan u činu. Sudioništvo u Večeri Gospodnjoj utvrđuje nadu spasenja i vjeru u Boga!
Isus je poučavao istine o Kraljevstvu Božjemu. One su duboke i duhovne; obuhvaćaju različite aspekte duhovnosti i društvene pravednosti. Istaknuto je nekoliko Isusovih poruka (iz navedenog biblijskog čitanja) koje valja uočiti, a koje su poticaj za vjeru u Boga.
Molitva: Svemogući Gospodine Bože zahvaljujemo za istinitu i vječnu objavu Svetoga pisma koje je temelj vjere. Želimo stajati na Svetomu pismu, u svakodnevnom i duhovnom životu. Želimo otkrivati istine koje su bitne na našemu putu spasenja. Molimo za vodstvo Duha Svetoga kako bi čuli, čitali i promišljali tvoju riječ, ne bi li ona bila dijelom našega svjetonazora. Molimo te prosvijetli naš um, i otvori srce kako bi razumjeli sve ono što je bitno na putu spasenja. To molimo po živoj utjelovljenoj Riječi – našemu Gospodinu Isusu Kristu. Amen!
Autor: Branimir Bučanović
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.