Kategorija: Biblijski nauk i pogledi

Jednom zgodom, Gospodin Isus Krist, poveo je trojicu svojih učenika (Petra, Ivana i Jakova). Oni su svjedočili veličanstvenom događaju Gospodinove preobrazbe. Evanđelja iznose svjedočanstvo koje i danas ostavlja bez daha: Mt 17, 1 ‒ 8; Mk 9, 2 ‒ 8; Lk 9, 28 ‒ 36.

Učenici su bili s Gospodinom na visokoj planini (vjerojatno Hermon, vrh je 2814 m). Dok je bio u molitvi, a učenici shrvani umorom, dogodila se  preobrazba. U izvorniku grč. gl. metamorfoō (preobrazit, metamorfoza, transformacija, preobraženje) znači promjena oblika. Tom prilikom njegova vanjština je postala potpuno svijetle boje i promijenjena oblika što je bio pokazatelj veličanstvene Božje nazočnosti.

Pojavljuju se dvije, značajne, osobe: Mojsije i Ilija. Preko Mojsija Bog je posredovao Zakon te vodio i oblikovao Izrael: iz ropstva, u slobodu; iz zemlje sužanjstva, u obećanu zemlju. Njegov prelazak u vječnost obavijen je tajnom, a grob mu je nepoznat (Pnz 34, 6). Ilija je, također, značajan i jedan od najvećih biblijskih proroka. Njegov prelazak u vječnost popraćen je upečatljivim odlaskom u vatrenim kočijama (2. Kr 2, 11). Njih trojica razgovaraju o Isusovom putu, muci i onome što se treba dogoditi u Jeruzalemu. Ukazali su se u slavi (grč. i.ž.r. doxa), riječ označava Božju nazočnost koja prožima mirom, nadom, i spoznajom. Božja slava trajno je stanje Neba, a na Zemlji samo kada ju Bog pohodi. Takova je slava obećana vjernicima u vječnosti, a njezin je predukus vidljiv i danas. Njihovo ukazanje je potvrda Isusove mesijanske službe i moći Božje. Evanđelista Matej svjedoči slavu u kojoj se čuje Božji glas (Mt 17, 5 ‒ 6). Isus je istobitan sa Ocem, Božji odabrani i poslani Spasitelj. Donosi radosnu vijest, koja upućuje na Boga te daje punu i pravu vjeru. Isusov ugled ne polazi od čovjeka. On nije velik zato što je to središnjica odredila; njegova veličina, poslanje i potvrda službe dolaze od Boga. Preobrazba na planini potvrđuje ono što neprijatelji nisu mogli prihvatiti, ali ni učenici, tada prepoznati. Isus je Spasitelj svih, pravi put vjere i nade u Boga!

Zanimljivo je uočiti ponašanje svjedoka, a to što ih je troje potvrđuje vjerodostojnost događaja. Prvo drijemaju, a onda ne znaju što bi rekli. Petar je progovorio, ali smušeno u čudu, zbunjeno i prestrašeno. Možemo ih razumjeti; vide Mojsija i Iliju koji su »mrtvi« već dugi niz stoljeća. Sve je prožeto mistikom, i strahom Gospodnjim; to je dobar znak jer strah Gospodnji je početak mudrosti i spoznaje (Izr 1, 7). U oblaku se na visokoj planini očitovala Božja nazočnost. Nije to obična okolnost, nego prava i stvarna Božja nazočnost. Kada se Bog pojavi i smrtnom čovjeku objavi mora se slušati! Progovara jasno, a njegova poruka je neupitna: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« (Lk 9, 35b.) Rečenica nije mudro smišljena poruka pisca, nego Vox Dei i svjedočanstvo, a to obvezuje. Jesmo li spremni prepoznati glas Boga u porukama kao što su ove?

U Bibliji je zapisano sve što je bitno za spasenje, tu nalazimo Božje poruke i konačne objave; zato je potrebna kao duhovna hrana, pravac života i temelj pobožnosti! Bog je jasno poručio koga treba slijediti. Isus je pravi put, a vjera temelj blagoslovljenoga života i puta spasenja!

Autor: Branimir Bučanović

Rođenje i prvi dani Kristova života, Evanđelja po Mateju, zapisani su u Mt 1, 18 ‒ 2, 23.

Evanđelista Matej je bio jedan od dvanaest apostol. Po zanimanju je bio carinik tj. sakupljač poreza te je imao dva imena, Matej Levi. Rodom je bio iz Galileje, Evanđelje je pisao tridesetak godina nakon Kristova uskrsnuća. Djelovao je na području Palestine, a ne zna se gdje je otišao nakon selidbe. Pretpostavlja se da je podnio mučeništvo.

Matej opisuje rođenje i prve dane Isusova života u prvom i drugom poglavlju. Ističe nekoliko povezanih događaja. Josip je bio zaručen za Mariju, i njemu se u snu ukazao Anđeo Gabrijel te poručio da njegova zaručnica, za koju je saznao da je trudna, nije učinila išta nečasno jer je dijete začeto nadnaravno. Dobio je poruku o posebnosti djeteta i da će njegovo poslanje biti izbavljenje ljudi od njihovih grijeha. Tu je objavu anđeo potvrdio navodima proroka Izajie (Iza 7, 14). Josip je Mariju prihvatio za suprugu, a dijete za zakonitoga sina. Za vrijeme boravka u Judeji, dok su bili u Betlehemu, u posjetu je tek rođenom djetetu došlo izaslanstvo sa istoka. Prvo su otišli do kralja Heroda jer su mislili da se u njegovoj kući rodio nasljednik tj. kralj. Ta je vijest uznemirila Heroda jer je dolazak Mesije značio prijetnju njegovoj vlasti. Nakon vijećanje, sa tumačima svetih spisa, dobio je odgovor. Temeljem proroštva proroka Miheja (Mih 5, 1), koji je živio više stoljeća prije Isusova rođenja, Mesija je trebao biti rođen u Betlehemu. Ova je činjenica uznemirila Heroda koji se nadao da će mudraci dojaviti točno mjesto gdje se nalazi te o kojemu se djetetu radi. Prateći putanju zvijezde došli su do Betlehema, pronašli dijete i njegove roditelje. Darovali ga zlatom, tamjanom i smirnom, a odatle i pretpostavka da ih je bilo troje. Budući su u snu primili naputak, da se ne vraćaju Herodu, drugim su se putem vratili u svoju domovinu. Anđeo se javio Josipu ponovno u snu, i naredio da krene u Egipat jer je kralj naumio pronaći i ubiti dijete. Tamo je trebao ostati, s djetetom i majkom, iz sigurnosnih razloga. Herod je naredio smaknuće dječaka od dvije godine naniže u potrazi za Isusom. Iz Egipta su se vratili nakon smrti Heroda, a budući je u Judeji vladao Arhelaj, njegov sin, Obitelj je otišla u Galileju, grad Nazaret. Tamo će Isus provesti veći dio života sve do stupanja u službu.

Evanđelisti; Matej i Luka opisuju Isusovo rođenje kao bitan događaj. Imaju zajedničke dijelove, ali svaki od njih donosi detalje te ističe svoje posebnosti događaja. To potvrđuje kako se nisu dogovarali oko toga da napišu »dobru priču«, nego iznesu svjedočanstvo temeljeno na usmenoj predaji. Treba uzeti u obzir da su zapisi nastali desetljećima, više od pola stoljeća, nakon što su se stvarno zbili, vjerojatno su tada stvarni sudionici preminuli, a događaj se usmeno prenosio kršćanskoj zajednici.

Obojica su istraživali događaj i imali namjeru napraviti zapis koji će svjedočiti i poučiti naraštaje vjernika koje će doći. Može se zaključiti; iako su pisali svoje zapise drugačijem čitateljstvu, nakana je bila svjedočiti o posebnosti Isusa Krista, te skrenuti pozornost kako su obični ljudi, pobožni ali i osobe sa visokih položaja prepoznali posebnost u djetetu.

Autor: Branimir Bučanović

Isus reče: »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.« Mt 18, 3 ‒ 5. (čit. Mt 18, 1 ‒ 35.)

Evanđeoski je nauk konačna objava istine, a Gospodin Isus Krist puna je i potpuna objava Boga. Ponovljeni zakon svjedoči o dolasku Božjega proroka, nalik na Mojsija, koji će objaviti volju Božju (Pzk 18, 15 ‒ 18), Gospodin Isus Krist je ‒ konačni i najveći prorok istine ‒ koji u punini objavljuje Božju volju!

Bogoduhni je pisac Evanđelje podijelio u pet velikih cjelina, tj. pouka i govora koje je iznio Gospodin Isus Krist. Podsjećaju na prvih pet Mojsijevih knjiga Svetoga pisma koje su i stupovi starozavjetne objave. Ta činjenica svjedoči o kontinuitetu Božje objave i povezuje dva zavjeta. Zavjeti svjedoče Božju objavu tijekom povijesti, a konačna objava je u evanđeoskoj nadi dolaska Gospodina Isusa Krista.

Prva je velika cjelina Govor na gori (5 ‒ 7). Zapis jezgrovito i slikovito progovara o dva stanovišta vjere: duhovnom i društvenom. Vjeru nije moguće odvojiti od društva. Osim što je to protivno Zakonu to je shizoidno. Bog nije osmislio religiju koja bi se živjela u »zrakopraznom prostoru« ili u »svoja četiri zida«. Vjera je sastavni dio života jer su vjernici sastavni dio društva. Zato vjera u Boga ima veliku, možemo reći najveću, važnost u društvu. Nije ju moguće odvojiti od društva. Isus poučava kako se duhovni život treba živjeti kroz određeni sustav vrijednosti. Kada se živi vjera koju je Bog osmislio onda se promiče i božanski sustav vrijednosti.

Druga je velika cjelina zapisana u desetomu poglavlju. Evanđelista daje popis apostola koje je odabrao Gospodin Isus Krist (Mt 10, 2 ‒ 4). Oni su poslani naviještati Božje istine o Kraljevstvu nebeskom, pa su u pravom i punom smislu Božji poslanici. Ističe se da evanđeoske poruke ne treba držati »zaključane« jer su upućene cijelomu svijetu. Apostoli nisu živjeli samo u vrijeme Gospodina Isusa Krista, nego žive i danas. Izvornih Isusovih apostola nema, ali poslanički poziv navještaja evanđeoskih istina i služba traje i danas. Kršćanima je upućen opći poziv i darovano poslanje svjedočenja istina o Božjemu kraljevstvu: riječima i djelima. Nekada više riječima, a manje djelima; drugi puta više djelima, a manje riječima; ali uvijek riječima i djelima. Poslanje je sastavni dio Kristovog nauka, temelj vjerovanja i života.

Treća je cjelina trinaesto poglavlje. Kroz sedam usporedbi Gospodin objašnjava otajstva Nebeskog kraljevstva. Ono je povezano s nadnaravnom, ali i naravnim tj. svakodnevnim stanjem. Zaključak bi mogli sažeti sljedećim riječima: istine o Božjemu kraljevstvu prožimaju cjelokupno čovjekovo biće. Četvrto je u nizu osamnaesto poglavlje koje je ujedinjeno temom: Tko je velik i najveći u Nebeskom kraljevstvu?

Peta je cjelina dvadeset i peto poglavlje. Predstavljen je Isusov nauk o sudu Božjega kraljevstva i posljednjim vremenima, eshatološkim događanjima od kojih su neka ostvarena, a druga se trebaju obistiniti.

Znamo kako su Isusovi učenici imali povremene sukobe oko toga tko je veći odnosno tko je »glavni« (Mk 9, 33 ‒ 37). Vidljivo je kako su raspravljali tko je od njih bolji i tko će imati značajnije mjesto kod Krista, u Nebeskom kraljevstvu. Čini se djetinjim da apostoli imaju potrebu za takovim oblikom dokazivanja. No, život pokazuju kako je to stanje ljudskoga roda, a čovjek vodi bitku u kojoj se želi pokazati, dokazati, i na »prijestolje« života popeti. Učenici su imali pitanje: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« (Mt 18, 1b.) Na njihovo iznenađenje, uzima dijete, dovodi ga pred njih i daje uzor. Ovo se može činiti čudnim, možda nejasnim i zbunjujućim. Dijete za uzor odraslim i velikim ljudima!? Dijete je primjer: dobrote, naivnosti, dobrohotnosti, prijemljivosti, poučljivosti, vjere i nade u Boga. Zbog tih odlika može biti uzor odraslima.

Isus poziva na obraćenje, tj. promjenu, i okretanje smjera u životu, usmjeravanje ka Bogu, bit je njegova nauka (Mt 4, 17). To je duhovno i umno okretanje Bogu, usvajanje i život Božjeg sustav vrijednosti. Događa se u trenutku Božjega »poziva«, ali bi se trebao odvijati i svakodnevno. Svaki dan se treba preispitivati te iznositi ono što je loše i usmjeravati se Bogu. Isus poziva na poniznost. Ta krijepost nije svojstvena čovjeku; ljudi po svojoj prirodi nisu ponizni, nego sebeljubivi i samoživi. Poziv je Božji na odricanje od grješne naravi te rast u Božjem sustavu vrijednosti. Gospodin iznosi i upozorenje glede onih koji izazivaju sablazni (Mt 18, 6 ‒ 9), grč. skandalizō odakle dolazi hrv. skandal ili sablazan. Izraz ima i svjetovno značenje te se povezuje s onima koji svojim nastupom i ponašanjem izazivaju vrlo neugodne i negativne stavove i ponašanja kod ljudi. U biblijskom poimanju sablazniti podrazumijeva navoditi na grijeh tj. poticati kušnju u cilju otpadništva od Boga, tj. promicati i poticati bezvjeru. Oni koji unose: nemire, razdore, svađe, bezvjeru odnosno bezboštvo izuzetno su opasni i duhovno štetni, a Sveto pismo upozorava na njih. Ti su ljudi nadahnuti i vođeni silama tame te donose duhovne skandale. Takovima je upućena oštra poruka: »Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku. Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan.« (Mt 18, 6 ‒ 7.)

Usporedba o Izgubljenoj ovci (Mt 18, 12 ‒ 14) poučava o pastiru koji vodi skrb o svakoj ovci, a izgubljenu nastoji pronaći. Bog ne želi da itko propadne, a odabranoga grješnika dovodi k sebi. Bog to čini na različite načine: preko vjernika, propovjednika, Svetoga pisma, medija, prirode, itd. Zato, kada dođe Konačni sud nevjernik neće imati opravdanje. Upozorenje je upućeno i vjernicima, neka dobro promisle o vjeri. Vjeru treba čuvati, štititi i primjerenim načinima promicati. One koji su zašli na stranputicu treba poticati na povrat na put Božjega spasenja. No, odgovornost svako snosi za sebe.

Isus je ponudio način rješavanja sukoba (Mt 18, 15 ‒ 22). Načelo se pomirbe ostvaruje kroz: razgovor glede sukoba, i priznavanje pogrješke, a ovo je načelo djelovanja među braćom tj. u Crkvi. Petar postavlja pitanje o tomu koliko puta oprostiti? Isus koristeći hiperbolu poručuje da treba bezgranično praštati. Nema duhovnog života tamo gdje nema praštanja, a vjernik mora naučiti praštati barem zbog tri razloga. Zbog duševno-duhovnog zdravlja, zato što je Bog oprostio nama i pokazao milost spasenja, te zato što i mi griješimo. Potrebno je naglasiti i sljedeće: popravljanje međuljudskih odnosa moguće je onda kada onaj tko je sagriješio prizna svoju pogrješku. Što ako ne želi priznati? Njegov grijeh ostaje na njemu, mi možemo i trebamo oprostiti. To je moguće i zbog toga što je to stvar stava i mišljenja, a ne emocionalnog stanja. Praštanje je jedno od najvažnijih načela duhovnog života te temelj zdravoga života.

Usporedba o Nemilosrdnom dužniku (Mt18, 23 ‒ 35),  je parabola je o dužniku  deset tisuća talenata (1 talenat je bilo 20 godišnjih nadničarskih dnevnica). Jednostavno i jasno bio je dužan veliki iznos, koji nije mogao za svoga života otplatiti. Na zamolbu dužnika oprošten mu je sav dug. Sretan je krenuo doma te na putu susreo osobu koja je njemu bila dužna iznos od sto Denara (1 Denar je bila dnevnica nadničara). Zanimljiva je reakcija, ovoga komu je puno oprošteno, prema poznaniku koji mu je malo dugovao. Umjesto da je pokazao suosjećanje i oprostio manji dio duga on je napao i dužnika bacio u zatvor. Kada je to saznao gospodar koji je oprostio dug, završio je u zatvoru. Prispodoba govori o važnosti praštanja i potrebi potpunoga opraštanja. Isusove riječi su upečatljive: »’Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.« (Mt 18, 33 ‒ 35.) Opraštanje nije svojstveno čovjeku, ali Bog to traži. Može se naučiti, izgrađivati i provoditi. Bog je nama oprostio te izbrisao bezakonja zbog Gospodina Isusa Krista. Ako je Bog nama oprostio i mi trebamo opraštati drugima.

Na kraju zaključimo pitanjem i sažetim odgovorom: Želimo li biti veliki u Božjemu kraljevstvu? Obratimo se Bogu, ponizimo pred Gospodinom, neka vjera bude temelj života, i bezgranično praštajmo!

Molitva: Svemogući Gospodine Bože zahvalni smo za tvoju istinitu objavu ‒ Sveto pismo. Molimo, da duh ovoga svijeta ne zavlada u nama, a korijen sumnje i bezvjere neka se ne ukorijeni u našim srcima. Molimo, neka bi pouke Svetoga pisma bile vodilje u životu. Pomozi nam čuti i prepoznati glas Duha Svetoga koji progovara kroz Bibliju. Umudri nas kako bi: mudro, pametno, istinito i promišljeno razumjeli Objavu, živjeli u skladu s njom i gradili bolji svijet. Po Kristu Isusu Gospodinu našemu. Amen!

Autor: Branimir Bučanović