Biblijski nauk i pogledi

Izvor mira u svijetu nemira

22. 01. 2016.22. 07. 2020. Editor

Ilustracija: Mir u Kristu

Posljednjih godina dogodili su se zastrašujući zločini nad kršćanima Bliskog istoka. Propagatori na Zapadu uvjeravali su kako to nije istina te se radi o preuveličavanju, a ekstremiste su branili jer su to unutarnja pitanja, i ne treba bespotrebno širiti paniku. Uvjeravani smo kako se tako nešto ne može dogoditi u Europi! Mnogi su sada iznenađeni i začuđeni nakon serije napada na: građane, medije, institucije, te organiziranih masovnih zlostavljanja žena. Nažalost oni koji trebaju progovoriti o progoniteljima i progonjenima sustavno negiraju istinu i međunarodne konvencije. Zbog svega toga narodi Europske unije imaju razloga za uznemirenost i trebaju se dobro zamisliti o budućnosti!

Slikovito bi mogli reći kako sjeme svijeta daje plodove nemira i nereda, a Sveto pismo donosi plodove reda i mira!

Riječi Spasitelja svijeta ‒ koji voli te poziva na obraćenje i vjeru u pravoga i jedinoga Boga ‒ daje poticaje! Gospodin Isus Krist prije uhićenja prenio je poticajne poruke, a jedna se posebno ističe: »To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!« (Iv 16, 33.) Isusova riječ ima snagu koja i danas ostavlja bez daha. Prije skoro dvije tisuće godina dao je dijagnozu društva današnjice te ponudio duhovno rješenje. Svijet je današnjice pun nasilja i ratova koji se vode u ime političkih ideologija. Ljudi se hrane mržnjom pa bi se moglo zaključiti da je narodna izreka, »Čovjek je čovjeku vuk!«, istinita, a to potvrđuje grješno stanje čovjeka. Duhovni nemir, nered i rat posljedica je praznine koju ima čovjek udaljen od Boga ‒ mrtvoga duha i prazne duše. Razumljivo je zašto ima toliko nesklada ako se zna koliko je puno bezboštva!

Isusov mir mijenja čovjeka iznutra i pomaže da se promjeni na najvažnijoj razini ‒ u duhu. To je promjena koju donosi susret s Bogom te mijenja čovjeka. Isusov blagoslov upućen je mirotvorcima, tj. onima koji grade i promiču mir! Promicanje mira i mirotvorstvo jedan je od znakova vjere, a mirotvorce proglašava Bogu bliskima – sinovima Božjima! Mir (grč. eìrēnē) o kojemu govori Isus uključuje sva područja života čovjeka. To je stanje usklađenosti sa samim sobom i svijetom, sklad koji se razvija u društvenoj zajednici, sigurnost i napredak kao posljedica život s Bogom. Isusov je mir stanje koje dolazi zbog života s Njim i vjere u Boga. Izvor je mira Bog koji poziva čovjeka na iskreno i potpuno obraćenje, a to duhovno okretanje Bogu daje puninu života i smisao čovjeku!

Bog biblijske objave treba čovjeku današnjice. Njegov mir, mudrost i vodstvo potrebniji su nego ikad prije. Ti su duhovni plodovi mogući ako se ljudi okrenu Bogu Biblije i vjeruju Velikog svećenika, Kralja nad kraljevima i posljednjega Proroka istine ‒ Gospodina Isusa Krista!

Autor: Branimir Bučanović

Biblijski nauk i pogledi

Licemjerje kao svjetonazor

28. 12. 2015.22. 07. 2020. Editor

Ilustracija

Jedan bezbožnički političar ‒ koji se voli zaklinjati u pravdu, poštenje i ćudoređe ‒ napao je svoje suparnike, te ih optužio za moralno-ideološku nepodobnost! Vrhunac je nastupa samopravedno predstavljanje sebe i svojih istomišljenika kao boljih i poštenijih od drugih a to je, navodno, dokazana stvar.

Postoji »mali problem« ‒ njegovi »duhovni drugovi i uzori« odgovorni su za smrt stotine tisuća ljudi, a masovne grobnice diljem Hrvatske pune su kostiju nedužnih i mimo pravde pobijenih za koje su odgovorni, a nikada nisu odgovarali. Upravo su oni stvorili i organizirali sustavnu korupciju i pljačku sa svojom ideološkom subraćom, jugoslavenskim komunistima, u doba totalitarizma. Vrhunac je njihova ćudoređa i kruna ateističke ideologije Domovinski rat u kojemu je pobijeno oko petnaest tisuća ljudi, te prognano stotine tisuća, a materijalna šteta se zbraja u milijardama Eura. Do danas nisu lustrirani te im je omogućeno širenje obmana i lažnog morala, žalosno ali istinito, od onih koje napadaju. Tako ovaj i njemu slični postaju primjer licemjerja kao svjetonazora! Sekularni duh daje iskrivljenu i lažnu sliku čovjeka kao savršenoga bića koji može sam promijeniti svoju bit i stvoriti spasenje, pa su neki spremni laž proglasiti istinom, a tamu svjetlom. To je obmana koja vodi na put duhovne propasti!

Isus je iznio usporedbu o cariniku pokajniku, i farizeju samopravedniku koja progovara o: licemjerju, samopravednosti, samodostatnosti, i umišljenosti te potrebi odbacivanja tih stavova. (čit. Lk 18, 9 ‒ 14.) U toj usporedbi dva čovjeka mole, a oni predstavljaju dvije duhovno-društvene stvarnosti. Jednu koja koristi sve pa čak i religiju za ostvarenje svoga cilja, i drugu koja je svjesna svoje grješnosti te je spremna Bogu sve priznati. Farizeji su bili politički pravovjerni ljudi koji su se naizgled savršeno držali Zakona. Bila je to društvena elita koja se je smatrala intelektualno avangardom i ćudoredno nadmoćna, ali je bila primjer i vrhunac društvenoga licemjerja. Na prvi pogled besprijekorni i savršeni, no rado su pogodovali sebi, rodbini, prijateljima i partiji. Budući su imali političku moć sudili su i prosuđivali kako im je odgovaralo. Od naroda su bili odvojeni te su živjeli u »paralelnom svemiru«, ali na račun naroda na kojega su se rado pozivali. Ta mala skupina političkih moćnika voljela se je pozivati na Bibliju, i koristit ju za svoje potrebe. Zbog svojih ciljeva bili su spremni odreći se istine te sudjelovati u spletki i osudi Gospodina Isusa Krista. Izvana čisti, podobni, ispravni ali u srcu pokvareni, i licemjerni. Suprotno njima, carinike su smatrali otpadom društva i leglom korupcije. Skupljali su poreze od kojih je elita dobro živjela. Istina ‒ među njima je bilo puno očito grješnog ponašanja, ali isto tako bilo je onih koji su nastojali poravnati svoje putove kao što je to primjer Mateja carinika koji je postao apostol. Među onima koji su slijedili Krista bilo je carinika i farizeja te ljudi različitih pozadina i slojeva, oni koji su odbacili loše postupke, nasljedovali put spasenja i vjeru u Boga.

Poruku usporedbe posadašnjenu primjerom iz života mogli bi ovako sažeti. Veličina čovjeka nije u njegovoj samopravednosti ili nazovi savršenosti, lažnoj duhovnosti i duhovnoj napuhanosti ‒ nego u sposobnosti priznavanja grijeha, odbacivanja onoga što nije dobro, okretanja Bogu te života vjere. Čovjek treba Spasitelja, i pomoć kako bi duhovno progledao te izašao na put spasenja. Isus potiče iskreno i potpuno pokajanje te život s Bogom; poručuje da je sretan čovjek koji je našao Spasitelja i došao Bogu. Takav je čovjek poput pravednika iz usporedbe: »Ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj. Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizi, bit će uzvišen!«

Autor: Branimir Bučanović

Biblijski nauk i pogledi

»Psalmi« u pobožnosti

16. 10. 2015.22. 07. 2020. Editor

Psalam 108

»Psalmi« su biblijska knjiga u kojoj je stotinu pedeset pjesma (zovu se psalmi i nose pojedini broj pr. Psalam 23.) podijeljenih u pet cjelina, a to podsjeća na prvih pet knjiga »Svetoga pisma« tj. »Petoknjižje«. Bili su stupovi judeo-kršćanske objave i pobožnosti, te su bili i ostali važan dio osobne i zajedničke pobožnosti.

Reformacijski nauk pokazuje veliko zanimanje za pobožnost koja se temelji i usmjerava psalmima. Oni su prepoznati i korišteni u pobožnosti na tri razine: kao molitvenik koji se koristi u duhovnosti vjernika, kao sastavni dio bogoštovlja kršćanskog naroda, i kao pjesmarica Božjeg naroda koja se rabi za klanjanje Bogu tijekom Bogoštovlja.

»Psalmi« su po tematici različiti: hvalospjevi, tužbalice, zahvalnice, himne, hodočasničke pjesme itd. Četrdesetak ih je molitvene tematike, a još više sadrže molitvene dijelove. Bitno je uočiti da su molitveni psalmi upućeni Gospodinu Bogu i samo njemu! Ta činjenica govori o važnosti susreta s Bogom po vjeri. Takovi psalmi su rasprostranjeni molitveni obrasci u reformacijskoj pobožnosti. Kroz psalme kršćani dobivaju odgovor na pitanja: komu se u obraćati, kako se moliti, te što iznositi Gospodu Bogu. Molitva je sastavni dio duhovnog života, kroz nju upoznajemo Boga, po njoj se duhovno ispunjavamo. Molitveni psalmi su po tematici različiti, ali ih sve povezuje jedna bitna činjenica ‒ upućeni su Gospodu Bogu svemogućemu, Stvoritelju svega. Psalamsko ali i nadahnuće ostatka »Svetog pisma« oblikuje reformacijsku pobožnost, a molitveni zazivi se uvijek, jedino i isključivo upućuju Gospodu Bogu u ime Gospodina Isusa Krista po Duhu Svetom!

»Psalmi« su izvorište Božje objave, praktične pobožnosti te pastoralno-katehetske pouke, zbog toga ih treba iščitavati te se na temelju njih duhovno obnavljati i izgrađivati. Nada koju su psalmisti izražavali polazi od zaziva upućenih Gospodu Bogu. Vjernici tijekom pobožnosti spoznaju Gospoda Boga na temelju objave vidljive u »Svetom pismu«. Takova duhovnost promatra i sluša Boga koji je iznad svega, pravedan, milostiv; koji je moćan ali i pun ljubavi; koji vidi grijehe ali i prašta; koji je sveznajući, svemogući i koji sve održava snagom svoje Riječi; koji je u svemu sve; te iznad stvorenje kojega je stvorio i neovisno o njemu postoji.

Po uzoru na »Psalme« nastajale su mnoge pobožne knjige. Jedan je od takovih »Ženevski psaltir« (1539.), koji je pod utjecajem Jeana Calvina, Clementa Marota i Theodora de Beze nastao za bogoštovne potrebe temeljene na slavljenju Boga koje proizlazi iz »Svetoga pisma«. »Ženevski psaltir« je pjesmarica u kojoj su uglazbljeni i prepjevani psalmi, a iz njih se pjevalo na Bogoštovljima, bilo je više izdanja od 1539. do 1587. i dalje. Ovo je ujedno i jedna od poznatijih reformacijskih knjiga. Preveden je na mnoge jezike te korištena od evangelika, rimokatolika i drugih kršćana. Takav je oblik pjevanja bio nadahnuće za pisanje i razvijanje drugih reformiranih psaltira pr. Škotski psaltir (1650.) te mnogih kršćanskih himni koja svoja uporišta pronalaze u jednom ili više stihova iz psalama. Evangelička tradicija baštini, u Luteranskoj himni, nadaleko poznat i prepjevan Psalma 46. (Naš Bog je jaka utvrda), koji je ujedno i osobno svjedočanstvo Martina Luthera. U anglikanskoj tradiciji »Psalmi« su naširoko korišteni u Bogoštovlju i osobnoj pobožnosti, a ta je praksa zadržana do današnjih dana.

»Psalmi« su, od nastanka do danas, bili duhovni poticaj vjernicima. Zato ih valja čitati, proučavati, promišljati i koristiti u osobnoj i zajedničkoj pobožnosti i kao molitve upućene Bogu!

Odabrane tematske cjeline:

Pozivi na Bogoštovlje, hvalospjevne himne: 8; 19; 24; 29; 33; 34, 2 ‒ 4; 46; 47; 66; 92; 95; 96; 98; 100; 111; 113; 117; 134; 135, 1 ‒ 2; 136; 145, 1 ‒ 7; 147; 148; 149; 150;
Psalmi molitvene tematike: 3; 5; 6; 7; 12; 13; 17; 20; 22; 26; 27; 28; 30; 31; 35; 40; 43; 55; 56; 57; 59; 61; 63; 71; 80; 83; 85; 86; 89; 90; 92; 102; 108; 109; 116; 123; 130; 131; 140; 141; 142; 143;
Tužbalice za teške trenutke: 10; 38; 39; 51; 60; 64; 69; 70; 74; 88;
Poticajni psalmi i stihovi za različite situacije života: 1, 1 ‒ 3; 11, 7; 15; 16, 11; 18, 12 ‒ 3; 23; 32; 34, 23; 24, 1 ‒ 2; 27, 1 ‒ 2. 14; 28, 7; 33, 20; 37, 4 ‒ 6; 42; 45, 7; 46; 55,23; 56; 12; 59, 18; 62, 6 ‒ 8; 79, 13; 80, 20; 86, 11 ‒ 13; 90, 12; 91, 9 ‒ 12; 104, 1 ‒ 2; 107, 1; 113, 4 ‒ 5; 117; 118, 1; 120, 1; 124, 8; 125, 1; 127, 1; 130, 5; 133; 145, 1 ‒ 3; 146, 1 ‒ 2; 147, 1; 150, 6.