Kategorija: Biblijski nauk i pogledi

Usporedba Gospodina Isusa Krista, o slugama kojima gospodar povjerava mine na upravu, donosi zanimljive i poučne poruke. (čit. Lk 19, 11 ‒ 27.)

Isus propovijeda okupljenima na njegovom posljednjem putovanju u Jeruzalem. Bilo je to uoči ulaska u Grad mira, nedaleko Maslinske gore. Mnogi su očekivali da će Isus, nakon dolaska u Jeruzalem, postati kralj, tj. uspostaviti Božje zemaljsko kraljevstvo. Iščekivanja su bila velika ‒ ali kriva ‒ baš kao i kod mnogih ljudi današnjice. Gospodin poučava u usporedbi o vladaru, kojega većina sunarodnjaka ne prihvaća, i desetorici kojima povjerava mine. U hrvatskim prijevodima Svetoga pisma negdje se spominju mine drugdje mne. Oba prijevoda su točna, i.ž.r. grč. mna, koja je preuzeta iz lat. mina. Označava težinu novca, oko 1,2 kg, koji je isplaćivan kao plaća radniku. Jedna mina je imala vrijednost tromjesečne prosječne plaće. Sluge su trebale ostvariti dobit kako bi bili nagrađeni od gospodara. Dvojica su umnožila mine i zbog toga su obilato nagrađeni, a jedan se nije ni potrudio. Mina mu je oduzeta i darovana onome tko je ostvario veliku dobit, na kraju slijedi poruka koju smo naveli na početku (Lk 19, 26).

Prispodoba daje slojevite poruke upućene ljudima onog vremena i današnjice. Većina ljudi, one kulture i vremena, nisu prepoznali i priznali Gospodina Isusa Krista za Spasitelja (vladar koji odlazi primiti kraljevstvo). To je upozorenje i za ljude današnjega doba, o toj odluci ovisi vječnost s Bogom. Priznati Isusa za Gospodina i Spasitelja daje nadu i sigurnost vječnog života. Poticaj je povezan i s važnošću služenja Bogu, taj je poziv upućen svim vjernicima do današnjih dana. Služba Bogu je povezana s cjelokupnim pristupom životu i obvezama koje dolaze vjernicima. Reformacijski nauk ne pravi razliku između tzv. svetih i nesvetih zvanja. Svaki posao ‒ koji je u skladu s biblijskim ćudoređem ‒ može biti na slavu Bogu. Uvjet je raditi tako da se Bog proslavlja, a mi sve dajemo od sebe u zadatim okolnostima života. Primjer: ako trgovac na poslu radi pošteno, ne potkrada, točno vraća ostatak i pošten je prema kupcima i poslodavcu, on svojim poslom slavi Boga i to mu se računa u službu za Boga. Načelo poštenog rada, Bogu na slavu, može se primijeniti na sva područja života. Iz predanog rada proizlazi uspješan život i Božji blagoslov. Problem s nevrijednim slugom je u tome što on nije radio, a svoj nerad htio prikriti »strahom« od gospodara. Neaktivnost i nebriga je ključ problema, a tu se uočava i duhovno načelo za život.

Zaključak i poticaj Isusove pouke je slijedeći: nebitno jesmo li uspješni ili materijalno opskrbljeni, nego jesmo li svojim djelovanjem slavili Boga ‒ u zadatim okolnostima dali sve od sebe ‒ pošteno i vrijedno radili, zgrtali, a ne rasipali!

Autor: Branimir Bučanović

Usporedba o sijaču, koji sije sjeme (čit. Lk 8, 5 ‒ 15), govori o načinima odgovora na Božje istine. Daje slikovite opise i zanimljive poruke.

Sjeme su poruke Svetoga pisma ‒ Riječi Božje ‒ koje padaju na četiri vrste zemljišta. Zemlja je slikoviti opis ljudskog srca, i odgovori ljudi na poziv koji Bog upućuje kroz poruke Biblije. Pojedince se opisuje kao sjeme pored puta. Zanimljivo kako se zatiranje tog sjemena pripisuje poglavici zloduha ‒ Đavlu. On i danas na različite načine zatire, razvodnjava i uništava vjeru u Boga. Apologeti antikrista su svi oni koji priječe vjeru u Boga ili ju žele izbaciti iz društva i srca čovjeka, a vjernike izdvojiti iz društvenih tijekova. Neke ljude se opisuje kao sjeme na kamenitom putu na kojemu je malo zemlje. Plod koji tamo izraste ‒ nema budućnosti. To su oni koji čuju i s radošću primaju poruke vjere, ali kada nastupe kušnje prestanu vjerovati. Odriču se vjere u Boga kako bi po cijenu duše »spasili« tijelo. Pojedince se opisuje kao sjeme koje je palo u trnje. Trnje raste sa sjemenom, ali ga zagušuje i na kraju uguši. Trnje današnjega doba je borba i okupiranost za materijalnu sreću. Obmana,  o sreći kada se  ima puno prolaznog, zaokuplja čovjeka današnjice. Utrka za novcem, karijerom, i materijalnom srećom je kao jutarnja rosa, tek što ju vidiš i dotakneš ‒ iščezne! Ta utrka postaje bjesomučna jurnjava koja završi u cilju prazne-izmučene duše. Dobra zemlja je čovjek otvoren za Boga i Sveto pismo. To je sjeme koje pada na dobru zemlju tj. Riječ Božja u srcu čovjeka koji čuje, primi i promiče Božje istine. U vrijeme: nesigurnosti, prevrata, obmana, razočarenja, i površnosti ‒ čovjeku treba duhovna sigurnost i nada koju daje vjera u Boga!

Otajstva Božjega kraljevstva dana su vjernicima, a poruke se navještaju svima. Put spasenja ‒ kako ga je Bog odredio ‒ temelji se na objavi riječi tj. evanđeoskoj poruci; ali i Duhu Svetom odnosno unutarnjem prosvjetljenju. To se ne može stvoriti od čovjeka, nego je božansko djelo. Većina sjemena, tri četvrtine, propada. Dakle, manji broj primi, vjeruje te donosi ploda za Boga. Ova istina je poticaj na ustrajavanju, u širenju Božjega kraljevstva, i činjenici da će istinsku vjeru ispovijedati samo manji dio.

Gospodinova usporedba potiče na slušanje, promišljanje i prihvaćanje istina o Bogu. Vjera u Boga je najvažnija odluka koju možemo donijeti za sebe. Donosi nadu koja daje sigurnost, u sadašnjem, za vječni život!

Autor: Branimir Bučanović

Razumijevanje društvenoga okružja pomaže boljem sagledavanju povijesti i djelovanja kršćanstva. Jezgrovito predstavljamo svijet u kojemu su živjeli prvi kršćani, te se osvrćemo na rimsko i židovsko društvo s kojima su bili u izravnom doticaju.

Dio svijeta, u kojemu se javlja i širi kršćanstvo, bio je pod utjecajem Rima. Trinaest rimskih careva obuhvaća novozavjetno vrijeme: August od 27. pr. Kr. do 14 po. Kr., Tiberije, Kaligula, Klaudije, Neron, Galba, Oto, Vitelije, Vespazijan, Tit, Domicijan, Nerva, te Trajan od 98. do 117. po. Kr. Rimsko carstvo je bilo spoj gradova, regija, i država podložno središnjoj vlasti. Neki su dobrovoljno postali dijelom Rima, a većina su pokoreni ratom i osvajanjem. Rimski je sustav pokrajina rastao i konačno je postao snažan stroj poznat kao Rimski sustav pokrajina. Pokrajine su bile dio rimske vladavine na način da je nakon osvajanja general postao vladar osvojene zemlje, a provincija je postala njegovo vlasništvo. U Novom zavjetu spominju se: Španjolska, Galija, Ilirik, Makedonija, Ahaja, Azija, Pont, Bitinija, Galacija, Kapadocija, Cilicija, Sirija, Judeja, Cipar, Pamfilija i Licija.

Širenje je carstva bilo moguće jedino s dobro organiziranom vojskom. Rimske legije bile su oružje širenja i osvajanja. Generali, časnici i vojnici imali su društvene povlastice. Rimska vojska je temeljna politička sila koja je carstvo širila, branila i održavala na okupu. Plemstvo su činile senatorske obitelji. Među njima su bile česte borbe i sukobi (otimačina, pljačka i ubijanje) za vlast i materijalno bogatstvo. Oni su vodili politiku te se bavili ustrojem društva i spletkarenjima u cilju osobnoga probitka. Zemljoposjednici su imali najjači društveni utjecaj te su bili najjača ekonomska sila. Srednji stalež bio je gotovo uništen zbog ratova, pa je većina ovisila o državnoj potpori jer nisu mogli preživjeti konkurenciju besplatnog rada robova koji su činili veliki dio pučanstva. Bili su dovedeni iz raznih osvojenih zemalja i služiti kao besplatni radnici svojih gospodara. Mnogi su od njih bili obrazovani i radili kao učitelji. Rimljani su obrazovali djecu u domovima i obično je rob davao prve poduke. Nakon toga išli su u privatne škole. Nastava je bila praktična, a uključivala je čitanje, pisanje i aritmetiku. Kasnije su učenici učili grčku, i latinsku poeziju te retoriku. Učili su duge dijelove i ponavljali ih napamet. Mnogi bi putovali na grčka sveučilišta smještena u Ateni, Rodosu, Tarzu ili Aleksandriji. Neki su uzimali privatna predavanja putujućih filozofa.

Ćudoređe Rimljana nije bilo ogledno, Biblija sažeto opisuje dekadenciju (čit. Rim 1, 18 ‒ 32). Ljudski život nije bio cijenjen i mnoge su amoralne stvari bile sastavni dio života, a ubojstva česta. Razvod je bilo lako dobiti i bio je općenito prihvaćen u društvu. Ubijanje je neželjene djece bilo uobičajeno, a praznovjerje i okultizam rasprostranjen.

Rimsko carstvo je imalo vrijeme relativnog mira na svojim granicama, a održavao ga je sustav pod nazivom Rimski mir (Pax Romana). To je bilo vrijeme relativne političke stabilnosti i sve su glavne ceste mogle biti korištene za putovanja. Kršćani su mogli lako putovati kroz regije i donijeti svoju poruku u mnoga područja carstva. Relativna je društvena stabilnost pomogla širenju kršćanstva. Rimska religija bila je animistička (vjerovanje u duhove) i politeistička (mnogoboštvo). Vrhunska su božanstva bili Jupiter, Mars i Kvirnius, te su prihvatili mnoge grčke bogove. Bilo je utjecaja raznih filozofija kao što su epikurejstvo i stoicizam. Mnogi ljudi su odlučili pronaći odgovore u grčkom misticizmu i bliskoistočnim kultovima. Općenito govoreći Rimljani su bili tolerantni prema svim vjerskim uvjerenjima, ukoliko se nisu doticali carske politike bila su Dopuštena religija (Religio licita).

Ispočetka su prihvaćali kršćanstvo jer su mislili da je to samo jedna židovska sekta, kad su ih Židovi uvjerili u suprotno stvari su se počele mijenjati. Prvi progon započinje ubojstvom Stjepana u Jeruzalemu (čit. Dj 7 ‒ 8), koji će raspršiti mnogo vjernike u okolne države i područja. Ovaj je progon bio oko 34. po. Kr. Prvi veliki progon, koji su organizirale rimske vlasti, započinje ludi rimski car Neron (64. po. Kr.), i trajao je četiri godine. Drugi carevi su, također, progonili kršćane. Među njima su: Domicijan, Trajan, Hadrijan, Antonije Pio, Marko Aurelije itd. Progon se nije odvijao samo u Rimu nego i u ostalim dijelovima carstva: Galiji, Egiptu, Palestini, Maloj Aziji itd. Progon je obično započinjao klevetanjima da kršćani čine protuzakonite i nečasne radnje. Progon, u većini slučajeva, nije zaustavio širenje kršćanstva nego je pomogao rastu.

Židovska država je bila dijelom Rimskog carstva te su imali slobodu organiziranja religije. Nastojali su romanizirati Židove, ali zbog njihove monoteističke religije i učenja glede politeističke prakse nije bilo moguće stapanje. Želje i očekivanja političkog Mesije doveli su Židove do konačne pobune koja je donijela razaranje Jeruzalema 70. po. Kr. Židovi su imali plemstvo, a najistaknutiji su bili vjerske vođe, vodeći rabini i kraljevska obitelj. Bilo je i obiteljskih skupina kao npr. Makabejci, i Hasomonejci. Među članovima Velikog vijeća (Sinhedrij) bilo je bogatih ljudi kao što su Nikodem ili Josip iz Arimateje. Većina Židova bila je siromašna uz relativno mali broj robova. Od vremena Solomona vjerski obredi i središte religije bili su usmjereni prema Jeruzalemu i Hramu. Vjersko učenje je bilo dijelom života. Bilo je i puno vjerskih sljedbi: farizeji, saduceji, eseni, herodijanci, zeloti, ali većina ljudi nije pripadala nijednoj od njih. Židovi su iščekivali dolazak političkog Mesije, zato većina nije mogla prihvatiti Isusovu poruku: »Vrijeme se ispunilo; Božje je kraljevstvo blizu. Obratite se i vjerujte u evanđelje!« Mk 1, 15.

Društveno okružje navodi na misao kao su stvoreni uvjeti za kršćansku poruku o vječnom životu i spasenju. Gospodin Isus Krist je tu poruku prenio, a apostoli i učenici smjelo prenosili svijetu.

Autor: Branimir Bučanović