Autor: Editor

»I dođe Gospod i stade, i zovnu kao i prije: ‘Samuele! Samuele!’ A Samuel odgovori: ‘Govori, sluga tvoj sluša.’« 1. Sam 3, 10 (čit. 1. Sam 3, 1 ‒ 21.)

Dvije biblijske knjige (1. i 2. Samuelova) opisuju dijelova iz života i djelovanja značajnog: suca, svećenika i proroka. Na primjeru velikog biblijskog uzora želimo uočiti način Božje objave te otkriti poticaje i poruke za današnje doba.

U trećemu poglavlju opisana je: Božja objava, poziv i poruka. To je bilo vrijeme sudaca (petnaest pučkih tribuna i vođa), a njihovo djelovanje obuhvaća razdoblje od ulaska Božjeg naroda u Obećanu zemlju do uspostave monarhije, u čijim temeljima i ustrojavanju Samuel zauzima značajno mjesto. Ove dvije knjige obuhvaćaju okončanje doba sudaca i njihovo »umirovljenje« u povijesti spasenja. Samuel je posljednji sudac koji je ‒ po Božjem nalogu ‒ odabrao i pomazao prva dva kralja: Šaula i Davida. Njegova majka (Ana) dugo nije mogla imati djece. Zbog toga je bila izložena izrugivanju. Tijekom hodočašća i molitve, kultno mjesto toga doba je u Šilou, dala je zavjet Bogu. Obećala je kako će, ukoliko rodi sina, dati ga u svećeničku službu. Svećenik Eli, tijekom jednog susreta, zazvao je blagoslov u želji da joj se zavjet ispuni. Molitva je uslišana, a ona je izvršila zavjet te poslala sina na školovanje, za službu Božju u Šilou, kod Elija. Bog čuje, pa i uslišava iskrenu molitvu, također, Bog odabire čovjeka, i mimo ustaljenoga običaja, za svoju službu. To je vidljivo na primjeru Samuela koji nije poticao iz svećeničke obitelji, a to je u starozavjetno vrijeme bilo bitno.

Biblijski navod opisuje bogojavljanje i poruku koju je mladi Samuel dobio. On je noćio u svetištu nedaleko Kovčega saveza u kojemu su bile kamene ploče s Božjim zapovijedima. Šilo je tada bilo mjesto na kojemu se nalazio Šator sastanka (preteča starozavjetnog Hrama), a Narod je tamo išao na Bogoštovlje. Baš je u tom Šatoru boravio mladi Samuel. Jednom zgodom u tri noćna viđenja tj. poziva Bog mu se je objavio. Misleći da ga doziva svećenik Eli, Samuel je svaki puta odlazio k njemu. Nakon što je dobio uputu pozorno je poslušao Božji glas te četvrti put primio poruku od Boga. Susret Boga sa Samuelom je zanimljiv. Vidi se kako Bog komunicira s čovjekom, a načelo susreta s Bogom ostaje bitno za duhovnu obnovu do današnjega dana! Prati Božje ljude od početka stvaranja do danas. Vjera nije samo stvar nasljeđa i običaja nego i osobnog susreta s Bogom. Samuel nije proizveo taj susrest nego ga je Bog odabrao i pozvao za službu tj. prenošenje poruke Eliju, zanimljivo ona nije bila milozvučnoga sadržaja. Eli je tolerirao koruptivna i amoralna djela svojih sinova koji su, također, bili u svećeničkoj službi. Problemi su povezani sa obezvrjeđivanjem i uništavanjem božjega djela različitim nedopuštenim i neprihvatljivim postupcima. Vidljivo je kako su i duhovni pastiri odstupali od Božjega puta i radili ono što nije bilo ispravno. Slični su postupci bili i kod mnogih vođa tijekom povijesti, a nažalost, vidljivi su i danas. Ovaj primjer duhovne korupcije morao bi navesti na zaključak kako Bog treba biti središnja i odredišna »točka« života, a vjernici obdržavati Božji sustav vrijednosti i po njemu vrjednovati ispravnost ili neispravnost duhovnih i društvenih vođa. Ne bi smjeli slijediti pogansku praksu svijeta ma koliko to izgledalo primamljivo i prihvatljivo.

Događaj nosi nekoliko zanimljivih poruka. Bog progovara neposredno i jasno onome kome želi! Božje se djelovanje može ne prepoznati i ne priznati; ali to vodi u propast! Biblija je puna primjera koji svjedoče Božje djelovanje, ali i ljudsku tvrdoglavost te nepriznavanje Božjeg djela. Nisu hitjeli prepoznati ni čuti glas Božji. Nažalost i danas je tako; potrebno je istaknuti kako prijezir i bunt prema Bogu sigurno vodi u duhovnu propast. Eli je zanemarivao volju Boga zbog osobnih interesa, otišao je tako daleko da je radio i protiv Boga. Zbog toga je nastupila nesreća: Izraelci su izgubili bitku, Kovčeg saveza je zarobljen od protivnik (Filistejaca), sinovi su poginuli, a on je umro. Dakle; Boga se može prezirati, protiv njega se može raditi i govoriti ‒ ali posljedice će sigurno biti pogubne prije ili kasnije!

Poticajnu poruku valja iščitati na primjeru njegove majke. Ona je utjehu nalazila u molitvi; ustrajno, uporno i predano tražila je Božju volju i blagoslov. Na kraju je dobila, tj. izmolila, nakon dugo godina ustrajnosti. Bila je: dobra odgojiteljica, pobožna, a dijete posvetila Bogu. Po tome je uzor roditeljima današnjice. Vidljiv je primjer važnosti pobožnog odgoja djece. Nažalost mnogi roditelji nemaju interesa za pobožan odgoj svoje djece, to bi najradije prepustili »profesionalnim« katehetama. Biblijski nauk naglašava kako obitelj u središtu svoga zajedništva treba imati vjeru u Boga. Djecu se treba odgajati ‒ primjerom pobožnosti ‒ u obitelji. Dakle: primjer vjere roditelja, kroz osobne i obiteljske molitve i čitanje Svetoga pisma. Nominalna religioznost je »rak« duha. Prožima polako i nevidljivo, a kada se otkrije bude kasno! Nažalost, u našemu društvenom okružju upravo je takav oblik religije proširen uz izraženi oblik: poganske, idolopokloničke i nekromancijske religioznosti u kojoj je tradicija i religijski folklor bit, a ne potvrda identiteta.

Oni koji proučavaju Bibliju trebaju razumjeti Božje istine: vjera treba biti živa, i uporište u životu! Vjerom se prihvaća postojanje Boga; vjera duhovno obnavlja i »hrani«. Oni koji se »hrane« prolaznostima ili ideologijama svijeta shvatiti će, prije ili kasnije njihovu prolaznost i pogubnost. Valja uočiti kako Bog djeluje i mimo ustaljenih običaja. Bog uspostavlja obrede koji razvijaju običaje (održavanje starozavjetnih propisa). No robovanje ili besmisleno održavanje običaja nije bit vjere. Bog dopušta običaje, ali djeluje i mimo njih. To je vidljivo na primjeru Samuela. Iako on nije mogao biti svećenik po običaju, Bog ga je izabrao i postavio u tu službu. Kada tradicija postane svrha samoj sebi ili je suprotna Bibliji onda je to isto što i bezvjera.

Iako nas okolnosti života neprestano usmjeravaju na sukobe, borbe i brige. Bitno je ‒ prepoznati i priznati ‒ Božju volju. Potrebno je pronaći u sebi snagu pa živjeti po Božjoj volji. Ponekad čovjek u unutarnjoj borbi, misleći kako se bori sa sobom, sukobljava se s Bogom; a bijeg, toliko prisutan čovjekov problem, često je bijeg od Boga. Sveto pismo potiče da se: smirimo, umirimo, otvorimo i poslušamo Božji glas ‒ živimo s Bogom! Kada se počne shvaćati veličina Boga jedini odgovor koji se može dati je ‒ neka bude volja Božja!

Na kraju treba istaknuti kako Božji čovjek sluša i prenosi Riječ Božju. U tom smislu, a iz novozavjetnoga kuta gledanja, svi su kršćani pozvani prenositi istine o Bogu. Ne treba se sramiti Boga kako se on ne bi posramio nas kad za to dođe vrijeme. Vjeru ne treba držati samo za sebe, jer su vjernici pozvani promicati vjeru kako bi pozvani čuli spasonosnu riječ Istine. Dakle; Božji čovjek želi i promiče Božji sustav vrijednosti i vjeru u Boga; tko tako čini od Boga će milost primiti!

Molitva: »Svjetiljka je nozi mojoj riječ tvoja, svjetlo stazi mojoj. Zakleh se i to ću održati, slijediti tvoje pravedne odluke. Pretrpio sam previše, Gospode. Poživi me po riječi svojoj. Primi milostivo žrtve mojih usta, Gospode, i nauči me sudove svoje!« Ps 119, 105 ‒ 108.

Autor: Branimir Bučanović

Evanđelista Marko opisao je događaj (susret, iscjeljenje, razgovor i pouku) koji se zbio u Kafarnaumu, na obalama Galilejskog jezera (čit. Mk 2, 1 ‒ 12).

Bilo je to u vrijeme kada je Isusova služba postala prepoznatljiva, a mnoštvo dolazi, u njegovu kuću, čuti pouku. Među njima je bilo pet prijatelja od kojih je jedan bio oduzet. U želji da pomognu, i nadi da će ozdraviti, četvorica se penju na krov kuće i oduzetoga spuštaju pred Isusa. Na iznenađenje nazočnih ‒ i zbog njihove vjere ‒ Isus ozdravlja uzetoga. Sve ovo ne bi bilo popraćeno negativnim reakcijama, da nije izgovorio: »Sinko! Oprošteni su ti grijesi!« Tamo su bili pismoznanci, dobri poznavatelji Mojsijevih spisa, koji su Gospodinove riječi proglasili bogohuljenjem. Smatrali su da Sveto pismo ne poznaje milosrđe, a Isusa zanesenim sunarodnjakom i samoproglašenim propovjednikom.

Gospodin Isus Krist je pokazivao suosjećanje te brigu za čovjekovo tjelesno i duhovno zdravlje. Zapis iz službe skreće pozornost na Božje djelovanje prema čovjeku: On iscjeljuje i oprašta grijehe ‒ obnavlja čovjeka!  Tjelesna obnova je u središtu čovjeka, to je razumljivo, jer je čovjek, i materijalno biće. Isus je mnoge iscijelio; ali ne uvijek i ne sve! Često se zbog vjere bolesnika dogodilo ozdravljenje, ali u ovom slučaju i zbog vjere prijatelja. Ponekad je nevjera bila očita unatoč činjenju Božjih čuda, a to je vidljivo u Kafarnaumu (čit. Lk 10, 13 ‒ 15). Potrebno je vjerovati u Boga i moć iscjeljenja, a svatko tko ima zdravstvenih problema može od Boga ‒ u molitvi s vjerom ‒ tražiti pomoć. Bog iscjeljuje i danas kao što je to činio i nekad! No; krivo bi bilo misliti kako će svatko ozdraviti i da Bog ispunjava sve čovjekove želje. Po pitanju fizičkog zdravlja i ozdravljenja kratko i jasno: ako je osoba bolesna treba imati vjeru i nadu u Boga, moliti, koristiti medicinska iskustva i lijekove, ali znati da je Božja volja presudna u svemu. Zato treba prihvatiti sve životne okolnost i stanja te živjeti s vjerom u Boga!

Duhovna je obnova u središtu Gospodinova djelovanja. Isus duhovno ozdravlja tako što oprašta grijehe! Grješnost, kao stanje čovjeka, je duhovna bolest iz koje proizlaze sve bolesti, ratovi i društveni neredi. Različita je u djelovanju i djelima, ali je svojstvena svima ljudima. Grješnost je naslijeđeno stanje za koje postoji duhovna pomoć. Ona dolazi od pravoga pomoćnika ‒ Gospodina Isusa Krista! Duhovna pomoć vodi u duhovnu obnovu koja je uvjetovana priznavanjem svoje grješnosti Bogu. Spoznaja Boga počinje kad čovjek prizna potrebu za Bogom te se utvrđuje: Svetim pismom, molitvom, vjerom, Bogoštovljem, i duhovnim zajedništvom.

Duhovna obnova je ključ sretnoga i blagoslovljenoga života. Preporođena osoba ima ‒ smislen, svrhovit i cjelovit život ‒ u punom i pravom smislu. Poticaj je da se vjerom u Boga, te iskrenim pokajanjem čovjek odvaži na duhovno putovanje i život s Bogom!

Autor (tekst i ilustracija): Branimir Bučanović

»Manašeu je bilo dvanaest godina kad se zakraljio. Pedeset i pet godina kraljevao je u Jeruzalemu. Njegova se majka zvala Hefsi-Bah. Činio je što je zlo u Gospodnjim očima, povodeći se za gnusobama naroda što ih je Gospodin protjerao pred Izraelovim sinovima.« 2. Kr 21, 1 ‒ 2. »Jošiji je bilo osam godina kad se zakraljio. Kraljevao je trideset i jednu godinu u Jeruzalemu. Mati mu se zvala Jedida, kći Adajina, i bila je iz Boskata. Činio je što je pravo u Gospodnjim očima. U svemu je hodio putem svoga oca Davida, ne skrećući ni desno ni lijevo.« 2. Kr 22, 1 ‒ 2.

Osvrćemo se na dio povijesti Božjeg naroda Staroga zavjeta koji je zapisan u knjigama Kraljeva i Ljetopisa.

Te biblijske knjige opisuju povijest Izraela od uspostave Kraljevstva do odvođenja u Babilonsko sužanjstvo. Obuhvaća djelovanje 42 kralja; tri ujedinjenog Kraljevstva (Šaul, David, Salomon), devetnaest Sjevernog kraljevstva (Izraela), dvadeset Južnog kraljevstva ‒ (Jude) do odlaska u sužanjstvo. Kako bi poruka i povijesno okružje bilo jasnije valja istaknuti da su kraljevi, kao društveni vođe, imale izuzetno bitnu ulogu u očuvanju vjere. Ako bi djelovali u pravcu poticanja vjere u Boga ‒ bili su dobri, ako su radili suprotno i poticali bezvjeru i praznovjerje ‒ bili su loši. Iako nisu imali svećeničku službu trebali su: čuvati, obdržavati i promicati Božji sustav vrijednosti onako kako je propisano Svetim pismom. Pojedini vođe radili su suprotno onome što je duhovno i moralno ispravno, a drugi dobro. Osvrćemo se na dva primjera: Manaše lošega i Jošije dobroga kralja.

Manaše je bio djed Jošije te je primjer izuzetno lošega vođe. On je činio sve što je bilo u njegovoj moći da uništi i obezvrijedi Božji sustav vrijednosti. Vladao je dugo (55 g.), a tijekom svoje vladavine sustavno i strastveno je poganizirao društvo. Obezvrjeđivao je biblijsku objavu koja je od Boga darovana po Mojsiju. Sustavno je radio na promicanju poganskoga krivovjerja kroz nasilnu propagandu. Štovao je sile Svemira, odbacivao vjeru u Jednoga Boga, obezvrjeđivao autoritet Biblije, izgrađivao kult ličnosti, desakrirao svetinje i sve činio ne bi li se razvodnila istinska duhovnost. Dolaskom na vlast različitim uredbama i naredbama usmjeravao je društvo u pogubni pravac. Manaše je bio loš vođa zato što je promicao moralnu i duhovnu izopačenost ‒ suprotnu Božjem sustavu vrijednosti. Možemo uočiti primjenu za današnje vrijeme.

One društvene struje (političke ili religijske) koje: obezvređuju, izbacuju, umanjuju ili dezavuiraju kršćansku vjeru čine ono što je suprotno Božjemu zakonu ali i Ustavu te Zakonima Republike Hrvatske i Europske unije. Ne trebaju nas zavarati ni političari koji citiraju Bibliju, jer i Sotona citira Sveto pismo, vjeruje u Boga ‒ i dršće od njega jer zna da će jednom zbog otpadništva pred njegovo sudište! Dakle, to što neki političar »ispali« religijsku frazu ne znači da promiče Božji sustav vrijednosti.

Bog je govorio preko svojih sluga proroka. Unatoč tomu što je politički vođa činio zlo u društvu i promicao ono što je suprotno Božjem Zakonu Bog je podizao i pozvao svete ljude ‒ proroke. To su ljudi koji su čuli i prepoznali Božji glas ‒ volju Boga! Te su poruke strastveno prenosili u društvo. Proroci su izuzetno bitni jer su očuvali i prenosili Božje istine. Upućivali su ljude na pravi put. Iako ih je bilo mnogo, nisu svi bili Božji; mnogi su bili lažni proroci. Pravi proroci su oni čije su se riječi obistinile. U većini slučajeva nisu dobili ljudsku slavu, često su bili marginalizirani, proganjani pa čak i ubijani. Poruka bi trebala biti jasna. Iako su mnogi vođe korumpirani, skloni obmanama i prijevarama Bog podiže ljude koji u Njegovo ime prenose istine. Današnji proroci su oni koji prenose istine o Bogu temeljene na Bibliji. Oni potiču ljude da žive evanđeoskim sustavom vrijednosti i ne nasljeduju poganske ideologije ovoga svijeta.

»Kralj, stojeći na svome mjestu, obnovi pred Gospodom Savez da će slijediti Gospoda i držati se njegovih zapovijedi, pouka i uredaba svim srcem i svom dušom da bi ispunio sve stavke toga Saveza zapisane u ovoj knjizi. Sav je narod stupio u Savez.« 2. Kr 23, 3.

Jošija je vladao trideset i jednu godinu, odbacio je loše i poganske putove svoga oca Amona i djeda Manašea, te promicao pobožnost i društvenu pravednost. Njegov djed je bio zao čovjek, apostata i bogohulnik. Jošija nije slijedio bezbožničko idolopoklonički put svojih predaka te se bio Bogu predan. Učinio je mnoge pozitivne duhovne reforme. Kao mladić čuo je poziv na vjeru te krenuo Božjim putem. Sa 16 godina doživljava obraćenje te mu se javlja veliko zanimanje za vjeru u Boga. On daje primjer pravog reformatorskog djelovanja. Ono što je u tradiciji dobro to se zadržava, a ono što ne valja se odbacuje. No; sve započinje ‒ obraćenjem ‒ istinskim okretanjem Bogu! Božja milost je ta  koja vodi čovjeka istinskoj vjeri. Istinska duhovna obnova znači prihvaćanje Boga za Spasitelja,  svjesnost grješnosti, te želja života po vjeri u Boga. To se je dogodilo Jošiji. Zbog Božjeg djelovanja, a po milosti, počinje društvene reforme nakon duhovne obnove.

Treba uočiti da je početak reformi povezan s otkrivanjem Svetog pisma (Mojsijevih knjiga). Čitajući Riječ Božju uočio je drugačiju stvarnost od one koju je Bog zamislio za svoj narod. Bog je Izraelu jasno propisao kako živjeti da bi bili blagoslovljeni; no oni nisu marili za Boga i njegove putove. Jedan je primjer obožavanje kumira. Iako je Bog to striktno i strogo zabranio, oni su postupno pa predano odbacivali Božji sustav vrijednosti te se predavali praznovjerju. Sveto pismo, svjetionik Božje istine pomoglo je shvatiti volju Boga, pravi put duhovnosti i društvene pravednosti. Jošiji su davali podršku i mnogi sveti ljudi: veliki svećenik Hilkija, poznata proročica Hulda, prorok Jeremija i Sefanija te mnogi bogobojazni ljudi. Oni su poticali da se raščisti s lošim nasljeđem te prekinu grijesi prošlosti.

Zaključak za današnje vrijeme navodi kako se prošlost mora vrjednovati temeljem vjere u Boga, a ne bezboštva. U tom smislu treba se raščistiti sa svim oblicima bezbožničkoga nasljeđa »grijeha otaca«. Prošlost se vrjednuje po tome jesu li i u kojoj mjeri prijašnji naraštaji bili pobožne, a ne pogani. Budimo jasni do kraja: društvene bi vođe trebali promicati i poticati Božji sustav vrijednosti i vjeru u Boga kao siguran put koji vodi u blagoslov pojedinca i društva.

Molitva: »Tvoja je riječ dovijeka, Gospode, čvrsto stoji kao nebo. Od koljena do koljena tvoja je istina, utemeljio si zemlju i ona stoji. Po tvojim zakonima stoje do danas, jer sve tebi služi. Kad tvoj zakon ne bi bio moja radost, davno bih umro u svojoj žalosti. Tvojih zapovijedi ne ću zaboraviti dovijeka, jer s njima ti me oživljavaš. Tvoj sam, spasi me, jer tražim tvoje propise.« Ps 119, 89 ‒ 94. (HBD)

Autor: Branimir Bučaović