»I dođe Gospod i stade, i zovnu kao i prije: ‘Samuele! Samuele!’ A Samuel odgovori: ‘Govori, sluga tvoj sluša.’« 1. Sam 3, 10 (čit. 1. Sam 3, 1 ‒ 21.)
Dvije biblijske knjige (1. i 2. Samuelova) opisuju dijelova iz života i djelovanja značajnog: suca, svećenika i proroka. Na primjeru velikog biblijskog uzora želimo uočiti način Božje objave te otkriti poticaje i poruke za današnje doba.
U trećemu poglavlju opisana je: Božja objava, poziv i poruka. To je bilo vrijeme sudaca (petnaest pučkih tribuna i vođa), a njihovo djelovanje obuhvaća razdoblje od ulaska Božjeg naroda u Obećanu zemlju do uspostave monarhije, u čijim temeljima i ustrojavanju Samuel zauzima značajno mjesto. Ove dvije knjige obuhvaćaju okončanje doba sudaca i njihovo »umirovljenje« u povijesti spasenja. Samuel je posljednji sudac koji je ‒ po Božjem nalogu ‒ odabrao i pomazao prva dva kralja: Šaula i Davida. Njegova majka (Ana) dugo nije mogla imati djece. Zbog toga je bila izložena izrugivanju. Tijekom hodočašća i molitve, kultno mjesto toga doba je u Šilou, dala je zavjet Bogu. Obećala je kako će, ukoliko rodi sina, dati ga u svećeničku službu. Svećenik Eli, tijekom jednog susreta, zazvao je blagoslov u želji da joj se zavjet ispuni. Molitva je uslišana, a ona je izvršila zavjet te poslala sina na školovanje, za službu Božju u Šilou, kod Elija. Bog čuje, pa i uslišava iskrenu molitvu, također, Bog odabire čovjeka, i mimo ustaljenoga običaja, za svoju službu. To je vidljivo na primjeru Samuela koji nije poticao iz svećeničke obitelji, a to je u starozavjetno vrijeme bilo bitno.
Biblijski navod opisuje bogojavljanje i poruku koju je mladi Samuel dobio. On je noćio u svetištu nedaleko Kovčega saveza u kojemu su bile kamene ploče s Božjim zapovijedima. Šilo je tada bilo mjesto na kojemu se nalazio Šator sastanka (preteča starozavjetnog Hrama), a Narod je tamo išao na Bogoštovlje. Baš je u tom Šatoru boravio mladi Samuel. Jednom zgodom u tri noćna viđenja tj. poziva Bog mu se je objavio. Misleći da ga doziva svećenik Eli, Samuel je svaki puta odlazio k njemu. Nakon što je dobio uputu pozorno je poslušao Božji glas te četvrti put primio poruku od Boga. Susret Boga sa Samuelom je zanimljiv. Vidi se kako Bog komunicira s čovjekom, a načelo susreta s Bogom ostaje bitno za duhovnu obnovu do današnjega dana! Prati Božje ljude od početka stvaranja do danas. Vjera nije samo stvar nasljeđa i običaja nego i osobnog susreta s Bogom. Samuel nije proizveo taj susrest nego ga je Bog odabrao i pozvao za službu tj. prenošenje poruke Eliju, zanimljivo ona nije bila milozvučnoga sadržaja. Eli je tolerirao koruptivna i amoralna djela svojih sinova koji su, također, bili u svećeničkoj službi. Problemi su povezani sa obezvrjeđivanjem i uništavanjem božjega djela različitim nedopuštenim i neprihvatljivim postupcima. Vidljivo je kako su i duhovni pastiri odstupali od Božjega puta i radili ono što nije bilo ispravno. Slični su postupci bili i kod mnogih vođa tijekom povijesti, a nažalost, vidljivi su i danas. Ovaj primjer duhovne korupcije morao bi navesti na zaključak kako Bog treba biti središnja i odredišna »točka« života, a vjernici obdržavati Božji sustav vrijednosti i po njemu vrjednovati ispravnost ili neispravnost duhovnih i društvenih vođa. Ne bi smjeli slijediti pogansku praksu svijeta ma koliko to izgledalo primamljivo i prihvatljivo.
Događaj nosi nekoliko zanimljivih poruka. Bog progovara neposredno i jasno onome kome želi! Božje se djelovanje može ne prepoznati i ne priznati; ali to vodi u propast! Biblija je puna primjera koji svjedoče Božje djelovanje, ali i ljudsku tvrdoglavost te nepriznavanje Božjeg djela. Nisu hitjeli prepoznati ni čuti glas Božji. Nažalost i danas je tako; potrebno je istaknuti kako prijezir i bunt prema Bogu sigurno vodi u duhovnu propast. Eli je zanemarivao volju Boga zbog osobnih interesa, otišao je tako daleko da je radio i protiv Boga. Zbog toga je nastupila nesreća: Izraelci su izgubili bitku, Kovčeg saveza je zarobljen od protivnik (Filistejaca), sinovi su poginuli, a on je umro. Dakle; Boga se može prezirati, protiv njega se može raditi i govoriti ‒ ali posljedice će sigurno biti pogubne prije ili kasnije!
Poticajnu poruku valja iščitati na primjeru njegove majke. Ona je utjehu nalazila u molitvi; ustrajno, uporno i predano tražila je Božju volju i blagoslov. Na kraju je dobila, tj. izmolila, nakon dugo godina ustrajnosti. Bila je: dobra odgojiteljica, pobožna, a dijete posvetila Bogu. Po tome je uzor roditeljima današnjice. Vidljiv je primjer važnosti pobožnog odgoja djece. Nažalost mnogi roditelji nemaju interesa za pobožan odgoj svoje djece, to bi najradije prepustili »profesionalnim« katehetama. Biblijski nauk naglašava kako obitelj u središtu svoga zajedništva treba imati vjeru u Boga. Djecu se treba odgajati ‒ primjerom pobožnosti ‒ u obitelji. Dakle: primjer vjere roditelja, kroz osobne i obiteljske molitve i čitanje Svetoga pisma. Nominalna religioznost je »rak« duha. Prožima polako i nevidljivo, a kada se otkrije bude kasno! Nažalost, u našemu društvenom okružju upravo je takav oblik religije proširen uz izraženi oblik: poganske, idolopokloničke i nekromancijske religioznosti u kojoj je tradicija i religijski folklor bit, a ne potvrda identiteta.
Oni koji proučavaju Bibliju trebaju razumjeti Božje istine: vjera treba biti živa, i uporište u životu! Vjerom se prihvaća postojanje Boga; vjera duhovno obnavlja i »hrani«. Oni koji se »hrane« prolaznostima ili ideologijama svijeta shvatiti će, prije ili kasnije njihovu prolaznost i pogubnost. Valja uočiti kako Bog djeluje i mimo ustaljenih običaja. Bog uspostavlja obrede koji razvijaju običaje (održavanje starozavjetnih propisa). No robovanje ili besmisleno održavanje običaja nije bit vjere. Bog dopušta običaje, ali djeluje i mimo njih. To je vidljivo na primjeru Samuela. Iako on nije mogao biti svećenik po običaju, Bog ga je izabrao i postavio u tu službu. Kada tradicija postane svrha samoj sebi ili je suprotna Bibliji onda je to isto što i bezvjera.
Iako nas okolnosti života neprestano usmjeravaju na sukobe, borbe i brige. Bitno je ‒ prepoznati i priznati ‒ Božju volju. Potrebno je pronaći u sebi snagu pa živjeti po Božjoj volji. Ponekad čovjek u unutarnjoj borbi, misleći kako se bori sa sobom, sukobljava se s Bogom; a bijeg, toliko prisutan čovjekov problem, često je bijeg od Boga. Sveto pismo potiče da se: smirimo, umirimo, otvorimo i poslušamo Božji glas ‒ živimo s Bogom! Kada se počne shvaćati veličina Boga jedini odgovor koji se može dati je ‒ neka bude volja Božja!
Na kraju treba istaknuti kako Božji čovjek sluša i prenosi Riječ Božju. U tom smislu, a iz novozavjetnoga kuta gledanja, svi su kršćani pozvani prenositi istine o Bogu. Ne treba se sramiti Boga kako se on ne bi posramio nas kad za to dođe vrijeme. Vjeru ne treba držati samo za sebe, jer su vjernici pozvani promicati vjeru kako bi pozvani čuli spasonosnu riječ Istine. Dakle; Božji čovjek želi i promiče Božji sustav vrijednosti i vjeru u Boga; tko tako čini od Boga će milost primiti!
Molitva: »Svjetiljka je nozi mojoj riječ tvoja, svjetlo stazi mojoj. Zakleh se i to ću održati, slijediti tvoje pravedne odluke. Pretrpio sam previše, Gospode. Poživi me po riječi svojoj. Primi milostivo žrtve mojih usta, Gospode, i nauči me sudove svoje!« Ps 119, 105 ‒ 108.
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.