Editor

Ilustracija: Glineni cvjetovi

»Kad vidje Isus mnoštvo naroda, popne se na goru i sjede. Pristupiše mu njegovi učenici. Tada otvori svoja usta i poče ih učiti: ‘Blaženi siromašni u duhu! Njihovo je nebesko kraljevstvo. Blaženi žalosni! Oni će se utješiti. Blaženi krotki! Oni će posjedovati zemlju. Blaženi koji gladuju i žeđaju pravde! Oni će se nasititi. Blaženi milosrdni! Oni će postići milosrđe. Blaženi koji su čista srca! Oni će Boga gledati. Blaženi mirotvorci! Oni će se zvati sinovi Božji. Blaženi koji trpe progonstvo zbog pravde! Njihovo je kraljevstvo nebesko. Blaženi ste kad vas ljudi zbog mene grde i progone i o vama lažno govore sve zlo! Radujte se i veselite se, jer je velika vaša plaća na nebesima. Jer su isto tako progonili i proroke prije vas.’» Mt 5,1-12.

Zapis je početka čuvenog Govora na gori (Mt 5-7) kojega je Gospodin održao okupljenom mnoštvu tijekom boravka u Galileji; pokrajini u kojoj je odrastao, započeo službu, djelovao, i proveo veći dio zemaljskoga života. Mnogi bibličari drže kako je Govor na gori cjelovita i sažeta pouka osnova duhovnoga života i društvene pravednosti. Isusov nauk je upućen čovjeku koji je duhovno i društveno biće, a njegov nauk dotiče različite aspekte života. Isus je mnogo toga poučavao, a ono što je zapisano u Bibliji je za spasenje. Objavljeno je zbog toga da čitajući i promišljajući istine ‒ vjera u Boga raste: »Isus je pred svojim učenicima učinio mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.« Iv 20, 30 ‒ 31.

Bilo je onih koji su dolazili Isusu samo zbog toga jer su kod njega vidjeli »magijske moći«. Mislili su kako bi bilo dobro imati kralja koji bi im besplatno stvarao i davao hranu te liječio svaku bolest. Njima je zadovoljavanje materijalnih potreba bit, a vjera u Boga sporedna stvar. Trebali su Boga za ispunjavanje vlastitih želja, nažalost često je i danas tako!

Trebamo uočiti kako su mnogi slijedili Isusa iz pravih motiva. Oni dolaze k Bogu čuti njegovu riječ i vjeruju u njega svim srcem, dušom i pameću svojom. Isusova poruka dolazi do čovjekove biti. Daje radost, nadu, vjeru, i sigurnost. Pomaže u sučeljavanju i savladavanju životnih izazova, kušnji, nevolja i neprilika koje donosi život! Mijenja i donosi pozitivnu promjenu u život!

Početak Isusova nauka usredotočen je oko jedne teme: Božjeg blaženstva. U grč. izvorniku pridjev makarios znači: blažen, blagoslovljen, sretan, u dobromu stanju. Blaženo stanje, blaženstvo je prosvjećeno stanje uma i duha ‒ darovano od Boga ‒ istinskim učenicima Gospodina Isusa Krista! Biti u blagoslovljenom stanju znači imati: mir, sreću, zadovoljstvo, puninu, i smjerokaz za život. To je stanje čovjeka koje proizlazi iz vjere u Boga. Blagoslovljeno stanje ne mora značiti materijalno bogatstvo, uspjeh u okolnostima života ili savršeno zdravlje. Može se zaključiti: Isus uči da blagoslovljenost nije uvjetovana okolnostima života. To potvrđuju mnogi primjeri iz Biblije, i života u kojima su pobožni u teškim okolnostima i lošega zdravlja dali velika svjedočanstva vjere i službe te na taj način pokazali snagu Duha Svetoga i proslavili svemogućega Boga. Ne odbacujući blagodati zdravstvenog sustava i liječnika, potrebno je naglasiti važnost i veličinu: vjere, molitve, pouzdanja u Boga kao pomoćnika u savladavanju životnih i duhovnih izazova. Isus je u nauku naglasio vjeru kao temelj blagoslovljenoga života, i Boga koji treba biti središte čovjekova života.

Gospodin poučava o blaženstvu koje se očituje kroz blagoslovljena stanja, stavove, i djelovanja čovjeka.

Prvo naglašava siromahe u duhu. To su svi oni koji žele obogatiti svoj duh i duhovni život. Mogli bi opisati kao želju života s Bogom, i spoznavanja biblijskih istina. Takovima pripada Nebesko kraljevstvo! Treba uočiti bogatstvo duhovnoga siromaštva i potrebu duhovnoga bogaćenja. To bi trebao biti temeljni razlog dolaska na Bogoštovlje i proučavanja Riječi Božje.

Božji blagoslov je upućen ožalošćenima i onima kojima je teško. Ako živimo vjeru onda smo u dubokom duhovnom zajedništvu s Bogom, a tuga i žalost može biti iscijeljena od Boga jer je najveća utjeha u Gospodinu!

Blagoslovljeni su krotki! Oko krotkosti postoji mnogo kontroverzi. Mnogima je to stanje slabosti, i nemoći koje vodi u popustljivost i dopuštanje da drugi rade sve što žele i vode nas kamo žele. Pridjev krotak znači: koji je vrlo blag, popustljiv, stidljiv. U izvorniku grč. pridjev prus podrazumijeva i mekoću te profinjenost duha. To nije slabost nego jakost duha, suprotna indiferentnosti, i podrazumijeva spremnost na popuštanje čak i onda kada se čini da ne bi trebalo. No, to nije kompromitacija istine! Krotkost pomaže da se ne zaglavi u jalovim, bespredmetnim i tvrdoglavim natezanjima oko različitih pitanja.

Božja odlika je pravda i pravičnost, Bog želi da se pravda promiče u društvu, zato je Božji blagoslov nad svima onima koji »gladuju i žeđaju« pravde. Pravdu trebaju poticati i provoditi ljudi koji su duhovno osviješteni. Pod ovim ne mislimo na provođenje zakonskih odluka, njih provode institucije sustava, nego o načinu pravičnoga života. Na žalost često nije tako pa je poznata izreka: »Pravda se prvo provodi na najslabijima!« Pod tim se misli kako su najslabiji često na udaru provođenja »zakona« dok lukavi, bogati ili članovi partijske oligarhije pravdu mogu zaobići ili kupiti. Kupovanje »pravde« je dobivanje nepravde i sijanje sjemena korupcije. Bog zahtjeva da se pravda jednako provodi na svima i potiče sve da promiču pravednost ‒ to je gladovanje i žeđanje pravde. Prečesto se dobronamjerne pravdoljube umanjuje ili čak napada, a to dovodi do indiferentnosti i razočaranosti. Svatko tko se nađe u takovoj okolnosti morao bi u sebi pronaći snage te se oduprijeti destruktivnoj energiji i bori se za pravdu; manje emotivno, a više iz odlučnosti željenja i življenja pravde.

Milosrdni zavređuju posebno mjesto kod Boga pa im je zato izrečen i blagoslov. Oni imaju empatiju prema drugima, posebno prema onima koji pate. Nedostatak suosjećanja je pokazatelj psihičkog oboljenje, duševne devijacije, i duhovnoga mrtvila. Kako naći ravnotežu između pretjerane brige koja vodi u emocionalni košmar te indiferentnosti što je »ušminkan« izraz za bešćutnost. Isusova načela su poticajna i moćna. Poziva nas na duhovni život i prakticiranje vjere koja je povezana s životom. Riječ Božja potiče na milosrđe u mogućim okvirima. Treba pomoći: sebi, svojima, bližnjima i društvenoj zajednici, a sve u okviru mogućnosti i kako se ne bi ugrozio vlastiti život. Ako se tako čini onda je Božji blagoslov nad nama, a mi smo u blaženom stanju kako je Bog zamislio.

Ljudi čista srca gledati će Boga! Grč. katharos: čist, pročišćen. Pridjev ima nekoliko značenja, a podrazumijeva fizičku, ceremonijalnu i etičku čistoću. Etička se naglašava u Isusovom blagoslovu, a podrazumijeva oslobođenje od: koruptivnih želja, grijeha, krivice, sumnjivih i krivih stavova. Čistoga srca su oni koji se trude živjeti životom vjere. To nije bezgrješnost jer nitko nije bez grijeha osim jednoga koji je bezgrješan, a to je Gospodin Isus Krist! Srce je simbol središta čovjeka, njegove biti. Ako preispitujemo srce, svoje grješne i pogrješne misli, želje i djela predajemo Bogu te radimo na sebi naše srce se pročišćava, u duhovnom postupku postaje čisto. To je trajni ‒ doživotni proces. Bog traži »srce« koje je spremno raditi na sebi i trajno se mijenjati Bogu na slavu!

Zapisana Božja blaženstva možemo podijeliti na dvije cjeline. Od 3 do 8 retka govore o stanju duha; od 9 do 12 govore o ispravnom djelovanju. U kakovom stanju bi trebao biti čovjekovo duh? Iskreno, predano, otvoreno za Boga, spremno na spoznaju i rast u vjeri. Duhovnost kao trajni čovjekov put ‒ život s Bogom ‒ vodi do promjene i uvodi u vječni život.

Na tom tragu trebalo bi istaknuti nekoliko poticaja. Prvo je Isusov poziv na mirotvorstvo. Svijet današnjice pun je nasilja i ratova koji se vode u ime političkih ideologija i religija. Nažalost vidimo da se ljudi hrane mržnjom pa bi se moglo zaključiti kako je narodna izreka, »Čovjek je čovjeku vuk!«, istinita. To samo potvrđuje grješno stanje čovjeka te potrebu istinske vjere u Boga. Promicanje mira i mirotvorstvo jedan je od znakova vjere. Evanđeoski poticaj na širenje i promicanje mira je ograničeno jedino kod ugroze života, imovine i domovine. Poticanje, promicanje i život mira je izazovno jer je u naravi tjelesnog čovjeka osvajanje, zaposjedanje i ratovanje. Isus poziva na mirotvorstvo, a mirotvorce proglašava Bogu bliskima ‒ sinovima Božjima!

Ističe se trpljenje zbog pravde i vjere. Oni koji pate zbog pravde i vjere imaju blagoslov te im pripada Nebesko kraljevstvo! Prisjetimo se genocida nad armenskim kršćanima 1915. kojega su organizirali muslimani u Turskoj. Tada su poubijali i pomorili oko 1,5 milijun ljudi zbog njihove kršćanske religije. Takovih primjera ima jako puno u svim ideologijama i religijama. Nažalost tako je i danas. Više stotina tisuća ljudi, na Bliskom istoku, je pobijeno samo zato što su se zvali kršćani od strane muslimanskih ekstremista uz blagonaklonost liberala, ljevičara i ateista Zapada. Oni koji trpe zbog pravde i Krista su Božji mučenici, nad njima je Božji blagoslov i poziv da ustraju na putu spasenja. Njihova plaća na nebesima je velika!

Gospodin je obećao blagoslov svojim učenicima. Upućen je svima onima koji vjeruju i slijede Boga po Isusu Kristu u sili Duha Svetoga!

Molitva: Gospode zahvaljujemo za objavu Svetoga pisma koja daje duhovni blagoslov i prosvjetljuje pamet kako bi razumjeli koji je pravi put spasenja. Molimo te neka tvoj blagoslov zasja u našim srcima. Prosvijetli, učvrsti i ojačaj kako bi razumjeli tvoju volju i živjeli na temelju onoga što si objavio čovječanstvu. Molimo te po živoj i utjelovljenoj riječi, našemu Gospodinu Isusu Kristu. Amen!

Autor: Branimir Bučanović

Ilustracija: Kol 1,19-20

Okupljena svjetina je u ludilu; »opijeni su« mržnjom, zlobom i ljubomorom. Urlaju: »Raspni, raspni ga!« Te su riječi smrtna presuda s kojim su htjeli uništiti život i zatrt nauk »buntovnoga« Galilejca.

Svjetina je vođena i usmjerena: političkim spletkarima, najvećim religijskim mogućnicima te rimskim porobljivačem. Presudu je donio rimski upravitelj Poncije Pilat, a pod pritiskom Židovskih vođa. Oni nisu smjeli tada, po zakonu, donijeti i provesti smrtnu presudu. Budući u pravnom i stvarnom smislu nije bilo temelja za donošenje ovakve kazne može se zaključiti da se radilo o udovoljavanju moćnim političkim strukturama koje su upravljale Izraelom. Na ovom primjeru pokazuje se bit izopačene politike: sve je prolazno, »vječna« je korist! To bi se moglo zaključiti i za bliskog suradnika pa izdajnika, Judu Iškariotskoga, koji ga je izdao i prodao za trideset srebrnjaka. Rimska vojska je presudu provela na okrutan, ali uobičajen, način ‒ raspećem. Razapinjali su najveće kriminalce, lopove, i političke buntovnike.

Evanđelisti opisuju raspeće kao događaj koji je vrhunac usmenih sukoba i razmimoilaženja koje je Isus imao sa: pismoznancima, saudicejima, farizejima, i židovskim svećeničkim glavarima. To treba promatrati i kao sukob unutar iste kulture i tradicije, potaknut drugačijim starozavjetnim tumačenjem i razumijevanjem; te zadiranjem u odnose pojedinih političkih skupina.

Ipak, iza društvenoga sukoba krije se puno dublji smisao ‒ Isusova smrt na križu određena je od Boga kako bi on postao žrtva pomirnica za spas čovjeka!

Raspeće je opisanu u: čit. Mt 27, 27 ‒ 61; Mk 15, 15 ‒ 47; Lk 23, 24 ‒ 56; Iv 19, 1 ‒ 42. Ovakav način presude nije bio nepoznat u antici. Na taj način su kažnjavali su kriminalce i političke pobunjenike ne bi li bili upozorenje svima koji bi se ogriješili o zakon ili vlast. Raspete su držali obješene danima, pa su prizori bili zastrašujući i upozorenje svima. Također, i u Izraelu je bio poznat sličan oblik kazne (čit. Pzk 21, 22 ‒ 23), no Mojsijev zakon zahtijevao je da osoba bude sahranjena, a tijelo nije smjelo ostati na drvetu tijekom noći. To objašnjava zašto je Josip iz Arimateje, u hitnji, uzeo tijelo te ga položio u nekorišteni grob isklesan u stijeni prije noći. Židovi su vješali osuđenike na uspravno drvo I oblika. Rimljani, najvjerojatnije, pribijali na križ u T obliku. Iznad su Isusove glave pribili natpis na kojoj je stajao i natpis Isusove krivnje: »Isus Nazarećanin kralj židovski!«, odatle i prepoznatljivi oblik križa koji se danas rabi. Isus je, kao i svaki osuđenik, nosio svoj križ na mjesto pogubljenja. Budući je cijelu noć bio zlostavljan (fizički i psihički), pa potom i bičevan snaga ga je napustila pa nije mogao nositi križ cijelim putem. Pomogao mu je slučajni svjedok, poljodjelac Simon iz Cirene.

Razapinjanje je bilo ponižavajuće i jako bolno. Nakon što su mu vojnici skinuli odjeću razapeli su ga na križ, a kockom podijelili odjeću među sobom. Postupak razapinjanja je, najvjerojatnije, bio takav da su čavle odmah iznad zgloba dlana zabijali između kostiju podlaktice, a noge probijali između ahilove tetive i potkoljenice. Najvjerojatnije su ih povezivali konopcem na pojedinim dijelovima. Sve je to praćeno kricima uz strašne bolove osuđenika, a čekić i čavli su bili osnovni alat. Za »ublažavanje« boli dali bi im piti tekućinu mješavine octa, žući i smirne. Cijeli postupak obavljali su vojnici, bez milosti uz česte podsmjehe i ponižavanje. Rimljani su osuđenike ostavljali na križu dok ne umru, a to je bila spora smrt koja je mogla trajati i nekoliko dana; budući nije bilo puno krvarenja osuđenici su umirali laganom i bolnom smrću, a zbog specifičnog položaja tijela koji je pritiskivao pluća polako su se gušili.

Isus je razapet na Golgoti (iz heb.), tj. Kalvariji (iz lat.), ili na hrv. Lubanji nedaleko gradskih zidina. Razapet je u 9 sati, između dva razbojnika, od 12 je nastupila tama, koja je trajala do 15 sati, tada su se prolomile posljednje riječi: »Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio? Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj. Svršeno je!« Isus je potom izdahnuo. Sve je popraćeno zanimljivim i čudnovatim događajima. Pomrčina se pojavila, iz grobova su uskrsnuli neki ljudi te se ukazivaše u Jeruzalemu. Dogodio se potres, a hramski se zastor koji je dijelio Svetinju nad svetinjama raspuknuo; to je Božja poruka da nastupa vrijeme mira, otvorenosti i spasenja za sve ljude.

Okrutno, turobno, teško, puno boli i patnje Isusovo raspeće je imalo svrhu, koja je sažeta Pavlovom porukom: »Jer se je dopalo Bogu, da u njemu stanuje sva punina, po njemu pomiri sve sa sobom, učinivši mir krvlju križa njegova, bilo što je na zemlji ili na nebesima!« Kol 1, 19 ‒ 20.