Autor: Editor

»Mnogo puta i na mnogo načina Bog negda progovori ocima po prorocima, a u ovim posljednjim danima progovori nama po Sinu, kojega postavi baštinikom svega, po kojemu i sazda svjetove.« Heb 1, 1 – 2. (VB)

»Poslanica Hebrejima« izvorno je upućena vjernicima židovske pozadine, a prvi su kršćani bili većinski židovski obraćenici. To će se početi mijenjati tijekom misijskog djelovanja apostola Pavla, i u kasnijim vremenima pa će zajednica postajati sve više međunarodna.

Kršćanski obraćenici bili su pod stalnim kušnjama da odbace svoju vjeru i krenu putem bezvjere. Pisac poslanice želi potaknuti kršćane da ustraju na putu spasenja. Da ne odustanu od vjere nego budu ustrajni, te unatoč kušnjama koje imaju traže snagu u Bogu. Nadahnuti pisac poslanice potiče da Bog bude središte života, a vjera uporište za nadu koju baštine!

Poslanica je tumač pojedinih dijelova »Staroga zavjeta«. Ona je most između starog i novog zavjeta, te svjedočanstvo da u novom zavjetu vjernici imaju: bolju, veću i trajniju nadu. Ta je nada ostvarena u Isusu Kristu koji je predstavljen službom Velikog svećenika. Pojedina poglavlja pojašnjavaju ulogu Velikog svećenika koja je u Isusu upotpunjena i ispunjena. Svećenička je služba bila bitna, birani su iz Levieva plemena te su imali zagovorničku službu pred Bogom za narod. Predvodnik je starozavjetnoga bogoslužja bio Veliki svećenik. Poslanica je povezana i pojašnjava »Levitski zakonik« koji opisuje način i red starozavjetnog bogoslužja, u kojemu su svećenici imali bitnu ulogu. Ta je knjiga ujedno jedan od najdužih izravnih Božjih govora. Četrdesetak puta navodi »Reče Bog« nakon kojih se propisuje bogoslužni sustav po kojemu su ljudi »Staroga zavjeta« pristupali Bogu. »Poslanica Hebrejima« pokazuje kako su starozavjetni obredi i obećanja predukusi slave koja će se očitovati u punini po Kristu.

U poslanici se ističe da u novom zavjetu, također, postoji Veliki svećenik kojemu se svi moraju podrediti i pokloniti ‒ Gospodin Isus Krist! On je prinio sebe jedanput kao žrtvu za otkupljenje cijeloga čovječanstva. To je snažna, slikovita i duboko duhovna poruka. Isus Krist postaje Veliki svećenik koji zagovara za sve ljude, Zakon je u njemu ispunjen, a žrtve se više ne prinose jer je on prinio sebe na Golgoti jednom za sva vremena. Na Križu, na Golgoti, razapet je za sve one koje je Bog odabrao i pozvao u svoje Kraljevstvo.

»Jer Krist ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo, da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. Ne da mnogo puta prinosi sama sebe kao što velesvećenik svake godine ulazi u Svetinju s tuđom krvlju, inače bi trebao pretrpjeti mnogo puta od postanka svijeta. No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom. I kao što je ljudima određeno jednom umrijeti, a nakon toga na sud, tako se i Krist jednom prinese da ponese grijehe mnogih. Drugi put će se, bez grijeha, ukazati onima koji ga iščekuju na spasenje.« (Heb 9, 24 ‒ 28.)

Ova je poslanica kristocentrična, a za njezino je potpuno razumijevanje potrebo znanje starozavjetne objave te već spomenutog »Levitskog zakonika«. Ona je svjedočanstvo Božjeg djelovanja u Gospodinu Isusu Kristu. Po Kristu je Bog posredovao milost i pomirenje. Kroz Krista je darovao spasenje. U Kristu obnavlja i utvrđuje sve one koje je odabrao za vječno spasenje.

Završne su riječi poslanice ujedno i poticaj na duhovno i životno usavršavanje: »A Bog mira, koji po krvi vječnoga Saveza od mrtvih izvede velikoga Pastira ovaca, Gospodina našega Isusa, usavršio vas u svakome dobrom djelu da izvršite volju njegovu, čineći u vama što je pred njim ugodno, po Isusu Kristu komu slava u vijeke vjekova. Amen!« (Heb 13, 20 – 21.)

Autor (tekst i fotografija): Branimir Bučanović

»A glavno u ovom izlaganju jest: takva imamo Velikog svećenika koji sjede zdesna prijestolja Veličanstva na nebesima kao bogoslužnik Svetinje i Šatora istinskoga što ga podiže Gospodin, a ne čovjek!« Heb 8, 1 ‒ 2.

Kada bi se osoba, u starozavjetno vrijeme, željela izmiriti sa Stvoriteljem postojao je od Mojsija propisan postupak. »Levitski zakonik« 4 opisuje postupanja kod nenamjernog grijeha (svećenika, naroda, glavara, pojedinca iz puka), koji uključuje priznanje i prinošenje žrtve (junac ili jare). Na žrtvu se prenose grijesi (polaganje ruke na glavu žrtve), a svećenik je pred Bogom žrtvuje za oproštenje od grijeha.

Svećenička je služba imala bitnu ulogu jer su bili odabrani i ovlašteni zagovarati pred Bogom te održavati službu u okviru starog zavjeta. Svećenici su birani iz plemena Levi, i bili su Aronovi potomci. Jedan je među njima biran za Velikog svećenika. Povjesničari navode 83 Velika svećenika, od Arona (1657. pr. Kr.) do posljednjeg Panije (70. po. Kr.). Veliki svećenik je imao važnu i snažnu službu u Šatoru sastanka i poslije u Hramu; tamo je prinosio žrtve Bogu za duhovno očišćenje grijeha naroda. Iako je to bila časna služba ‒ od Boga određena i ustanovljena ‒ treba istaknuti da su oni bili nesavršeni i grješni ljudi. Morao je prinositi žrtve i za sebe kako bi se pred Bogom opravdao i dobio oproštenje. »Stari zavjet« spominje Melkizedeka na dva mjesta (Izl 14, 18 ‒ 20 i Ps 110, 4). Najviše se o njemu govori u »Poslanici Hebrejima« gdje postaje uzor službe: arhetip Vječnog svećenika. Opisan je kao svećenik Boga Svevišnjega, kojemu je Abraham dao desetinu od svoga imanja. Kralj Šelema, pravednosti i mira. Budući nema (poznatoga) rodoslovlja; život mu »nema početka ni kraja« pa je nalik Sinu Božjemu koji je svevremenski.

Biblijski nauk nedvosmisleno uči da je Isus Veliki i Najveći svećenik, bolji od ljudskih te je u pravom i punom smislu Božji svećenik. Isus je jamac boljeg saveza, jer je dobio potvrdu službe od Boga, a Bog je odlučio okončati starozavjetni sustav (Heb 7, 22). Isus postaje vječni svećenik koji zauvijek živi i zagovara! Zbog toga nema potrebe da itko drugi zagovara za ljude jer on ima tu službu: »A on, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svečeništvo. Zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju Bogu ‒ uvijek živ da se za njih zauzima!« Heb 7, 24 ‒ 25.

Isus je: Veliki svećenik, svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grješnika i uzvišeniji od nebesa (Heb 7, 26). On je savršen za razliku od ljudskih svećenika koji su nesavršeni i grješni (Heb 7, 28). Taj Veliki i svevremenski svećenik sjedi Bogu zdesna na Prijestolju Božjem te je vječan kao i služba koju ima (Heb 8, 1). Isus dakle služi u Nebeskom šatoru (Vječnom Božjem Hramu), a ne onomu od čovjeka napravljenom koji je imao bitnu ali okončanu ulogu (Heb 8, 2). To dovodi do biti Novog saveza. Novi, konačni i vječni savez povlači okončanje staroga, stoga ceremonijalne odredbe staroga više ne vrijede: sustav prinošenja žrtava, ceremonijalne odredbe, održavanje Šabat (subote), religijski blagdani itd. (Heb 8, 8 ‒ 13).

Isus je središte, sjedište i odredište novog zavjeta, i njegov Veliki svećenik. Zbog toga danas živimo u vrijeme milosti i ljubavi koja je u Boga; to potiče na vjeru te obraćenje Bogu!

Autor (tekst i fotografija): Branimir Bučanović