Isus: Veliki i najveći svećenik

»A glavno u ovom izlaganju jest: takva imamo Velikog svećenika koji sjede zdesna prijestolja Veličanstva na nebesima kao bogoslužnik Svetinje i Šatora istinskoga što ga podiže Gospodin, a ne čovjek!« Heb 8, 1 ‒ 2.

Kada bi se osoba, u starozavjetno vrijeme, željela izmiriti sa Stvoriteljem postojao je od Mojsija propisan postupak. »Levitski zakonik« 4 opisuje postupanja kod nenamjernog grijeha (svećenika, naroda, glavara, pojedinca iz puka), koji uključuje priznanje i prinošenje žrtve (junac ili jare). Na žrtvu se prenose grijesi (polaganje ruke na glavu žrtve), a svećenik je pred Bogom žrtvuje za oproštenje od grijeha.

Svećenička je služba imala bitnu ulogu jer su bili odabrani i ovlašteni zagovarati pred Bogom te održavati službu u okviru starog zavjeta. Svećenici su birani iz plemena Levi, i bili su Aronovi potomci. Jedan je među njima biran za Velikog svećenika. Povjesničari navode 83 Velika svećenika, od Arona (1657. pr. Kr.) do posljednjeg Panije (70. po. Kr.). Veliki svećenik je imao važnu i snažnu službu u Šatoru sastanka i poslije u Hramu; tamo je prinosio žrtve Bogu za duhovno očišćenje grijeha naroda. Iako je to bila časna služba ‒ od Boga određena i ustanovljena ‒ treba istaknuti da su oni bili nesavršeni i grješni ljudi. Morao je prinositi žrtve i za sebe kako bi se pred Bogom opravdao i dobio oproštenje. »Stari zavjet« spominje Melkizedeka na dva mjesta (Izl 14, 18 ‒ 20 i Ps 110, 4). Najviše se o njemu govori u »Poslanici Hebrejima« gdje postaje uzor službe: arhetip Vječnog svećenika. Opisan je kao svećenik Boga Svevišnjega, kojemu je Abraham dao desetinu od svoga imanja. Kralj Šelema, pravednosti i mira. Budući nema (poznatoga) rodoslovlja; život mu »nema početka ni kraja« pa je nalik Sinu Božjemu koji je svevremenski.

Biblijski nauk nedvosmisleno uči da je Isus Veliki i Najveći svećenik, bolji od ljudskih te je u pravom i punom smislu Božji svećenik. Isus je jamac boljeg saveza, jer je dobio potvrdu službe od Boga, a Bog je odlučio okončati starozavjetni sustav (Heb 7, 22). Isus postaje vječni svećenik koji zauvijek živi i zagovara! Zbog toga nema potrebe da itko drugi zagovara za ljude jer on ima tu službu: »A on, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svečeništvo. Zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju Bogu ‒ uvijek živ da se za njih zauzima!« Heb 7, 24 ‒ 25.

Isus je: Veliki svećenik, svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grješnika i uzvišeniji od nebesa (Heb 7, 26). On je savršen za razliku od ljudskih svećenika koji su nesavršeni i grješni (Heb 7, 28). Taj Veliki i svevremenski svećenik sjedi Bogu zdesna na Prijestolju Božjem te je vječan kao i služba koju ima (Heb 8, 1). Isus dakle služi u Nebeskom šatoru (Vječnom Božjem Hramu), a ne onomu od čovjeka napravljenom koji je imao bitnu ali okončanu ulogu (Heb 8, 2). To dovodi do biti Novog saveza. Novi, konačni i vječni savez povlači okončanje staroga, stoga ceremonijalne odredbe staroga više ne vrijede: sustav prinošenja žrtava, ceremonijalne odredbe, održavanje Šabat (subote), religijski blagdani itd. (Heb 8, 8 ‒ 13).

Isus je središte, sjedište i odredište novog zavjeta, i njegov Veliki svećenik. Zbog toga danas živimo u vrijeme milosti i ljubavi koja je u Boga; to potiče na vjeru te obraćenje Bogu!