Jeste li se ikad osjećali napušteno od Boga? Za kršćanina možda nema goreg iskustva. Kao što se četverogodišnjakinja iznenada izgubila od roditelja u vrevi prepunog trgovačkog centra, osjeća se odvojeno, sama, zaboravljena. U nekim psalmima psalmist se ne samo osjeća izgubljeno u mnoštvu, već se boji da ga Bog nije ni počeo tražiti (Ps 13, 1 – 4).
Psalmi 42 i 43 čine upravo takvu sliku. Iako u Biblijama tvore dvije zasebne pjesme, većina bibličara vjeruje da su bili izvorno zajedno. Ista pitanja povezuje obje jadikovke: »Zašto si klonula, dušo moja; zašto uzdišeš u meni? Uzdaj se u Boga jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog.« (Psalmi 42, 6; 11; 43, 5 HBD) i »Reći ću Bogu, svojoj stijeni: Zašto si me zaboravio? Zašto idem žalostan dok me neprijatelj muči?« (Ps 42, 10; 43, 2 HBD). Od njih dvoje, samo prvi ima naslov, a Psalam 43 prilično lijepo zaključuje tijek misli svog prethodnika.
Bol psalmista je oštra i njegova je poanta jasna: osjeća se napušteno i želi znati zašto. Kad prolazimo kroz takva godišnja doba (i hoćemo), kako bismo trebali reagirati? Postoji niz lekcija koje treba naučiti.
Prvo, ispravno je žaliti za Božjom prividnom odsutnošću. Duhovno zdrava duša ostaje i dalje osjetljiva na Božju blizinu. Kad se čini da se Bog povuče, primijetimo. Kad se Bog čini udaljenim, laissez-faire zadovoljstvo nije vrlina; Bog želi da mu prenesemo svoje iskrene molbe i dao nam je obrazac koji ćemo koristiti kad to učinimo.
Psalmist opisuje svoju zapuštenost iz tri perspektive. Prvo, on žali zbog iskustvene udaljenosti Boga (Ps 42, 1 – 2). Žedan, uzdiše za Gospodom (Ps 42, 1 – 5). Njegova se duša osjeća slomljena poput kosti (Ps 42, 10). Dalje, vidljiva je komponenta ove zapuštenosti – on se ne osjeća samo napušteno; izgleda i kao Bogom napušteno zapušteno. Slušajte kako ga neprijateljski glasovi pritišću prezirnim pitanjem: »Gdje je tvoj Bog?« Ove su riječi morale zabosti – on ih ponavlja (Ps 42, 3; 10). Kao da njegovi neprijatelji govore: »Svi znamo da ste napušteni. Suoči se s tim!« Kao odgovor plače dugo i snažno (Ps 42, 3). Treće, on opisuje geografsku komponentu svog osjećaja odvojenosti (Ps 42, 6). Sjetite se da je u Starom zavjetu Jeruzalem bio gravitacijsko središte obećane zemlje. Oni koji su živjeli unutar njegovih zidova nastanili su se u predgrađima slave. Međutim, za našeg psalmistu, zarobljenog na sjeveru u bespućima blizu planine Hermon, bio je otprilike koliko je mogao biti udaljen od Svetog grada i “ušatorene” Božje prisutnosti u njemu.
Bog nam je dao takve jadikovke jer zna da će nam trebati. Svi možemo očekivati teška vremena kada ćemo se osjećati odsječenima od Boga. Osjećat ćemo se u iskušenju da zaključimo: »Sve je protiv mene.« Ovaj nas psalam podsjeća da takvi strahovi nisu nenormalni. Naše duše ne rade ispravno; drugi su to već prije prošli. Nismo sami. Iako se psalmist osjeća napuštenim, Duh Sveti ga nije napustio. Napokon, On je Taj koji nadahnjuje riječi ove pjesme. Stoga se nikada nemojte bojati – Bog je uvijek puno bliži nego što osjeća.
Druga lekcija iz tame: kad se osjećamo napuštenima, kroz te osjećaje moramo posegnuti za dubljim, sigurnijim istinama. Na kraju, nije važno ono što osjećate već ono što znate.
Gledajte kako psalmist vjerom poseže za neizostavnom Božjom providnošću: »Bezdan doziva bezdan šumom tvojih slapova; svi tvoji valovi i vode prešli su preko mene.« (Ps 42, 8; naglasak na mene). Osjeća se kao da je na mjestu gdje se valovi lome i grmljavina kotrlja prema obali. Jedan od mojih prijatelja iz djetinjstva doživio je ovo ljetovanje na Havajima. Iako je bio jedan od najjačih natjecateljskih plivača u Irskoj, njegov udar nije mogao parirati zoni surfanja. Nikada neću zaboraviti da sam ga čuo kako opisuje osjećaj bespomoćnosti dok se val za valom srušio na njega, gurajući ga više puta u dubinu. Svaki put kad se borio na površini, imao je sve manje zraka u plućima i sve više vode u trbuhu, ali uvijek je bio sljedeći val. Posljednji su put samo njegove ruke probile površinu i da nije bilo snažne ruke budnog spasioca, tko zna što bi se dogodilo? Ali za psalmista ovdje, dok tone u dubinu, nigdje se ne nazire božanska ruka. U ovom trenutku, kada bi većina očajavala, vjera dopire kroz zbrku, kroz valove i hvata svog vlasnika. Jeste li primijetili taj detalj? Jeste li primijetili kome pripadaju ti valovi? Oni pripadaju Bogu. Psalmist ih naziva “svojim lomiteljima”. Ovdje postoji utjeha za Božje dijete. Mi nismo igračka sudbine ili slučajnih okolnosti. I najjače valove drži čvrsto (i ljubazno) u ruci (Ps 66, 10 – 13 HBD). »Ti si nas kušao, Bože; čistio si nas kao što se čisti srebro; uveo si nas u zamku, stisnuo si okove na bokove naše. Dao si da nam ljudi po glavama gaze, morasmo prolaziti kroz oganj i vodu. Ali si nas izveo na slobodu.« »Iako se čini da je pogreška često tako snažna, Bog je još uvijek vladar.«
Pazite i kako psalmist poseže za neizostavnom ljubavlju Božjom: »Danju dariva Gospod svoju milost, a noću pjevam mu pjesmu, molitvu k Bogu mojega života.« (Ps 42, 9 HBD) Božja ljubav nije slab osjećaj. Snažan je, energičan i autoritativan. To je moć da se stvari riješe i poprave. Bog koji je po riječju stvorio svemir, koji je naredbom očistio gubavca, koji je naredbom stišao oluju, koji je naredbom podigao Lazara, upravo je Bog koji zapovijeđu šalje svoju ljubav u vaš život. Hebrejska riječ za ljubav ovdje je hesed. Nosi ideju tvrdoglave, zavjetovane Božje odlučnosti da budemo dobri prema svom narodu bez obzira što smo učinili, bez obzira što smo zaslužili i bez obzira na to što ga to košta. U Kristu je ta predanost natjerala Boga da u vaše ime plati krajnju cijenu. Kroz vlastite ljudske ruke – ruke utjelovljenog Bogočovjeka – Božja ljubav pruža pomirenje koje Njegova pravda zahtijeva (Heb 10, 5 – 7).
Napokon, gledajte kako psalmist dopire kroz zapuštenost i čuje Božju pjesmu hvale. »Danju dariva Gospod svoju milost, a noću pjevam mu pjesmu, molitvu k Bogu mojega života.« (Ps 42, 9 HBD) Što podrazumijeva pod “njegova pjesma je sa mnom?” Postoje najmanje dvije mogućnosti. Moglo bi se odnositi na psalme koje nam je Bog dao da pjevamo. Ali moglo bi se odnositi i na pjesme koje Bog pjeva s nama. Tako da kao što imamo božanskog molitvenog partnera na zemlji (Rim 8, 26 – 27), tako imamo i božanskog partnera koji pjeva hvalu s nama i nad nama (Zef 3, 17; Heb 2, 11 – 12). John Piper razmišlja o zvukovima takvog pjevanja: »Čujem kako se cvjetanje Niagarskih slapova miješalo s kapljicama mahovitog planinskog potoka. Čujem eksploziju planine Sveta Helena pomiješala se s mačjim mukanjem. Čujem snagu uragana s Istočne obale i jedva čujno puhanje noćnog snijega u šumi. I čujem nezamislivu tutnjavu sunca, široku 865 000 milja, 1 300 000 puta veću od zemlje, i ništa osim vatre, 1 000 000 stupnjeva Celzijevih na hladnijoj površini korone. Ali čujem kako se ovaj nezamislivi huk pomiješao s nježnim, toplim pucanjem trupaca u dnevnoj sobi u ugodnoj zimskoj noći.«
Nije li nevjerojatno pomisliti na kralja Isusa koji miješa svoj glas s našim kad pjevamo? Zbog toga naša pohvala tako lijepo zvuči u Božjim ušima.
Posljednja lekcija iz tame: Radujte se Božjem blagoslovu u budućnosti. Kako prelazimo iz Psalama 42 u Psalam 43, psalmist raste u samopouzdanju. Čini se da instinktivno zna da ga Bog neće zauvijek zaboraviti. Poput nekoga tko očekuje potragu i spašavanje, on traži da Bog pošalje svoje svjetlo (Njegova prisustvo) i Njegovu Istinu (Njegova Riječ) da ga odvede kući – kući u grad, domu oltara, domu Bogu (Ps 43, 3 – 4). Zapazite kako oltar stoji ispred i na sredini na kraju ovog hodočašća prema kući. Čak i za grešnike postoji put natrag do Božje svete prisutnosti, jer tamo, u hramu, stoji oltar (Ps 43, 3 – 4). Svježe, s ranama koje krvare, životinje položene na njezin plamen govore o milosti kupljenoj krvlju:»Nekako će, jednog dana, netko dovoljno velik i dovoljno dobar umrijeti umjesto mene i da me moji grijesi vrate kući Bogu.« Ti osjećaji Božje udaljenosti neće trajati vječno.
Iako odbačenost nikada u potpunosti ne prestaje, čini se da se na kraju psalma rađa nada u psalmistovoj duši. Uoči: »Zašto si klonula, dušo moja; zašto uzdišeš u meni? Uzdaj se u Boga jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog.« (Ps 42, 6. HBD) »Zašto si klonula, dušo moja; zašto uzdišeš u meni? Uzdaj se u Boga jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog.« (Ps 42, 12. HBD) Vidiš li? U Psalmu 42, 6 on potencijalno govori o Božjem licu, ali do 12. retka njegov je jezik postao osobniji. Lice Božje više nije samo dostupna pomoć; postalo je jedno koje on, čini se, osjeća. Čak i ako ove riječi može izgovoriti samo vjerom, osobne zamjenice sve razlikuju. Pjevao je prema nadi. Lekcija je to koju nas je Cowper pokušao naučiti prije puno godina:»Ponekad svjetlo iznenadi kršćanina kad pjeva.« To je lekcija koju malo tko od nas može naučiti, dok se neko vrijeme ne obučimo u školi tame.
Autor: Neil C. Stewart
Izvorni članak pročitajte putem poveznice.
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.