Otvoriše se nebesa kao što se nakon oluje pojavljuje Sunce, objaviše se zanimljiva i slikovita: viđenja, anđeli, nebeske slike. Neočekivano i moćno dolazi poruka od Boga: »Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi griješili su protiv mene sve do dana današnjega.« (Ez 2, 3) Ovako se Bog objavio i poslao svećenika Ezekijela: govoriti, opominjati, poticati i prenositi poruke ‒ po Božjemu pozivu i poslanju postaje prorok.
Proroci zauzimaju posebno mjesto u Svetomu pismu. Vidljiv je u brojnim knjigama proročke tematike (17 od 39 kanonski spisa Staroga zavjeta), i u činjenici utjecaja koji su odigrali u povijesti spasenja (Mojsije, Ilija, Elizej itd.). Oni su bili na braniku Božjega kraljevstva, dosljedno govorili i prenosili poruke, branili Božje istine, vjeru u Boga, te postali i ostali Božje svjedočanstvo na Zemlji. Bog ih je odabrao, pozvao i poslao u službu prenošenja istina, a bit njihovih poruka je poziv na obraćenje, život vjere, i društvenu pravednost! Proroci ne špekuliraju o tomu što bi moglo biti, nego prenose Božje objave. Možemo zaključiti da su to ‒ Božji glasnici, glasnogovornici, glasonoše, teklići. Među njima je bilo muškaraca i žena (Mirjam, Debora, Hulda, Ana), pa se može zaključiti kako ova važna služba nije vezana uz spol.
Poruke su izvorno upućene ljudima prošlih vremena, ali bit i načela su vanvremenska pa govorimo o vječnim i svevremenskim objavama Božje volje i puta spasenja. Poruke najčešće primaju u obliku viđenja (Iza 1, 1), i riječi (Iza 1, 10. Mih 1, 1). Viđenja su: umne slike koju su dobivali, ali za razliku od uobičajenih ove su nadahnute od Duha Svetoga. Riječ od Boga upućena proroku (Mih 1,1) heb. dabar, je imenica muškoga roda: riječ, govor, izgovor. Korijenski je vezana uz glagol: govoriti, razgovarati, obznaniti, zapovijedati, obećati, upozoriti, zastrašiti, pjevati. Poruka koju Bog daje je i riječ. Može biti misaona ili verbalna, to je Božji poticaj na promjenu stavova i djelovanja. Riječi su često oštre, opominjuće, a govor pomalo grub i tvrd. Taj utisak ne bi trebao zasjeniti činjenicu da se radi o genijima lirike (uočljivo u izvornim jezicima) što navodi na razmišljanje o načinu nadahnuća Duha Svetoga. Bog opominje kroz pjesmu, pa je jasno kako je proročka poruka dobronamjerna, te iscjeljujuća. Proroci nisu zli frustrirani ljudi, oni žele dobro pa zato prenose upozorenje ne bi li se čovjek trgnuo iz duhovne obamrlosti i približio Bogu te živio s njim.
Apostol Petar je opisao poruke pravih proroka: »Jer nikada proroštvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili.« (2. Pt 1, 21.) Glagol u grč. ferō, hrv. poneseni, nošeni mogao bi se opisati usporedbom. Poštar je dobio pismo od pošiljatelja koje mora odnijeti i predati primatelju. Pismonoše se često ne voli jer donose lošu vijest, ali oni nisu izvor poruke, a pismo je poslano sa svrhom kako bi primatelj bio upozoren na određeni problem. Proroci su prenosili Božje poruke kako bi ljudi mogli razumjeti Božju volju i obratiti se Bogu, vratiti se na pravi put.
Bilo je i lažnih proroka kako u starom tako i novom zavjetu. Mnogi od njih su pravili koalicije kako bi ostvarili materijalne ili ideološke interese. Isus je upozoravao na njih istaknuvši kako je njihova proširenost znak posljednjih vremena o kojima naučava (Mt 24, 11. Mk 13, 22). Apostol Ivan je poručio i poučio: »Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga; jer mnogi su lažni proroci izašli u svijet.« (1. Iv 4, 1.) Danas, također, ima lažnih proroka i njihovih koalicija, a to potvrđuje istinitost poruka Svetog pisma. Stoga pojedince te saveze proroka i propovjednika treba propitivati kako bi se vidjelo jesu li pravi ili lažni.
Apostol Pavao (Ef 2, 19 ‒ 22.) uzima sliku iz života: građevinu dobroga temelja, kvalitetno izgrađenu. To je slika Božjega naroda kojemu je temelj vjera u Boga po Gospodinu Isusu Kristu, a život i svjetonazor građeni na temelju poruka proroka i nauku apostola. Proročke poruke su ugrađene u evanđeosku nauku ‒ zbog toga ih se ne smije odbacivati ili zanemarivati.
Isus je donio proročku poruku koja sažeto glasi: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1, 15.) To je na tragu onoga o čemu su govorili proroci, i oni pozivaju na obraćenje i vjeru u Boga. No, kao na Isusovom primjeru tako je često puta bilo i u njihovom: neshvaćeni, odbačeni, izolirani, proganjani, a ponekad čak i ubijani. Zbog toga je Gospodin Isus Krist dao jasnu poruku koja je upućena mnogim Božjim ljudima do današnjega dana: »Nije prorok bez časti doli u svomu domu i svomu zavičaju!« (Mt 13, 57.)
Gospodin Isus Krist ujedinjuje tri velike službe: kraljevsku, svećeničku i proročku. Njegova poruka je konačna, on je posljednji i najveći Prorok. Poslije njega nema proroka koji donose ‒ konačnu objavu vjere i Boga! Proroci-propovjednici današnjeg doba promiču i poučavaju Bibliju ‒ Riječ Božju. To čine po Božjemu pozivu vođeni i nadahnuti Duhom Svetim, pa je proročka služba živa i danas.
Autor: Branimir Bučanović
– Audio poruka –
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.