Kategorija: Biblijski nauk i pogledi

Isus reče: »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.« Mt 18, 3 ‒ 5. (čit. Mt 18, 1 ‒ 35.)

Evanđeoski je nauk konačna objava istine, a Gospodin Isus Krist puna je i potpuna objava Boga. Ponovljeni zakon svjedoči o dolasku Božjega proroka, nalik na Mojsija, koji će objaviti volju Božju (Pzk 18, 15 ‒ 18), Gospodin Isus Krist je ‒ konačni i najveći prorok istine ‒ koji u punini objavljuje Božju volju!

Bogoduhni je pisac Evanđelje podijelio u pet velikih cjelina, tj. pouka i govora koje je iznio Gospodin Isus Krist. Podsjećaju na prvih pet Mojsijevih knjiga Svetoga pisma koje su i stupovi starozavjetne objave. Ta činjenica svjedoči o kontinuitetu Božje objave i povezuje dva zavjeta. Zavjeti svjedoče Božju objavu tijekom povijesti, a konačna objava je u evanđeoskoj nadi dolaska Gospodina Isusa Krista.

Prva je velika cjelina Govor na gori (5 ‒ 7). Zapis jezgrovito i slikovito progovara o dva stanovišta vjere: duhovnom i društvenom. Vjeru nije moguće odvojiti od društva. Osim što je to protivno Zakonu to je shizoidno. Bog nije osmislio religiju koja bi se živjela u »zrakopraznom prostoru« ili u »svoja četiri zida«. Vjera je sastavni dio života jer su vjernici sastavni dio društva. Zato vjera u Boga ima veliku, možemo reći najveću, važnost u društvu. Nije ju moguće odvojiti od društva. Isus poučava kako se duhovni život treba živjeti kroz određeni sustav vrijednosti. Kada se živi vjera koju je Bog osmislio onda se promiče i božanski sustav vrijednosti.

Druga je velika cjelina zapisana u desetomu poglavlju. Evanđelista daje popis apostola koje je odabrao Gospodin Isus Krist (Mt 10, 2 ‒ 4). Oni su poslani naviještati Božje istine o Kraljevstvu nebeskom, pa su u pravom i punom smislu Božji poslanici. Ističe se da evanđeoske poruke ne treba držati »zaključane« jer su upućene cijelomu svijetu. Apostoli nisu živjeli samo u vrijeme Gospodina Isusa Krista, nego žive i danas. Izvornih Isusovih apostola nema, ali poslanički poziv navještaja evanđeoskih istina i služba traje i danas. Kršćanima je upućen opći poziv i darovano poslanje svjedočenja istina o Božjemu kraljevstvu: riječima i djelima. Nekada više riječima, a manje djelima; drugi puta više djelima, a manje riječima; ali uvijek riječima i djelima. Poslanje je sastavni dio Kristovog nauka, temelj vjerovanja i života.

Treća je cjelina trinaesto poglavlje. Kroz sedam usporedbi Gospodin objašnjava otajstva Nebeskog kraljevstva. Ono je povezano s nadnaravnom, ali i naravnim tj. svakodnevnim stanjem. Zaključak bi mogli sažeti sljedećim riječima: istine o Božjemu kraljevstvu prožimaju cjelokupno čovjekovo biće. Četvrto je u nizu osamnaesto poglavlje koje je ujedinjeno temom: Tko je velik i najveći u Nebeskom kraljevstvu?

Peta je cjelina dvadeset i peto poglavlje. Predstavljen je Isusov nauk o sudu Božjega kraljevstva i posljednjim vremenima, eshatološkim događanjima od kojih su neka ostvarena, a druga se trebaju obistiniti.

Znamo kako su Isusovi učenici imali povremene sukobe oko toga tko je veći odnosno tko je »glavni« (Mk 9, 33 ‒ 37). Vidljivo je kako su raspravljali tko je od njih bolji i tko će imati značajnije mjesto kod Krista, u Nebeskom kraljevstvu. Čini se djetinjim da apostoli imaju potrebu za takovim oblikom dokazivanja. No, život pokazuju kako je to stanje ljudskoga roda, a čovjek vodi bitku u kojoj se želi pokazati, dokazati, i na »prijestolje« života popeti. Učenici su imali pitanje: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« (Mt 18, 1b.) Na njihovo iznenađenje, uzima dijete, dovodi ga pred njih i daje uzor. Ovo se može činiti čudnim, možda nejasnim i zbunjujućim. Dijete za uzor odraslim i velikim ljudima!? Dijete je primjer: dobrote, naivnosti, dobrohotnosti, prijemljivosti, poučljivosti, vjere i nade u Boga. Zbog tih odlika može biti uzor odraslima.

Isus poziva na obraćenje, tj. promjenu, i okretanje smjera u životu, usmjeravanje ka Bogu, bit je njegova nauka (Mt 4, 17). To je duhovno i umno okretanje Bogu, usvajanje i život Božjeg sustav vrijednosti. Događa se u trenutku Božjega »poziva«, ali bi se trebao odvijati i svakodnevno. Svaki dan se treba preispitivati te iznositi ono što je loše i usmjeravati se Bogu. Isus poziva na poniznost. Ta krijepost nije svojstvena čovjeku; ljudi po svojoj prirodi nisu ponizni, nego sebeljubivi i samoživi. Poziv je Božji na odricanje od grješne naravi te rast u Božjem sustavu vrijednosti. Gospodin iznosi i upozorenje glede onih koji izazivaju sablazni (Mt 18, 6 ‒ 9), grč. skandalizō odakle dolazi hrv. skandal ili sablazan. Izraz ima i svjetovno značenje te se povezuje s onima koji svojim nastupom i ponašanjem izazivaju vrlo neugodne i negativne stavove i ponašanja kod ljudi. U biblijskom poimanju sablazniti podrazumijeva navoditi na grijeh tj. poticati kušnju u cilju otpadništva od Boga, tj. promicati i poticati bezvjeru. Oni koji unose: nemire, razdore, svađe, bezvjeru odnosno bezboštvo izuzetno su opasni i duhovno štetni, a Sveto pismo upozorava na njih. Ti su ljudi nadahnuti i vođeni silama tame te donose duhovne skandale. Takovima je upućena oštra poruka: »Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku. Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan.« (Mt 18, 6 ‒ 7.)

Usporedba o Izgubljenoj ovci (Mt 18, 12 ‒ 14) poučava o pastiru koji vodi skrb o svakoj ovci, a izgubljenu nastoji pronaći. Bog ne želi da itko propadne, a odabranoga grješnika dovodi k sebi. Bog to čini na različite načine: preko vjernika, propovjednika, Svetoga pisma, medija, prirode, itd. Zato, kada dođe Konačni sud nevjernik neće imati opravdanje. Upozorenje je upućeno i vjernicima, neka dobro promisle o vjeri. Vjeru treba čuvati, štititi i primjerenim načinima promicati. One koji su zašli na stranputicu treba poticati na povrat na put Božjega spasenja. No, odgovornost svako snosi za sebe.

Isus je ponudio način rješavanja sukoba (Mt 18, 15 ‒ 22). Načelo se pomirbe ostvaruje kroz: razgovor glede sukoba, i priznavanje pogrješke, a ovo je načelo djelovanja među braćom tj. u Crkvi. Petar postavlja pitanje o tomu koliko puta oprostiti? Isus koristeći hiperbolu poručuje da treba bezgranično praštati. Nema duhovnog života tamo gdje nema praštanja, a vjernik mora naučiti praštati barem zbog tri razloga. Zbog duševno-duhovnog zdravlja, zato što je Bog oprostio nama i pokazao milost spasenja, te zato što i mi griješimo. Potrebno je naglasiti i sljedeće: popravljanje međuljudskih odnosa moguće je onda kada onaj tko je sagriješio prizna svoju pogrješku. Što ako ne želi priznati? Njegov grijeh ostaje na njemu, mi možemo i trebamo oprostiti. To je moguće i zbog toga što je to stvar stava i mišljenja, a ne emocionalnog stanja. Praštanje je jedno od najvažnijih načela duhovnog života te temelj zdravoga života.

Usporedba o Nemilosrdnom dužniku (Mt18, 23 ‒ 35),  je parabola je o dužniku  deset tisuća talenata (1 talenat je bilo 20 godišnjih nadničarskih dnevnica). Jednostavno i jasno bio je dužan veliki iznos, koji nije mogao za svoga života otplatiti. Na zamolbu dužnika oprošten mu je sav dug. Sretan je krenuo doma te na putu susreo osobu koja je njemu bila dužna iznos od sto Denara (1 Denar je bila dnevnica nadničara). Zanimljiva je reakcija, ovoga komu je puno oprošteno, prema poznaniku koji mu je malo dugovao. Umjesto da je pokazao suosjećanje i oprostio manji dio duga on je napao i dužnika bacio u zatvor. Kada je to saznao gospodar koji je oprostio dug, završio je u zatvoru. Prispodoba govori o važnosti praštanja i potrebi potpunoga opraštanja. Isusove riječi su upečatljive: »’Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.« (Mt 18, 33 ‒ 35.) Opraštanje nije svojstveno čovjeku, ali Bog to traži. Može se naučiti, izgrađivati i provoditi. Bog je nama oprostio te izbrisao bezakonja zbog Gospodina Isusa Krista. Ako je Bog nama oprostio i mi trebamo opraštati drugima.

Na kraju zaključimo pitanjem i sažetim odgovorom: Želimo li biti veliki u Božjemu kraljevstvu? Obratimo se Bogu, ponizimo pred Gospodinom, neka vjera bude temelj života, i bezgranično praštajmo!

Molitva: Svemogući Gospodine Bože zahvalni smo za tvoju istinitu objavu ‒ Sveto pismo. Molimo, da duh ovoga svijeta ne zavlada u nama, a korijen sumnje i bezvjere neka se ne ukorijeni u našim srcima. Molimo, neka bi pouke Svetoga pisma bile vodilje u životu. Pomozi nam čuti i prepoznati glas Duha Svetoga koji progovara kroz Bibliju. Umudri nas kako bi: mudro, pametno, istinito i promišljeno razumjeli Objavu, živjeli u skladu s njom i gradili bolji svijet. Po Kristu Isusu Gospodinu našemu. Amen!

Autor: Branimir Bučanović

Svako tko prati vijesti, i promatra svijet oko sebe svjestan je: izazova, iskušenja, i nevolja života.

Stalno primamo podatke koji govore o nesposobnosti stvaranja boljega društvenoga okružja. Pravednost i briga za slabe je misaona kategorija i lijepa, prigodna, fraza koju vole izgovarati društvene vođe. O radničkim pravima glasno govore i strastveno pišu oni koji o radnicima znaju sve ‒ iz knjiga. Analitičari raspravljaju o problemima, ali nitko ne zna kako ih riješiti. Vlastodršci govore kako se više ne može računati na društvenu solidarnost, pa se zaključuje kako su prijašnji naraštaji sve za sebe potrošili. U nametnutoj: zbrci, strci, pomutnji i pritiscima mnogi traže izlaz pa se razočaraju kad uoče da su u društvenoj zbrci neshvaćeni, odbačeni, i obespravljeni.

Očajnima i onima koji se sučeljavaju sa težom stranom života skrećemo pozornost na Isusove riječi: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.« Mt 11, 28 ‒ 30. Bit, Isusova nauka, je živi odnos s Bogom! Ako tako postavimo stvari, navedeni, biblijski citat, nameće pitanje, i daje odgovor. Jesmo li spremni čuti Božji glas, u glasnoći okolnosti koje zagušuju, a ponekad i zaluđuju? Isusova poruka, nekima je, poziv na povratak, a drugima poziva na pokret. Što pod tim podrazumijevamo? Poziv na povratak upućen je svima koji su prepoznali i prihvatili Božji put, ali su zbog različitih okolnosti skrenuli ili otišli sa njega. Isus poziva sve koje je vihor okolnosti otpuhao na životnu pučinu problema i opterećenosti. Njegov poziv bi se mogao sažeti slijedećim poticajom: vratimo se Bogu; obnovimo svoje povjerenje u Boga koji razumije i nikada ne napušta! Poziv na pokret upućen je svima koji sumnjaju i ne vjeruju; pa ih uvjeravamo kako život s Bogom donosi: mir, sigurnost, nadu, radost, te intelektualno ispunjenje. Moglo bi se reći da, ispravno shvaćena i proživljena, vjera u Boga djeluje iscjeljujuća. Stoga je razumna odluka vjerovati u onoga koji daje puninu smisla i postojanja!

Isusova poruka je poticaj da u vjeri, s Bogom idemo dalje kroz život! Problemi ne iščezavaju; stvarnost se ne zanemaruje ‒ ali se perspektiva mijenja. S Bogom tama postaje svjetlo; problemi se savladavaju; kroz život se sigurnije hodi!

Autor: Branimir Bučanović

»Nitko nije svet kao što je Gospod (jer nema nikoga osim tebe), i nema hridi kao što Bog je naš.« 1. Sam 2, 2. »On reče: Iz nevolje svoje zavapih Gospodu, i on me usliša; iz utrobe Podzemlja zazvah, i ti si mi čuo glas.« Jona 2, 3.

Dva biblijska zapisa, iz 1. Sam 2, 1 ‒ 10 i Jon 2, 2 ‒ 10, povezuju temu poruke: Moć molitve. Prvi opisuje zahvalnicu pobožne žene Ane. Drugi je zapis Jonine molbe kada je bio u smrtnoj okolnosti, pa je zavapio Bogu koji mu je uslišao molitvu. Oba, kanonska, primjera progovaraju o važnosti, usmjerenosti i moći molitve.

Zanimljivo je učiti kako u »Svetom pismu« postoje mnoge molitve (većina u Prvom zavjetu). Iako su većina, ali ne sve, nastale u posebnim potrebama i za određene okolnosti; služe kao obrasci i primjeri molitve. Govore o tome kako i kome se moliti te poučavaju o tomu  kakav je Bog. Najvažnija i najveća je molitva Gospodina Isusa Krista, »Oče naš«. Ona je paradigma i molitveni obrazac.

Sagledati ćemo prvi biblijski primjer. Ana je bila udana za Elkana te dugo vremena nije mogla imati djece, a u društvu toga doba to je bio nedostatak, pa se smatralo da je Božja kletva nad nerotkinjom. Njezina je molitva hvalospjev Bogu za iskazanu milost. Ona je iskreno tražila Božji blagoslov, a nakon što je dobila sina Samuela, Bogu je izrekla zahvalu, u tadašnjem središnjem mjestu starozavjetnog bogoslužja, u Šilu. Ova je zahvalnica dio »Biblije« pa govorimo o bogoduhnoj molitvi i poruci vjernicima. Jasno i nedvosmisleno može se uočiti kome sa moli. Baš kao i svi kanonski primjeri ‒ uvijek i samo Bogu! Ana se zavjetovala da ako dobije sina poslat će ga u svećeničku službu. Tako se dogodilo, a nakon što je Samuel rođen predan je Eliju za službu Bogu. Može se zaključiti: ispravna molitva je iz iskrenoga srca, bez himbe, upućena jedino i samo Stvoritelju. Nadahnuto iznosi duhovnu istinitu: »Gospod je sveznajući Bog, pravo on prosuđuje djela. « (1. Sam 2, 3c). Bog sve zna te pred njim treba sve iskreno priznati, a priznanje vodi u pokajanje zbog svega što Bogu nije ugodno.

Bog je svemoguć i konačni sudac svima: »Gospod daje smrt i život, ruši u Šeol i odande diže.« (1. Sam 2, 6) Čovjek ima ograničenu, malu moć, a konačni vladar sudbine i svijeta je Bog. Stvoritelj ima moć oživjeti. Promatrajući, iz novozavjetnoga pogleda, jasna je poruka Kristova uskrsnuća i Božjega veličanstva. Bog oduzima i daje život. Bog je izvor svega: života, ali i smrti, sve je u njegovoj moći i svi se, prije ili kasnije, njemu moraju pokloniti! Posljednja knjiga »Biblije«  (»Otkrivenje« ) jasno upućuje koja je konačna sudbina onih koji su Božji; oni će zauvijek živjeti u Nebeskom kraljevstvu. Već se u starozavjetnom nauku naznačuje zagrobni život, a u novozavjetnom je to jasno objavljeno. Bog čini ono što želi u skladu sa svojom naravi i voljom, svoju nakanu objavljuje i potom u svoje vrijeme ostvaruje. Bog je: sveznajuć, svemoguć i svugdje prisutan pa kao takav, u konačnici, sve određuje. Gospod, u svojoj milosti, poziva sve koje želi u Kraljevstvo nebesko, i daje dar vjere prema svojoj volji. Bog čuva život vjernika i vodi ih kroz život (1. Sam 2, 9). Iako okolnosti života pritišću i ponekad se čini kao da je život bezizlazan valja se ojačati poticajima »Svetog pisma«, te uočiti i zapamtiti kako je naš život siguran, i od Boga osiguran! Bog je obećao da neće dopustiti više nego što možemo nositi (1. Kor 10, 13). Na nama je prihvatiti i preuzeti dio odgovornosti na putu spasenja te vjerom i vjerno živjeti svoj život.

Jona je bio jedan od ljudi staroga svijeta kojega bi mogli opisati kao: Bogu predan i pobožan, no tvrdoglav kao tovar! Htio je ići svojim putem; zbog toga mu je Bog dao bič – život! Bič Božji ga je popravljao, ispravljao i duhovno usmjeravao ne bi li došao na put spasenja. To je Božja pedagogija kojom usmjerava za život vjere i pouzdanja kako svršetak ne bi bio propast, nego život vječni.

Jona je dobio točnu uputu gdje ići i što raditi tj. kome treba prenijeti Božji naputak. Trebao je ići u Ninivu, pozvati ljude na obraćenje i život vjere, odnosno, prenijeti poruku spasenja. Ninivljani nisu bili omiljeni, njegovim sunarodnjacima, zato nije htio donijeti poruku spasenja. Zbog svoje tvrdoglavosti našao se u pogibelji te mu je život bio ugrožen. Kada je bio u smrtnoj okolnosti zazvao je Bog, iskreno iz srca. Vapio je Gospodu Bogu svojemu: »Iz nevolje svoje zavapih Gospodu, i on me usliša; iz utrobe Podzemlja zazvah, i ti si mi čuo glas.« (Jn 2, 3.) Može se čuti kako Bog ne čuje molitve, i nije zainteresiran za čovjeka. Istina, Bog ne uslišava sve molitve i čovjek nije središte Svemira, pa ne može ni očekivati da se sve »vrti« oko njega. No, nije točno kako je Bog »prezaposlen« pa nema vremena za čovjeka. Dakle, Bog čuje i odgovara na molitve, ali onda i onako kako želi. Bog je čuo molitvu i usmjerio Jonu ali ne kako je on htio, nego kako je Bog odredio. Jama (Jn 2, 7c) je znak čovjekova stradanja, pogibelji, nesreće i problema u životu. Život je, ponekad, poput jame, i čini se kako nema izlaza. Kad čovjek iskreno zazove Boga, ima načina da se zlo u dobro preokrene i duša iz pogibelji izvede, svakako, dok je u skladu s Božjom voljom i nije konačni kraj čovjeka. Gospod je čuo i pomogao te dao nadu i snagu za život; to je pravi i stvarni učinak molitve. Molitva daje duhovnu snagu i opresvjedočuje o istini. Ne zasljepljuje, nego prosvjetljuje: proširuje duhovne obzore i usmjerava na pravi put.

»Oni koji štuju isprazna ništavila, milost svoju ostavljaju.« (Jn 2, 9). Gl. heb. šāmar može se prevesti: štovati, obdržavati, držati, čuvati, slaviti. Štovati ništavila tj. kumire (idole), od čovjek stvorene predmete, sile svemira ili ideologije nije spojivo sa biblijskim – od Boga određenim – Bogoštovljem. Oni koji se mole ili slave: predmete, slike, idole, ili dijelove tijela pokojnika – štuju sile koje nisu od Boga! Idoli nisu vidljivi samo u prošlim i nekim današnjim religijama, nego su to: materijalizam, ideologije, politika, karijera, egocentrizam, novac te sve drugo – što je ispred Boga u životu čovjeka ili radi na uništavanju vjere u Boga! Kumiri svijeta zavode i odvode od pravog puta spasenja, ako im se čovjek preda u propast dušu odvode. Zbog toga, Gospod Bog treba biti središte molitve i čovjekovo konačno odredište.

Zaključak je posve jasan. Spasenje nije u: politici, ideologijama, čovjeku ili društvenim institucijama – od Boga dolazi spasenje! (Jn 2, 10c) Gospod je: izvor mira, spasenja, života, i dobroga životnoga usmjerenja. Zato: Boga slavimo, njegovo ime hvalimo, Spasitelja veličajmo jer naš život, sva slava, hvala i čast njemu pripadaju!

Molitva: Svemogući Gospodine, Stvoritelju i Otkupitelju. Zahvaljujemo zato što se objavljuješ čovjeku, u punini si se objavio po Kristu našemu Gospodinu. Zahvaljujemo što i danas objavljuješ svoju volju i pokazuješ put spasenja. Hvala ti za tvoju riječ: »Sveto pismo«! To je vječna, istinita i nepromjenjiva objava tvoje volje. Molimo te da po djelovanju Duha Svetoga: čujemo, razumijemo, priznamo i prepoznamo sve ono što je bitno u »Bibliji«. Pomozi da tvoja objava bude duboko usađena u naše misli i srca. To molimo po živoj utjelovljenoj Riječi – našemu Gospodinu Isusu Kristu. Amen!

Autor (tekst i ilustracija): Branimir Bučanović