Kategorija: Biblijski nauk i pogledi

Svako tko prati vijesti, i promatra svijet oko sebe svjestan je: izazova, iskušenja, i nevolja života.

Stalno primamo podatke koji govore o nesposobnosti stvaranja boljega društvenoga okružja. Pravednost i briga za slabe je misaona kategorija i lijepa, prigodna, fraza koju vole izgovarati društvene vođe. O radničkim pravima glasno govore i strastveno pišu oni koji o radnicima znaju sve ‒ iz knjiga. Analitičari raspravljaju o problemima, ali nitko ne zna kako ih riješiti. Vlastodršci govore kako se više ne može računati na društvenu solidarnost, pa se zaključuje kako su prijašnji naraštaji sve za sebe potrošili. U nametnutoj: zbrci, strci, pomutnji i pritiscima mnogi traže izlaz pa se razočaraju kad uoče da su u društvenoj zbrci neshvaćeni, odbačeni, i obespravljeni.

Očajnima i onima koji se sučeljavaju sa težom stranom života skrećemo pozornost na Isusove riječi: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.« Mt 11, 28 ‒ 30. Bit, Isusova nauka, je živi odnos s Bogom! Ako tako postavimo stvari, navedeni, biblijski citat, nameće pitanje, i daje odgovor. Jesmo li spremni čuti Božji glas, u glasnoći okolnosti koje zagušuju, a ponekad i zaluđuju? Isusova poruka, nekima je, poziv na povratak, a drugima poziva na pokret. Što pod tim podrazumijevamo? Poziv na povratak upućen je svima koji su prepoznali i prihvatili Božji put, ali su zbog različitih okolnosti skrenuli ili otišli sa njega. Isus poziva sve koje je vihor okolnosti otpuhao na životnu pučinu problema i opterećenosti. Njegov poziv bi se mogao sažeti slijedećim poticajom: vratimo se Bogu; obnovimo svoje povjerenje u Boga koji razumije i nikada ne napušta! Poziv na pokret upućen je svima koji sumnjaju i ne vjeruju; pa ih uvjeravamo kako život s Bogom donosi: mir, sigurnost, nadu, radost, te intelektualno ispunjenje. Moglo bi se reći da, ispravno shvaćena i proživljena, vjera u Boga djeluje iscjeljujuća. Stoga je razumna odluka vjerovati u onoga koji daje puninu smisla i postojanja!

Isusova poruka je poticaj da u vjeri, s Bogom idemo dalje kroz život! Problemi ne iščezavaju; stvarnost se ne zanemaruje ‒ ali se perspektiva mijenja. S Bogom tama postaje svjetlo; problemi se savladavaju; kroz život se sigurnije hodi!

Autor: Branimir Bučanović

»Nitko nije svet kao što je Gospod (jer nema nikoga osim tebe), i nema hridi kao što Bog je naš.« 1. Sam 2, 2. »On reče: Iz nevolje svoje zavapih Gospodu, i on me usliša; iz utrobe Podzemlja zazvah, i ti si mi čuo glas.« Jona 2, 3.

Dva biblijska zapisa, iz 1. Sam 2, 1 ‒ 10 i Jon 2, 2 ‒ 10, povezuju temu poruke: Moć molitve. Prvi opisuje zahvalnicu pobožne žene Ane. Drugi je zapis Jonine molbe kada je bio u smrtnoj okolnosti, pa je zavapio Bogu koji mu je uslišao molitvu. Oba, kanonska, primjera progovaraju o važnosti, usmjerenosti i moći molitve.

Zanimljivo je učiti kako u »Svetom pismu« postoje mnoge molitve (većina u Prvom zavjetu). Iako su većina, ali ne sve, nastale u posebnim potrebama i za određene okolnosti; služe kao obrasci i primjeri molitve. Govore o tome kako i kome se moliti te poučavaju o tomu  kakav je Bog. Najvažnija i najveća je molitva Gospodina Isusa Krista, »Oče naš«. Ona je paradigma i molitveni obrazac.

Sagledati ćemo prvi biblijski primjer. Ana je bila udana za Elkana te dugo vremena nije mogla imati djece, a u društvu toga doba to je bio nedostatak, pa se smatralo da je Božja kletva nad nerotkinjom. Njezina je molitva hvalospjev Bogu za iskazanu milost. Ona je iskreno tražila Božji blagoslov, a nakon što je dobila sina Samuela, Bogu je izrekla zahvalu, u tadašnjem središnjem mjestu starozavjetnog bogoslužja, u Šilu. Ova je zahvalnica dio »Biblije« pa govorimo o bogoduhnoj molitvi i poruci vjernicima. Jasno i nedvosmisleno može se uočiti kome sa moli. Baš kao i svi kanonski primjeri ‒ uvijek i samo Bogu! Ana se zavjetovala da ako dobije sina poslat će ga u svećeničku službu. Tako se dogodilo, a nakon što je Samuel rođen predan je Eliju za službu Bogu. Može se zaključiti: ispravna molitva je iz iskrenoga srca, bez himbe, upućena jedino i samo Stvoritelju. Nadahnuto iznosi duhovnu istinitu: »Gospod je sveznajući Bog, pravo on prosuđuje djela. « (1. Sam 2, 3c). Bog sve zna te pred njim treba sve iskreno priznati, a priznanje vodi u pokajanje zbog svega što Bogu nije ugodno.

Bog je svemoguć i konačni sudac svima: »Gospod daje smrt i život, ruši u Šeol i odande diže.« (1. Sam 2, 6) Čovjek ima ograničenu, malu moć, a konačni vladar sudbine i svijeta je Bog. Stvoritelj ima moć oživjeti. Promatrajući, iz novozavjetnoga pogleda, jasna je poruka Kristova uskrsnuća i Božjega veličanstva. Bog oduzima i daje život. Bog je izvor svega: života, ali i smrti, sve je u njegovoj moći i svi se, prije ili kasnije, njemu moraju pokloniti! Posljednja knjiga »Biblije«  (»Otkrivenje« ) jasno upućuje koja je konačna sudbina onih koji su Božji; oni će zauvijek živjeti u Nebeskom kraljevstvu. Već se u starozavjetnom nauku naznačuje zagrobni život, a u novozavjetnom je to jasno objavljeno. Bog čini ono što želi u skladu sa svojom naravi i voljom, svoju nakanu objavljuje i potom u svoje vrijeme ostvaruje. Bog je: sveznajuć, svemoguć i svugdje prisutan pa kao takav, u konačnici, sve određuje. Gospod, u svojoj milosti, poziva sve koje želi u Kraljevstvo nebesko, i daje dar vjere prema svojoj volji. Bog čuva život vjernika i vodi ih kroz život (1. Sam 2, 9). Iako okolnosti života pritišću i ponekad se čini kao da je život bezizlazan valja se ojačati poticajima »Svetog pisma«, te uočiti i zapamtiti kako je naš život siguran, i od Boga osiguran! Bog je obećao da neće dopustiti više nego što možemo nositi (1. Kor 10, 13). Na nama je prihvatiti i preuzeti dio odgovornosti na putu spasenja te vjerom i vjerno živjeti svoj život.

Jona je bio jedan od ljudi staroga svijeta kojega bi mogli opisati kao: Bogu predan i pobožan, no tvrdoglav kao tovar! Htio je ići svojim putem; zbog toga mu je Bog dao bič – život! Bič Božji ga je popravljao, ispravljao i duhovno usmjeravao ne bi li došao na put spasenja. To je Božja pedagogija kojom usmjerava za život vjere i pouzdanja kako svršetak ne bi bio propast, nego život vječni.

Jona je dobio točnu uputu gdje ići i što raditi tj. kome treba prenijeti Božji naputak. Trebao je ići u Ninivu, pozvati ljude na obraćenje i život vjere, odnosno, prenijeti poruku spasenja. Ninivljani nisu bili omiljeni, njegovim sunarodnjacima, zato nije htio donijeti poruku spasenja. Zbog svoje tvrdoglavosti našao se u pogibelji te mu je život bio ugrožen. Kada je bio u smrtnoj okolnosti zazvao je Bog, iskreno iz srca. Vapio je Gospodu Bogu svojemu: »Iz nevolje svoje zavapih Gospodu, i on me usliša; iz utrobe Podzemlja zazvah, i ti si mi čuo glas.« (Jn 2, 3.) Može se čuti kako Bog ne čuje molitve, i nije zainteresiran za čovjeka. Istina, Bog ne uslišava sve molitve i čovjek nije središte Svemira, pa ne može ni očekivati da se sve »vrti« oko njega. No, nije točno kako je Bog »prezaposlen« pa nema vremena za čovjeka. Dakle, Bog čuje i odgovara na molitve, ali onda i onako kako želi. Bog je čuo molitvu i usmjerio Jonu ali ne kako je on htio, nego kako je Bog odredio. Jama (Jn 2, 7c) je znak čovjekova stradanja, pogibelji, nesreće i problema u životu. Život je, ponekad, poput jame, i čini se kako nema izlaza. Kad čovjek iskreno zazove Boga, ima načina da se zlo u dobro preokrene i duša iz pogibelji izvede, svakako, dok je u skladu s Božjom voljom i nije konačni kraj čovjeka. Gospod je čuo i pomogao te dao nadu i snagu za život; to je pravi i stvarni učinak molitve. Molitva daje duhovnu snagu i opresvjedočuje o istini. Ne zasljepljuje, nego prosvjetljuje: proširuje duhovne obzore i usmjerava na pravi put.

»Oni koji štuju isprazna ništavila, milost svoju ostavljaju.« (Jn 2, 9). Gl. heb. šāmar može se prevesti: štovati, obdržavati, držati, čuvati, slaviti. Štovati ništavila tj. kumire (idole), od čovjek stvorene predmete, sile svemira ili ideologije nije spojivo sa biblijskim – od Boga određenim – Bogoštovljem. Oni koji se mole ili slave: predmete, slike, idole, ili dijelove tijela pokojnika – štuju sile koje nisu od Boga! Idoli nisu vidljivi samo u prošlim i nekim današnjim religijama, nego su to: materijalizam, ideologije, politika, karijera, egocentrizam, novac te sve drugo – što je ispred Boga u životu čovjeka ili radi na uništavanju vjere u Boga! Kumiri svijeta zavode i odvode od pravog puta spasenja, ako im se čovjek preda u propast dušu odvode. Zbog toga, Gospod Bog treba biti središte molitve i čovjekovo konačno odredište.

Zaključak je posve jasan. Spasenje nije u: politici, ideologijama, čovjeku ili društvenim institucijama – od Boga dolazi spasenje! (Jn 2, 10c) Gospod je: izvor mira, spasenja, života, i dobroga životnoga usmjerenja. Zato: Boga slavimo, njegovo ime hvalimo, Spasitelja veličajmo jer naš život, sva slava, hvala i čast njemu pripadaju!

Molitva: Svemogući Gospodine, Stvoritelju i Otkupitelju. Zahvaljujemo zato što se objavljuješ čovjeku, u punini si se objavio po Kristu našemu Gospodinu. Zahvaljujemo što i danas objavljuješ svoju volju i pokazuješ put spasenja. Hvala ti za tvoju riječ: »Sveto pismo«! To je vječna, istinita i nepromjenjiva objava tvoje volje. Molimo te da po djelovanju Duha Svetoga: čujemo, razumijemo, priznamo i prepoznamo sve ono što je bitno u »Bibliji«. Pomozi da tvoja objava bude duboko usađena u naše misli i srca. To molimo po živoj utjelovljenoj Riječi – našemu Gospodinu Isusu Kristu. Amen!

Autor (tekst i ilustracija): Branimir Bučanović

»I dođe Gospod i stade, i zovnu kao i prije: ‘Samuele! Samuele!’ A Samuel odgovori: ‘Govori, sluga tvoj sluša.’« 1. Sam 3, 10 (čit. 1. Sam 3, 1 ‒ 21.)

Dvije biblijske knjige (1. i 2. Samuelova) opisuju dijelova iz života i djelovanja značajnog: suca, svećenika i proroka. Na primjeru velikog biblijskog uzora želimo uočiti način Božje objave te otkriti poticaje i poruke za današnje doba.

U trećemu poglavlju opisana je: Božja objava, poziv i poruka. To je bilo vrijeme sudaca (petnaest pučkih tribuna i vođa), a njihovo djelovanje obuhvaća razdoblje od ulaska Božjeg naroda u Obećanu zemlju do uspostave monarhije, u čijim temeljima i ustrojavanju Samuel zauzima značajno mjesto. Ove dvije knjige obuhvaćaju okončanje doba sudaca i njihovo »umirovljenje« u povijesti spasenja. Samuel je posljednji sudac koji je ‒ po Božjem nalogu ‒ odabrao i pomazao prva dva kralja: Šaula i Davida. Njegova majka (Ana) dugo nije mogla imati djece. Zbog toga je bila izložena izrugivanju. Tijekom hodočašća i molitve, kultno mjesto toga doba je u Šilou, dala je zavjet Bogu. Obećala je kako će, ukoliko rodi sina, dati ga u svećeničku službu. Svećenik Eli, tijekom jednog susreta, zazvao je blagoslov u želji da joj se zavjet ispuni. Molitva je uslišana, a ona je izvršila zavjet te poslala sina na školovanje, za službu Božju u Šilou, kod Elija. Bog čuje, pa i uslišava iskrenu molitvu, također, Bog odabire čovjeka, i mimo ustaljenoga običaja, za svoju službu. To je vidljivo na primjeru Samuela koji nije poticao iz svećeničke obitelji, a to je u starozavjetno vrijeme bilo bitno.

Biblijski navod opisuje bogojavljanje i poruku koju je mladi Samuel dobio. On je noćio u svetištu nedaleko Kovčega saveza u kojemu su bile kamene ploče s Božjim zapovijedima. Šilo je tada bilo mjesto na kojemu se nalazio Šator sastanka (preteča starozavjetnog Hrama), a Narod je tamo išao na Bogoštovlje. Baš je u tom Šatoru boravio mladi Samuel. Jednom zgodom u tri noćna viđenja tj. poziva Bog mu se je objavio. Misleći da ga doziva svećenik Eli, Samuel je svaki puta odlazio k njemu. Nakon što je dobio uputu pozorno je poslušao Božji glas te četvrti put primio poruku od Boga. Susret Boga sa Samuelom je zanimljiv. Vidi se kako Bog komunicira s čovjekom, a načelo susreta s Bogom ostaje bitno za duhovnu obnovu do današnjega dana! Prati Božje ljude od početka stvaranja do danas. Vjera nije samo stvar nasljeđa i običaja nego i osobnog susreta s Bogom. Samuel nije proizveo taj susrest nego ga je Bog odabrao i pozvao za službu tj. prenošenje poruke Eliju, zanimljivo ona nije bila milozvučnoga sadržaja. Eli je tolerirao koruptivna i amoralna djela svojih sinova koji su, također, bili u svećeničkoj službi. Problemi su povezani sa obezvrjeđivanjem i uništavanjem božjega djela različitim nedopuštenim i neprihvatljivim postupcima. Vidljivo je kako su i duhovni pastiri odstupali od Božjega puta i radili ono što nije bilo ispravno. Slični su postupci bili i kod mnogih vođa tijekom povijesti, a nažalost, vidljivi su i danas. Ovaj primjer duhovne korupcije morao bi navesti na zaključak kako Bog treba biti središnja i odredišna »točka« života, a vjernici obdržavati Božji sustav vrijednosti i po njemu vrjednovati ispravnost ili neispravnost duhovnih i društvenih vođa. Ne bi smjeli slijediti pogansku praksu svijeta ma koliko to izgledalo primamljivo i prihvatljivo.

Događaj nosi nekoliko zanimljivih poruka. Bog progovara neposredno i jasno onome kome želi! Božje se djelovanje može ne prepoznati i ne priznati; ali to vodi u propast! Biblija je puna primjera koji svjedoče Božje djelovanje, ali i ljudsku tvrdoglavost te nepriznavanje Božjeg djela. Nisu hitjeli prepoznati ni čuti glas Božji. Nažalost i danas je tako; potrebno je istaknuti kako prijezir i bunt prema Bogu sigurno vodi u duhovnu propast. Eli je zanemarivao volju Boga zbog osobnih interesa, otišao je tako daleko da je radio i protiv Boga. Zbog toga je nastupila nesreća: Izraelci su izgubili bitku, Kovčeg saveza je zarobljen od protivnik (Filistejaca), sinovi su poginuli, a on je umro. Dakle; Boga se može prezirati, protiv njega se može raditi i govoriti ‒ ali posljedice će sigurno biti pogubne prije ili kasnije!

Poticajnu poruku valja iščitati na primjeru njegove majke. Ona je utjehu nalazila u molitvi; ustrajno, uporno i predano tražila je Božju volju i blagoslov. Na kraju je dobila, tj. izmolila, nakon dugo godina ustrajnosti. Bila je: dobra odgojiteljica, pobožna, a dijete posvetila Bogu. Po tome je uzor roditeljima današnjice. Vidljiv je primjer važnosti pobožnog odgoja djece. Nažalost mnogi roditelji nemaju interesa za pobožan odgoj svoje djece, to bi najradije prepustili »profesionalnim« katehetama. Biblijski nauk naglašava kako obitelj u središtu svoga zajedništva treba imati vjeru u Boga. Djecu se treba odgajati ‒ primjerom pobožnosti ‒ u obitelji. Dakle: primjer vjere roditelja, kroz osobne i obiteljske molitve i čitanje Svetoga pisma. Nominalna religioznost je »rak« duha. Prožima polako i nevidljivo, a kada se otkrije bude kasno! Nažalost, u našemu društvenom okružju upravo je takav oblik religije proširen uz izraženi oblik: poganske, idolopokloničke i nekromancijske religioznosti u kojoj je tradicija i religijski folklor bit, a ne potvrda identiteta.

Oni koji proučavaju Bibliju trebaju razumjeti Božje istine: vjera treba biti živa, i uporište u životu! Vjerom se prihvaća postojanje Boga; vjera duhovno obnavlja i »hrani«. Oni koji se »hrane« prolaznostima ili ideologijama svijeta shvatiti će, prije ili kasnije njihovu prolaznost i pogubnost. Valja uočiti kako Bog djeluje i mimo ustaljenih običaja. Bog uspostavlja obrede koji razvijaju običaje (održavanje starozavjetnih propisa). No robovanje ili besmisleno održavanje običaja nije bit vjere. Bog dopušta običaje, ali djeluje i mimo njih. To je vidljivo na primjeru Samuela. Iako on nije mogao biti svećenik po običaju, Bog ga je izabrao i postavio u tu službu. Kada tradicija postane svrha samoj sebi ili je suprotna Bibliji onda je to isto što i bezvjera.

Iako nas okolnosti života neprestano usmjeravaju na sukobe, borbe i brige. Bitno je ‒ prepoznati i priznati ‒ Božju volju. Potrebno je pronaći u sebi snagu pa živjeti po Božjoj volji. Ponekad čovjek u unutarnjoj borbi, misleći kako se bori sa sobom, sukobljava se s Bogom; a bijeg, toliko prisutan čovjekov problem, često je bijeg od Boga. Sveto pismo potiče da se: smirimo, umirimo, otvorimo i poslušamo Božji glas ‒ živimo s Bogom! Kada se počne shvaćati veličina Boga jedini odgovor koji se može dati je ‒ neka bude volja Božja!

Na kraju treba istaknuti kako Božji čovjek sluša i prenosi Riječ Božju. U tom smislu, a iz novozavjetnoga kuta gledanja, svi su kršćani pozvani prenositi istine o Bogu. Ne treba se sramiti Boga kako se on ne bi posramio nas kad za to dođe vrijeme. Vjeru ne treba držati samo za sebe, jer su vjernici pozvani promicati vjeru kako bi pozvani čuli spasonosnu riječ Istine. Dakle; Božji čovjek želi i promiče Božji sustav vrijednosti i vjeru u Boga; tko tako čini od Boga će milost primiti!

Molitva: »Svjetiljka je nozi mojoj riječ tvoja, svjetlo stazi mojoj. Zakleh se i to ću održati, slijediti tvoje pravedne odluke. Pretrpio sam previše, Gospode. Poživi me po riječi svojoj. Primi milostivo žrtve mojih usta, Gospode, i nauči me sudove svoje!« Ps 119, 105 ‒ 108.

Autor: Branimir Bučanović