»O šestoj uri nastade tama po svoj zemlji što je potrajala do devete ure. O devetoj uri povika Isus iza glasa: ‘Eloi, Eloi, lema sabahtani’, što znači: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ Neki od onih što su okolo stajali čuše to i rekoše: ‘Zove Iliju.’ Tada otrča jedan, namoči spužvu octom, natače je na trsku, dade mu da pije i reče: ‘Da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine!’ A Isus još jedanput povika iza glasa i izdahnu. Tada se hramska zavjesa razdera na dvoje: odozgo do dolje. Satnik, koji je stajao prema njemu i vidio gdje tako izdahnu, reče: ‘Zaista, ovaj je čovjek bio Sin Božji.’ Izdaleka su gledale i žene, među njima Marija Magdalena, Marija mati Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma. One su ga pratile već u Galileji i posluživale ga. I još su mnoge druge bile tamo koje su s njim bile uzašle u Jeruzalem.« Marko 15, 33 ‒ 41. (HBD)
Tijekom Velikog tjedna prisjećamo se događaja koji su ostavili traga na cjelokupnoj, a posebno europskoj civilizaciji. To su ujedno svjedočanstva o svrsi Kristova utjelovljenja, te ulijevaju nadu i pomažu da vjera u Boga raste. Podsjećamo se Božjega djela i slavimo Boga za sve dobro koje je učinio čovjeku. Ističemo pet događaja i poticaje Velikog tjedna.
Evanđelje po Ivanu 12, 12 ‒ 19 svjedočanstvo je slavnog ulaska Gospodina Isusa Krista u Jeruzalem. Isus je tijekom zemaljske službe nekoliko puta išao u Jeruzalem, na posljednjem putovanju dočekalo ga je mnoštvo oduševljenih ljudi. Simbolika i način ulaska (jaše magarčića) upućivala je na poruku koju je donosio ‒ mir i poziv na povratak Bogu ‒ u tom procesu vjera postaje temeljna i uporišna točka u čovjeku. Vjera u Boga ne zanemaruje stvarnost, u biti potiče na odgovoran život na Zemlji, pomaže u sučeljavanju sa izazovima i problemima života ‒ podsjeća kako postoji viši smisao od materijalnog! Pored duhovne slike istinski vjernik dobiva i stvarnu sliku života koji ga okružuje. Stvarnost upućuje na činjenice života koje su prožete nemirom, pritiscima, i različitim negativnostima. Bog daje mir, Isus je došao na ovaj svijet kako bi kroz život s njim dobili te imali mir u srcu. Kroz vjeru i život s Bogom čovjek dobiva duhovnu snagu za sučeljavanje sa izazovima. Što je čovjek više s Bogom to ima više mira u srcu!
Evanđelje po Mateju 21, 12 ‒ 17 donosi zapis čišćenja Hrama. Hram je bio središnje mjesto starozavjetnog Bogoslužja, i kulture ljudi toga vremena. Kroz sustav prinošenja žrtava ljudi starog zavjeta su se opravdavali pred Bogom. Bog je odredio taj sustav za Židove i predao ga po Mojsiju; ali primarna svrha je zasjenjenja događanjima u i oko Hrama. Naime, on je postao mjesto na kojemu su trgovci trgovali pa je više ličio na tržnicu nego mjesto molitve. Isusa je pogodila činjenice što je sveto mjesto sekularizirano do te mjere da je zanemareno bogoslužno značenje. Čisteći Hram Gospodin pokazuje koja je njegova namjena trebala biti za mjesto Bogoštovlja, molitve, razmišljanja o Bogu, pouke božjih istina, druženja i okupljanja vjernika. Ovo čišćenje potiče i nas na duhovno pročišćavanje te okretanje Bogu. Ljudska duša treba pročišćenje jer se u nju, također, nakupljaju otpadi. Zato u sklopu Reformiranog Bogoštovlja stoji poziv na pokajanje, te duhovno pročišćavanje pred Bogom, a to je ujedno i temeljno načelo duhovnog života.
Evanđelje po Ivanu 13 ‒ 17 donosi zapis Posljednje večere te, za razliku od ostalih evanđelista, opisuje razgovor i pouke koje je Isus iznio apostolima. Isus je blagovao Pashu-Vazam sa svojim učenicima, a tijekom Posljednje večere ustanovio sakrament Večere Gospodnje. Pashu je ustanovio Bog i dao Židovima (kao i Večeru Gospodnju za kršćane) kako bi bila trajni podsjetnik na djelo koje je Bog učinio za njih. Pasha je održavana jednom godišnje i podsjećala na Božju milost. Ivan ne donosi ustanovljenje Večere Gospodnje, za razliku od ostalih evanđelista, ali opisuje bliski razgovor i duboke pouke koje je Gospodin prenio učenicima. Pouka o Duhu Svetom bitan je dio zapisa, a ističe se obećanje koje je trajne naravi. Nije samo za one koji su tada tamo nažicali nego je za vjernike dok Krist ponovo ne dođe. Isus obećaje izliće Duha Svetoga. U Svetomu pismu postoje različiti opisi i imena za Duha Svetoga. Ovdje se ističe: Branitelj, Tješitelj, Duh istine. Imenuju i opisuju narav i djelovanje Duha Svetoga. On u životu vjernika izgrađuje vjeru, te utvrđuje odnos s Bogom. Bog je odlučio dati dio Neba u naše živote: vjernici imaju Duha Svetoga koji duhovno obnavlja i potiče na putu spasenja. Istinski vjernik ima potrebu biti dijelom Crkve, te ići na Bogoštovlje. To je djelo Duha Svetoga koji potiče na život vjere u sklopu zajednice. Učenici će primiti Duha Svetoga na dan uskrsnuća (Iv 20, 19 ‒ 23), a izliće Duha Svetoga događa se pedeseti dan nakon uskrsnuća (Dj 2, 1). Bog daje Duha Svetoga onima koji žive s njim, to je radosna i dobra vijest. Gospod Bog stvara živu vjeru kako bi bila motor duha i vodila kroz životne okolnosti.
Evanđelje po Luki 22, 14 ‒ 20 opisuje ustanovljenje Večere Gospodnje. Sakrament uspostavljen od Gospodina Isusa Krista, znak saveza i povezanosti s Bogom. Po Večeri Gospodnjoj Bog pokazuje milost i potvrđuje savez koji je uspostavio s nama po Kristovom Krstu (Mt 28, 18 ‒ 20). Gospodin je dao naputak svojim učenicima da ga obdržavaju i jasno poručio koji su elementi (Kruh i Vino), te što je Večera Gospodnja (spomen na Krista). Svaki puta kada se blaguje Večera Gospodnja, vjernik zna da je milost Božja nad njim, a Krist je duhovno i nadnaravno nazočan među vjernicima. Večera Gospodnja svjedoči kako je Isus predao svoje tijelo i prolio krv za čovjekovo spasenje. Postao je žrtva na Golgotskom žrtveniku – jedna, jedina i jedinstvena, zauvijek i za spasenje čovjeka. Dao je sebe kako bi u njemu i po njemu imali vječnu nadu. Kršćanska nada nije u prolazne stvarnosti, ljudske ideologije ili sile svijeta nego u: vječnog, neprolaznog, istinitog, jedinog Stvoritelja i Spasitelja. Podsjeća na sve blagoslove i blagodati koje primamo vjerom u Boga.
Evanđelje po Marku 15, 33 ‒ 40 svjedoči muku i Kristovo raspeće. Vrhunac Kristove službe očitovan je u muci na Križu. Ljudi izbjegavaju razmišljati o muci jer to potiče tužne osjećaje i podsjeća na teške događaje. Veliki tjedan je velik zbog Kristove muke na Križu! Bez muke i raspeća nema uskrsnuća te pobjede nad smrću. Golgota je mjesto muke i patnje; ali i pobjede! Isus je razapet na težak, ponižavajući i sramotan način. Nikome ne bi htjeli takovu smrt, pa čak ni ljutom neprijatelju. Razapinjali su zločince, a Isus nije učinio ništa zbog čega bi zaslužio takovu kaznu, a presuda je bila zloporaba pravosuđa tog doba i osmišljeni proces. Zašto je tako morao završiti? Sveto pismo daje odgovor: Isus je razapet zbog čovjeka! Ljudski grijesi su razapeli Isusa! Na Križu preuzima grijehe cijelog čovječanstva, postaje jedinstvena žrtva za spasenje čovjeka. Zato više nema prinošenja žrtava (kao što je bilo u Starom zavjetu) i zato se Krist ne treba više žrtvovati. Isusovu žrtvu ne treba obnavljati, ona je ispunjena i ostvarena na Golgoti – Isus je ispunio i ostvario sve na Križu! (usp. Heb 10, 10 ‒ 14)
Kristovo raspeće je središnji događaj Velikog tjedna koji nosi mnoge poticaje i za danas. Pobožne potiče da ostanu na putu vjere, one koji su zašli s puta vjere da se vrate, a bezbožnike da se obrate dok još mogu!
Molitva: Gospode Bože zahvaljujemo na tvojoj riječi koja je istinita objava. Kroz nju spoznajemo ono što želiš da znamo o Tebi, putu spasenja i duhovnom životu. Molimo te Gospode neka tvoja riječ u Crkvi bude naviještana u sili Duha Svetoga. Neka Duh Sveti oživi Sveto pismo u srcima, a propovjednicima podaj mudrosti govoriti istine koje su objavljene. Molimo po živoj Riječi, našemu Gospodinu Isusu Kristu koji je došao kako bi navijestio spasenje, nadu i vječni život. Amen!
Autor: Branimir Bučanović
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.