Autor: Editor

Evanđelista Luka bio je rodom iz Antiohije u Siriji. U to vrijeme vrlo značajno kršćansko središte iz kojega je apostol Pavao započinjao svoja misijska putovanja. Po zanimanju je bio liječnik, obraćenik na kršćanstvo grčke pozadine. Bio je suputnik na misijskim putovanjima apostola Pavla. Evanđelje je, nakon sustavnog istraživanja, posvetio prijatelju Teofilu obraćeniku na kršćanstvo i vjerojatno pokrovitelju njegova istraživanja. Luka na umu ima kršćane grčke pozadine te se u svomu načinu pisanja i izražavanju više njima obraća. Evanđelje je napisao na njima razumljiviji način, i to oko 70. po. Kr. Prema predaji umro je mučeničkom smrću u kasnim godinama života.

U opisu Kristova rođenja skreće pozornost na događaje koji su prethodili rođenju. U prvom poglavlju ističe navještaja dva rođenja, Ivana i Isusa. Oba navještaja opisuju dolazak i prenošenje poruke od anđela Gabrijela.  Zapis opisuje ljude koji su začuđeni, u nevjerici i sumnjičavi nakon objava koje su primili. Luka uočava rodbinsku povezanost između majke Ivana Krstitelja i Gospodina Isusa Krista kao i činjenicu da je Elizabeta, nakon posjete, prepoznala da je dijete posebno. Na to se nadovezuje Marijin hvalospjev kojim ona izražava štovanje, veličanje, zahvalnost i podređenost Bogu (čit. Lk 1, 39 ‒ 55).

Zapis se rođenja nešto razlikuje od Evanđelja po Mateju, ne iznosi iste i naglašava druge događaje (čit. Lk 2, 1 ‒ 20). Vjerojatno je vremenski smješta malo ranije. Činjenica da je Obitelj pobjegla u Egipat, što je vidljivo u Mateja, navodi na zaključak da Luka opisuje događaje koji su se dogodili prije posjete mudraca sa Istoka. Matej ističe činjenicu da su Isusa posjetili ljudi s visokog položaja, a Luka naglašava posjetu pastira. Njihova je posjeta značajna i središnja u opisu. Pastiri su, čuvajući svoje stado, tijekom noći imali posjetu anđela koji im je donio radosnu vijest o rođenju Spasitelja. Anđeoski zbor potvrđujući tu poruku potaknuo je pastire da krenu u posjetu tek rođenom djetetu. Kada su došli do Marije i Josipa, pokloniše se Isusu te su svjedočili o susretu s anđelima.

Pored navoda o prepoznavanju, priznavanju i poklanjanju običnih ljudi, Luka navodi da su dvije pobožne osobe u Isusu prepoznale Mesiju kad je obitelj došla u Hram. Šimun je bio pravedan, bogobojazan te očekivao dolazak Pomazanika. Na njemu je bio i Duh Sveti što je trebalo svjedočiti o posvećenom čovjeku (čit. Lk 2, 25 ‒ 27). Tijekom boravka u Hramu, u koji je došao po Božjem nadahnuću, prepoznaje Spasitelja i Svjetlo Božje. Tu je bila i proročica Ana (čit. Lk 2, 36 ‒ 38). Poodmakle dobi, udovica koja je postom i molitvama u Hramu služila Bogu. Vidjevši dijete počela je hvaliti Boga i drugima govoriti o njemu. Luka ističe da su Marija i Josip slijedili židovsku predaju, i nisu bili svjesni značaja njihova djeteta.

Isusovo je rođenje središnji događaj i povijesna prekretnica. Bog je poslao Spasitelja kako bi pokazao i postao put spasenja!

Auto: Branimir Bučanović

Mlada žena prilazi govornici. Privlačnog je izgleda i puna pozitivne energije, ipak vidljivo je da ima zdravstvenih problema (teško se kreće). Došla je ispričati svoju priču, i potaknuti na razmišljanje.

Gianna Jessen je preživjela pokušaj ubojstva, bila je stara sedam i pol mjeseci, koji je ostavio trajne posljedice na njezino zdravlje. Dogodilo se to kada je bila najranjivija, iako je trebala biti najzaštićenija, u utrobi biološke majke. Ona je bila nezrela za odgoj djeteta, ali zrela za »igru« sa svojim, isto tako neodgovornim, suigračem. Liječnik je predložio namjerno izazvan pobačaj ubrizgavanjem smrtonosne tekućine. Dijete se trebala polako, ali sigurno gušiti i trovati, u smrtonosnom koktelu, te mrtvo roditi u roku od dvadeset četiri sata. No, nešto je krenulo neplaniranim putem, pobačaj nije uspio, a dijete je rođeno i predano na posvojenje…

Svjetske su statistike strašne! Godišnje se izvrši 42 milijuna pobačaja, od čega je pola učinjeno nestručnim putem što, u većini slučajeva, dovodi do teških posljedica za žene. Zbog nestručnog obavljanja pobačaja svake godine oko pet milijuna žena ostaju invalidi. Postoji direktna povezanost s visinom društvene svijesti i obrazovanja te pobačaja. Vrlo nisku stopu pobačaja imaju zemlja kao što su Nizozemska i Belgija, a vrlo veliku Rusija i Vijetnam. Broj se pobačaja u Hrvatskoj smanjuje, a to je ohrabrujuća činjenica. Godine 2009. zabilježeno je 10 417 pobačaja. Od toga je 4 450 bilo na osobni zahtjev, a ostalo su spontani te prekidi trudnoće zbog zdravstvenih razloga. Broj je pobačaja od 1990. do 2000., na godišnjem nivou, pao s 38 000 na 13 800. Prema postojećem zakonu u Hrvatskoj se smije izvršiti pobačaj, u bolnici i bez odobrenja komisije za trudnoću, koji traje do 10 tjedana. Liječnici sa osjećajem za etiku imaju pravo na prigovor savjesti pa ih nitko ne može natjerati da ubiju dijete. U službene statistike ne ulaze prikriveni pobačaji, pa tako problem nije moguće u potpunosti sagledati, to znači da je konačan broj veći.

Postoji više načina kako se izvodi pobačaj, niti jedan od njih nije human, svi su krajnje odvratni i sadistički. Jedan, vrlo čest, koji se provodi odvija se na način da se nerođenom djetetu specijalno izrađenim kliještima, drobi i kidaju dijelovi tijela, potom se ostatci usisavaju posebnim strojem. Pri tome treba jasno istaknuti da dijete vrlo rano počinje pokazivati odlike živoga bića, među koje ubrajamo i osjećaje. Postoji više razloga zbog kojih se obavlja abortus. Najčešći je razlog neodgovorno ponašanje, kako žena tako muškaraca, koji nisu spremni preuzeti odgovornost za svoje postupke te se odgovorno ponašati. Ekonomski razlozi često se ističu kao čimbenik pobačaja, na to se često puta nadovezuje i želja za napredovanjem u karijeri pa se dijete vidi kao prepreka u ostvarivanju tog cilja. Povremeno se ističe incest i silovanje kao razlog kojim se pravdaju pobornici pobačaja, no činjenica je da su ove dvije devijacije otprilike dva posto ukupnih razloga za pobačaj. Nerazvijena društva s podsmjehom gledaju na samohrane majke, pa je to često povod, a jedan je od najbizarnijih razloga za pobačaj neprihvaćanje spola djeteta. Pitanje je kontracepcije zamršeno i zahtjeva širu analizu. Svakako bi bilo potrebno istaknuti da svaki oblik pobačajnoga djelovanja koji uništava zametak, u bilo kojemu stupnju razvoja, ne može pronaći uporište kod onih koji ćudoređe uključuju u ovaj problem. Upotreba se kondoma ne može svrstati u pobačajno sredstvo, a korištenje istih ne bi se trebalo ograničavati jer su siguran (iako ne apsolutan) način sprječavanja širenje mnogih bolesti te su prihvatljiv oblik kontrole reprodukcije.

Oduzeti pravo na život nerođenom djetetu je neprihvatljivo. Manjina onih koji slove kao slabiji spol kada su u mogućnosti pokazati »snagu« čine to na najokrutniji način, pri tomu oduzimajući pravo na život najslabijima. Ne postoji niti jedan racionalan ni vjerski razlog, kojim bi se mogao odobriti i podržati ovaj čin, koji se odvija na najodvratniji način. Ipak, ovomu pitanju ne treba pristupati senzacionalistički, nego pokušati sagledati problem iz različitih uglova. U tom se smislu ne treba zalagati za konačnu zabranu pobačaja, jer postoje slučajevi kada je nužan zbog različitih razloga. No, uvijek iznova treba podsjećati na odgovorno ponašanje, jer je preuzimanje odgovornosti za ponašanje pokazatelj zrelosti uma i duha. Pobačaj je jedan od najgorih oblika oduzimanja prava na život, provođenja nasilja i ograničavanja prava najslabijih. Zato ako se trudnoća dogodi oduzimanje je prava na život neprihvatljivo.

Vratimo se na kraju djevojci s početka. Gianna je uvjerena da je njezin život dar, a ona postoji kako bi se borila za pravo na život najslabijih. Želi buditi svijest o važnosti i potrebi zaštite života nerođene djece. Život je dar od Boga, stoga je neprihvatljivo oduzeti pravo na život onomu tko ga može ostvariti. Potrebno je stati u zaštitu najranjivije skupine društva, a to su djeca. Njihov »glas« dopire do prijestolja Božjega, a On nas poziva da stanemo u njihovu obranu!

Autor: Branimir Bučanović