Okupljena svjetina je u ludilu; »opijeni su« mržnjom, zlobom i ljubomorom. Urlaju: »Raspni, raspni ga!« Te su riječi smrtna presuda s kojim su htjeli uništiti život i zatrt nauk »buntovnoga« Galilejca.
Svjetina je vođena i usmjerena: političkim spletkarima, najvećim religijskim mogućnicima te rimskim porobljivačem. Presudu je donio rimski upravitelj Poncije Pilat, a pod pritiskom Židovskih vođa. Oni nisu smjeli tada, po zakonu, donijeti i provesti smrtnu presudu. Budući u pravnom i stvarnom smislu nije bilo temelja za donošenje ovakve kazne može se zaključiti da se radilo o udovoljavanju moćnim političkim strukturama koje su upravljale Izraelom. Na ovom primjeru pokazuje se bit izopačene politike: sve je prolazno, »vječna« je korist! To bi se moglo zaključiti i za bliskog suradnika pa izdajnika, Judu Iškariotskoga, koji ga je izdao i prodao za trideset srebrnjaka. Rimska vojska je presudu provela na okrutan, ali uobičajen, način ‒ raspećem. Razapinjali su najveće kriminalce, lopove, i političke buntovnike.
Evanđelisti opisuju raspeće kao događaj koji je vrhunac usmenih sukoba i razmimoilaženja koje je Isus imao sa: pismoznancima, saudicejima, farizejima, i židovskim svećeničkim glavarima. To treba promatrati i kao sukob unutar iste kulture i tradicije, potaknut drugačijim starozavjetnim tumačenjem i razumijevanjem; te zadiranjem u odnose pojedinih političkih skupina.
Ipak, iza društvenoga sukoba krije se puno dublji smisao ‒ Isusova smrt na križu određena je od Boga kako bi on postao žrtva pomirnica za spas čovjeka!
Raspeće je opisanu u: čit. Mt 27, 27 ‒ 61; Mk 15, 15 ‒ 47; Lk 23, 24 ‒ 56; Iv 19, 1 ‒ 42. Ovakav način presude nije bio nepoznat u antici. Na taj način su kažnjavali su kriminalce i političke pobunjenike ne bi li bili upozorenje svima koji bi se ogriješili o zakon ili vlast. Raspete su držali obješene danima, pa su prizori bili zastrašujući i upozorenje svima. Također, i u Izraelu je bio poznat sličan oblik kazne (čit. Pzk 21, 22 ‒ 23), no Mojsijev zakon zahtijevao je da osoba bude sahranjena, a tijelo nije smjelo ostati na drvetu tijekom noći. To objašnjava zašto je Josip iz Arimateje, u hitnji, uzeo tijelo te ga položio u nekorišteni grob isklesan u stijeni prije noći. Židovi su vješali osuđenike na uspravno drvo I oblika. Rimljani, najvjerojatnije, pribijali na križ u T obliku. Iznad su Isusove glave pribili natpis na kojoj je stajao i natpis Isusove krivnje: »Isus Nazarećanin kralj židovski!«, odatle i prepoznatljivi oblik križa koji se danas rabi. Isus je, kao i svaki osuđenik, nosio svoj križ na mjesto pogubljenja. Budući je cijelu noć bio zlostavljan (fizički i psihički), pa potom i bičevan snaga ga je napustila pa nije mogao nositi križ cijelim putem. Pomogao mu je slučajni svjedok, poljodjelac Simon iz Cirene.
Razapinjanje je bilo ponižavajuće i jako bolno. Nakon što su mu vojnici skinuli odjeću razapeli su ga na križ, a kockom podijelili odjeću među sobom. Postupak razapinjanja je, najvjerojatnije, bio takav da su čavle odmah iznad zgloba dlana zabijali između kostiju podlaktice, a noge probijali između ahilove tetive i potkoljenice. Najvjerojatnije su ih povezivali konopcem na pojedinim dijelovima. Sve je to praćeno kricima uz strašne bolove osuđenika, a čekić i čavli su bili osnovni alat. Za »ublažavanje« boli dali bi im piti tekućinu mješavine octa, žući i smirne. Cijeli postupak obavljali su vojnici, bez milosti uz česte podsmjehe i ponižavanje. Rimljani su osuđenike ostavljali na križu dok ne umru, a to je bila spora smrt koja je mogla trajati i nekoliko dana; budući nije bilo puno krvarenja osuđenici su umirali laganom i bolnom smrću, a zbog specifičnog položaja tijela koji je pritiskivao pluća polako su se gušili.
Isus je razapet na Golgoti (iz heb.), tj. Kalvariji (iz lat.), ili na hrv. Lubanji nedaleko gradskih zidina. Razapet je u 9 sati, između dva razbojnika, od 12 je nastupila tama, koja je trajala do 15 sati, tada su se prolomile posljednje riječi: »Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio? Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj. Svršeno je!« Isus je potom izdahnuo. Sve je popraćeno zanimljivim i čudnovatim događajima. Pomrčina se pojavila, iz grobova su uskrsnuli neki ljudi te se ukazivaše u Jeruzalemu. Dogodio se potres, a hramski se zastor koji je dijelio Svetinju nad svetinjama raspuknuo; to je Božja poruka da nastupa vrijeme mira, otvorenosti i spasenja za sve ljude.
Okrutno, turobno, teško, puno boli i patnje Isusovo raspeće je imalo svrhu, koja je sažeta Pavlovom porukom: »Jer se je dopalo Bogu, da u njemu stanuje sva punina, po njemu pomiri sve sa sobom, učinivši mir krvlju križa njegova, bilo što je na zemlji ili na nebesima!« Kol 1, 19 ‒ 20.
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.