Editor

Uska vrata i tijesan put

30. 07. 2016.27. 08. 2020. Editor

»Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!« Mt 7, 13 ‒ 14.

Gospodin Isus Krist održao je pouke zabilježene od Evanđeliste (Matej 5 ‒ 7). Zapis daje mnogo duhovnih i životnih smjernica od kojih ističemo, navedenu, slikovitu pouku. Veliko mnoštvo ljudi slijedilo je Isusa iz različitih krajeva i mjesta: Galileja, Judeja, Dekapolis, Jeruzalem itd. (Mt 4, 25.)

Isus je rabio slikovite primjere, koji su ljudi mogli razumjeti, i temeljem istih iznosio duboka načela za život. U ovoj pouci govori o širokim vratima i prostranom putu kojima suprotstavlja uska vrata i tijesan put.

Isus upućuje na uska vrata iza kojih je tijesan put. Taj put nije lagan, zahtjeva od čovjeka: vjeru u Boga, predanost i promicanje biblijskoga sustava vrijednosti i svjetonazora, a to uključuje duhovnu te umnu dosljednost i ustrajnost. Biti dosljedan u vjeri te predano nasljedovati nauk evanđelja i slijediti Krista ne znači biti savršen tj. bezgrješan. Prisutno je mišljenje kako čovjek može biti bezgrješan. Taj ‒ heretičko farizejski pristup ‒ obično završi u obdržavanju nekih obreda i rituala, koji daju lažnu utjehu i nazovi duhovnost. Treba izbjegavati farizejštinu novog doba, isto tako »Primjer za života ne smije se uzimati od mnoštva!« (Ženevska Biblija). Uska vrata i put slikoviti su prikazi predanog, izazovnog i poticajnog života vjernika. Bog ne treba nadljude ‒ On spašava grješnike, koje kroz Krista opravdava: »Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu.« (Rim 5, 1.) Bog očekuje: pokajanje, rad na sebi, te posvećenje kroz: molitvu, proučavanje Svetog pisma, Bogoštovlje, život vjere i duhovno zajedništvo.

Tijesan put vodi u Život: imenica ž.r. grč. zōē, između ostalog, ima i slijedeće značenje: stvaran, poseban, ispunjen, blagoslovljen ‒ život posvećen Bogu. Takovi su oni koji vjeruju u Gospodina Isusa Krista, oni će nakon uskrsnuća biti u preobraženom stanju vječne slave i blaženstva kod Boga! Ovo je utjeha svima koji su krenuli, i hodaju tijesnim putem; to je i poticaj i poziv onima koji se promišljaju, krenuti ili ne krenuti, putem vjere u Boga.

Jean Calvin (Kalvin), velikan reformacije i biblijske ekspozicije, tumačeći uvodne biblijske retke, između ostalog, naglašava: »Čini nam se čudnim što trebamo biti odvojeni od većine, kao da nismo dijelom čovječanstva. Iako Kristov nauk, naš život, odvaja i usmjerava na uzak put, odvaja nas od mnoštva te ujedinjuje s manjinom suputnika, ipak nas ta teškoća ne bi trebala sprječavati u težnji i življenju punine života.«

Autor (tekst i fotoilustracija): Branimir Bučanović

Služba za Boga

12. 07. 2016.22. 07. 2020. Editor

Ilustracija: Prispodoba o minama

Usporedba Gospodina Isusa Krista, o slugama kojima gospodar povjerava mine na upravu, donosi zanimljive i poučne poruke. (čit. Lk 19, 11 ‒ 27.)

Isus propovijeda okupljenima na njegovom posljednjem putovanju u Jeruzalem. Bilo je to uoči ulaska u Grad mira, nedaleko Maslinske gore. Mnogi su očekivali da će Isus, nakon dolaska u Jeruzalem, postati kralj, tj. uspostaviti Božje zemaljsko kraljevstvo. Iščekivanja su bila velika ‒ ali kriva ‒ baš kao i kod mnogih ljudi današnjice. Gospodin poučava u usporedbi o vladaru, kojega većina sunarodnjaka ne prihvaća, i desetorici kojima povjerava mine. U hrvatskim prijevodima Svetoga pisma negdje se spominju mine drugdje mne. Oba prijevoda su točna, i.ž.r. grč. mna, koja je preuzeta iz lat. mina. Označava težinu novca, oko 1,2 kg, koji je isplaćivan kao plaća radniku. Jedna mina je imala vrijednost tromjesečne prosječne plaće. Sluge su trebale ostvariti dobit kako bi bili nagrađeni od gospodara. Dvojica su umnožila mine i zbog toga su obilato nagrađeni, a jedan se nije ni potrudio. Mina mu je oduzeta i darovana onome tko je ostvario veliku dobit, na kraju slijedi poruka koju smo naveli na početku (Lk 19, 26).

Prispodoba daje slojevite poruke upućene ljudima onog vremena i današnjice. Većina ljudi, one kulture i vremena, nisu prepoznali i priznali Gospodina Isusa Krista za Spasitelja (vladar koji odlazi primiti kraljevstvo). To je upozorenje i za ljude današnjega doba, o toj odluci ovisi vječnost s Bogom. Priznati Isusa za Gospodina i Spasitelja daje nadu i sigurnost vječnog života. Poticaj je povezan i s važnošću služenja Bogu, taj je poziv upućen svim vjernicima do današnjih dana. Služba Bogu je povezana s cjelokupnim pristupom životu i obvezama koje dolaze vjernicima. Reformacijski nauk ne pravi razliku između tzv. svetih i nesvetih zvanja. Svaki posao ‒ koji je u skladu s biblijskim ćudoređem ‒ može biti na slavu Bogu. Uvjet je raditi tako da se Bog proslavlja, a mi sve dajemo od sebe u zadatim okolnostima života. Primjer: ako trgovac na poslu radi pošteno, ne potkrada, točno vraća ostatak i pošten je prema kupcima i poslodavcu, on svojim poslom slavi Boga i to mu se računa u službu za Boga. Načelo poštenog rada, Bogu na slavu, može se primijeniti na sva područja života. Iz predanog rada proizlazi uspješan život i Božji blagoslov. Problem s nevrijednim slugom je u tome što on nije radio, a svoj nerad htio prikriti »strahom« od gospodara. Neaktivnost i nebriga je ključ problema, a tu se uočava i duhovno načelo za život.

Zaključak i poticaj Isusove pouke je slijedeći: nebitno jesmo li uspješni ili materijalno opskrbljeni, nego jesmo li svojim djelovanjem slavili Boga ‒ u zadatim okolnostima dali sve od sebe ‒ pošteno i vrijedno radili, zgrtali, a ne rasipali!

Autor: Branimir Bučanović

Biblijski nauk i pogledi

Božje sjeme

30. 06. 2016.22. 07. 2020. Editor

Tabor

Usporedba o sijaču, koji sije sjeme (čit. Lk 8, 5 ‒ 15), govori o načinima odgovora na Božje istine. Daje slikovite opise i zanimljive poruke.

Sjeme su poruke Svetoga pisma ‒ Riječi Božje ‒ koje padaju na četiri vrste zemljišta. Zemlja je slikoviti opis ljudskog srca, i odgovori ljudi na poziv koji Bog upućuje kroz poruke Biblije. Pojedince se opisuje kao sjeme pored puta. Zanimljivo kako se zatiranje tog sjemena pripisuje poglavici zloduha ‒ Đavlu. On i danas na različite načine zatire, razvodnjava i uništava vjeru u Boga. Apologeti antikrista su svi oni koji priječe vjeru u Boga ili ju žele izbaciti iz društva i srca čovjeka, a vjernike izdvojiti iz društvenih tijekova. Neke ljude se opisuje kao sjeme na kamenitom putu na kojemu je malo zemlje. Plod koji tamo izraste ‒ nema budućnosti. To su oni koji čuju i s radošću primaju poruke vjere, ali kada nastupe kušnje prestanu vjerovati. Odriču se vjere u Boga kako bi po cijenu duše »spasili« tijelo. Pojedince se opisuje kao sjeme koje je palo u trnje. Trnje raste sa sjemenom, ali ga zagušuje i na kraju uguši. Trnje današnjega doba je borba i okupiranost za materijalnu sreću. Obmana, o sreći kada se ima puno prolaznog, zaokuplja čovjeka današnjice. Utrka za novcem, karijerom, i materijalnom srećom je kao jutarnja rosa, tek što ju vidiš i dotakneš ‒ iščezne! Ta utrka postaje bjesomučna jurnjava koja završi u cilju prazne-izmučene duše. Dobra zemlja je čovjek otvoren za Boga i Sveto pismo. To je sjeme koje pada na dobru zemlju tj. Riječ Božja u srcu čovjeka koji čuje, primi i promiče Božje istine. U vrijeme: nesigurnosti, prevrata, obmana, razočarenja, i površnosti ‒ čovjeku treba duhovna sigurnost i nada koju daje vjera u Boga!

Otajstva Božjega kraljevstva dana su vjernicima, a poruke se navještaju svima. Put spasenja ‒ kako ga je Bog odredio ‒ temelji se na objavi riječi tj. evanđeoskoj poruci; ali i Duhu Svetom odnosno unutarnjem prosvjetljenju. To se ne može stvoriti od čovjeka, nego je božansko djelo. Većina sjemena, tri četvrtine, propada. Dakle, manji broj primi, vjeruje te donosi ploda za Boga. Ova istina je poticaj na ustrajavanju, u širenju Božjega kraljevstva, i činjenici da će istinsku vjeru ispovijedati samo manji dio.

Gospodinova usporedba potiče na slušanje, promišljanje i prihvaćanje istina o Bogu. Vjera u Boga je najvažnija odluka koju možemo donijeti za sebe. Donosi nadu koja daje sigurnost, u sadašnjem, za vječni život!