Autor: Editor

»Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo. Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga.« Heb 11, 1 ‒ 3. (KS)

Kada su jednom zgodom apostoli zamolili Gospodina Isusa Krista da im uveća vjeru, misleći da im je potrebna velika vjera, on im je odgovorio kroz usporedbu o gorušičinomu zrnu. Poručio im je da im je dovoljno vjere veličine gorušičinog zrna pa će učiniti nemoguće stvari. Gorušičino zrno je malo, manje od zrna riže, pa je poruka jasna. Potrebno je malo istinske i prave vjere – vjere u Boga! (čit. Lk 17, 5 ‒ 6.)

Što je to vjera? U novozavjetnomu izvorniku grč. i.ž.r. »pistis«, je hrv. i.ž.r. vjera i znači: prihvaćanje, pristajanje uz, obznanjivanje i življenje određenih istina koje su objavljenje u »Svetom pismu«. Prema uvodnomu biblijskomu navodu (Heb 11, 1 ‒ 3) vjera je imanje ili posjedovanje (eng. the supstance) grč. i.ž.r. »hupostasis«, i uvjerenost (eng. the evidence) grč. i.m.r. »eleghos«. Kada se kaže da je vjera posjedovanje to znači usmjerenost uma te odlučno, predano i ustrajno prihvaćanje objavljenih biblijskih istina, te uvjerenost u istinitost biblijskih poruka i božanskih objava.

Bez vjere je nemoguće pristupiti i spoznavati Boga. Vjera je duhovno sredstvo, odnosno postupak po kojemu dolazimo do Boga i ostajemo u njemu. »Božja riječ« jasno poručuje: »A bez vjere nemoguće mu je ugoditi; jer tko Bogu pristupa, mora povjerovati da On jest i da je nagraditelj onih koji ga traže.« (Heb 11, 6. VB) Prema tome svaki onaj tko želi spoznavati Boga treba se osloboditi svoje umišljenosti i veličine. To je duhovni postupak koji traži poniznost, predanost, ustrajnost i povjerenje u Boga.

Vjerovati znači prihvaćati vrhovništvo »Svetog pisma«, a biblijsku objavu za mjerodavnu u vjeri i nauku. Vjerovati znači prihvaćati postojanje Boga, kojega se ne može dokazati materijalnim načinima. Vjerovati znači i prihvaćati postojanje duhovne stvarnosti, koja nije opipljiva, ali je spoznatljiva. Vjerovanje nije nejasno osjetilno stanje, nego duboko uvjerenje i osvjedočenje u postojanje duhovne stvarnosti i Boga. Bez vjerovanja nema duhovnoga života, a kroz vjeru ulazimo u duhovni život. Vjera pomaže u otkrivanju i razotkrivanju istina koje su važne na putu spasenja. Duhovni život, o kojemu pišemo, temelji se na biblijskim objavama, a ne na osobnim pogledima, objavama ili umišljajima jer je »Biblija« konačna objava Božje volje!

U jedanaestom poglavlju »Poslanice Hebrejima« zapisani su uzori vjere za nasljedovanje. Riječ vjera zapisana je, u četrdeset redaka tog poglavlja, čak dvadeset i tri puta. Istaknuto je više od sedamnaest kanonsko-životnih i veličanstvenih osoba. Životnih jer su stvarni primjeri, a »veličanstvenih« zbog vjere koju su imali, koja ih je vodila, usmjeravala i poticala na život nade. Istaknimo i podsjetimo na Abrahama o kojemu se, pored ostalih, piše. Bog se objavio Abrahamu i dao smjernice koje će postati temelji za vjeru koju danas baštinimo. Kršćani nasljeduju jednobožnu vjeru koja mu je objavljena, pa zato govorimo o kršćanstvu kao objaviteljskoj vjeri. Bog se je i prije objavljivao pojedincima te pokazivao svoju volju; a od početka je bio u doticaju s čovjekom. No, od Abrahama počinje istiniti oblik vjere i pobožnosti kako ih mi danas razumijemo. Svemogući Gospod Bog objavio se je Abrahamu. On je bio u poodmakloj dobi kada ga je Gospod pozvao na putovanje koje postaje prauzor duhovnog putovanja na koje Bog poziva čovjeka. Ono što je on primio kao obećanje u naznakama se je počelo ostvarivati za vrijeme njegova života; a tek se nakon više stoljeća ostvarilo. Abraham prima Božji poziv i počinje vjerno slijedi Boga. Bez dokaza i sigurnosti s vjerom kreće za Bogom. Abrahamov primjer pokazuje da vjera ne treba biti uvjetovana životnim okolnostima, nego prihvaćanjem Božjeg poziva i obećanja.

Ljudi i danas, unatoč izazovima, mogu slijediti Boga. Glas Duha Svetoga, u srcu čovjeka, poziva na iskreno i potpuno predanje Bogu. Poziva na: obraćenje, život vjere, odanost, predanost, izgradnju Božjeg kraljevstva i slavljenje Božjega imena. Taj se Božji glas danas čuje kroz »Sveto pismo«, a kad dopre u ljudsko srce donosi promjene. Taj je glas poput duhovnog dinamita, u čovjeku ruši ono što je loše ne bi li se izgradilo novo i bolje.

Velikani vjere bili su poslušni Bogu, željeli su čuti Božji glas i susresti se s Bogom. Kao i oni i mi možemo biti u doticaju i duhovnom zajedništvu s Bogom. Njihovi primjeri pokazuju put pobožnosti, potiču na živu vjeru i usmjeravaju na Boga koji treba biti središte čovjekova života. Njihovi primjeri potiču da se: promiču Božji uzori, gradi Božje kraljevstvo i veliča Bog!

Autor (tekst i ilustacije): Branimir Bučanović

»I kad sam to vidio i čuo, padoh pred noge anđelu koji mi to pokaza da mu se poklonim. A on će mi: ‘Nipošto! Sluga sam kao i ti i braća tvoja proroci i svi koji čuvaju riječi ove knjige. Bogu se pokloni!’« Otk 22, 8b ‒ 9. (KS)

Apostol Ivan, tijekom zatočeništva na otoku Patmos, dobio je više božanskih objava u kojima je vidio što će se zbiti u njegovo vrijeme, tijekom povijesti, do kraja svijeta te buduću slavu. To je Božje otkrivenje dobio od Gospodina Isusa Krista i po njegovomu nalogu od anđela. U jednomu trenutku se htio pokloniti anđelu, zbog toga što je dobio uvid u te nebeske objave, ali ga je on upozorio da to nikako ne čini, a uvodni biblijski navod o tomu govori.

Anđeo znači: glasnik, donositelj poruke, navjestitelj, izaslanik, teklić, kurir ili poslanik, dolazi od i.m.r. grč. angelos. U biblijskomu zapisu rabi se za nebeska bića koja mogu imati obličje čovjeka, ili nadnaravni prikaz, te biti dobri ili zli.

Prema biblijskomu nauku anđeli su službujući duhovi koje Bog, povremeno, šalje s određenom nakanom da obave zadanu službu te budu od pomoći vjernicima (čit. Heb 1, 7 ‒ 14). U starozavjetno doba javljali su se povremeno te obavljali povjerene službe, dolaskom novozavjetnoga doba njihovo se djelovanje umanjuje. To se može protumačiti činjenicama da još živimo u vremenu Božje milosti, imamo puninu djelovanja Duha Svetoga, i puninu Božje objave zapisanu u »Svetom pismu«.

Svrha je dobrih anđela donositi poruke od Boga, izvršavati zadatke, služiti Bogu, pomagati ljudima ‒ i činiti sve što Svemogući zahtijeva. Njihova je uloga sljedeća: služenje, pomaganje, posredovanje te izvršavanje od Boga povjerenih zadataka; a vidljiva je iz zadaća koje su obavljali. Najčešće su prenosili božje poruke, a to je vidljivo u »Svetom pismu«. Njihova je služba sadržavala jedan ili više dijelova: pronaći, pomoći, izbaviti i navijestiti o budućim događajima osobi, skupini, i narodu s kojima bi došli u doticaj. Nekoliko biblijskih primjera oslikavaju djelovanje i moć anđela. Hagara bježeći od Sare susreće Gospodnjeg anđela (čit. Post 16). Dobila je naputak što treba učiniti te proročanstvo o budućem djetetu i njegovoj ulozi. Kod Sodome i Gomore uočljivo je djelovanje anđela kao navjestitelja nesreće, izvršitelja uništenja, ali i onih koji brinu i pomažu Lotu koji je zajedno sa svojom obitelji trebao od tamo izaći (čit. Post 19). Navještaj Isusova rođenja bio je po anđelu Gabrijelu. Anđeo je upozorio o mogućoj nesreći tek rođenoga djeteta, zbog čega je obitelj pobjegla u Egipat na sigurno (čit. Mt 1, 18 ‒ 2, 23). U »Otkrivenju« anđeli se opisuje kao služitelji pred Božjim prijestoljem, predvodnici duhovnih bitki u nebesima i donositelji objava.

Postoje i zli anđeli tj. demoni ili zlodusi. Njihova je uloga loša i razarajuća. Zlodusi se opisuju kao: nevaljali, zli, otpadnici, zavodnici, uništavači, buntovnici protiv istine i Boga. Vođa je zloduha Sotona ili Đavao, otpali anđeo koji je bio u službi Boga. Zbog visokog položaja u Nebu uzoholio se te biva izbačen iz Nebeskog kraljevstva. Sa sobom je poveo, odnosno zaveo, jedan dio anđela (jednu trećinu) koji su postali njegovi službenici tj. zlodusi. Izaija je ovako opisao njegov pad: »‘Oholost se tvoja sruši u podzemlje i buka tvojih harfa; pod tobom je ležaj od truleži, a crvi tvoj su pokrivač.’ Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru narodâ? U svom si srcu govorio: ‘Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijestol ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.’ A sruši se u podzemlje, u dubine provalije!« Izaija 14, 11 ‒ 15. (KS) Djelovanje zloduha vidljivo je u različitim zapisima »Svetog pisma«. Zlodusi iskušavaju vjernike, donose zlo, potiču neprijateljstvo i nasilje, opsjenare, zavode u svrhu duhovne zablude koja vodi u otpadništvo od Boga i nevjeru, te čine sve ostalo u cilju: umanjivanja, uništavanja i obezvrjeđivanja vrhovništva Boga i vjere vjernika. Odličan biblijski primjer takovog djelovanja vidljiv je na kušnjama Gospodina Isusa Krista (čit. Mt 4, 1 – 11. Mk 1, 12 – 13. Lk 4, 1 – 13.) Vođa zlih duhova kušao je Gospodina Isusa Krista na početku i tijekom njegove službe. Te su kušnje bile u cilju Gospodinova duhovna posrnuća. Isus se je odupro snagom vjere, duha i »Svetog pisma«. On je svojim primjerom pokazao da se kušnje mogu nadvladati, i da je pobjeda osigurana svima onima koji su ustrajni u vjeri te se spremno suočavaju sa duhovnim izazovima.

Anđeli su nebeska ali nesavršena bića i stvorenja. Njihova je nesavršenost uočljiva u činjenici da su neki otapali i postali zli. Ne znaju sve i nemaju jasan uvid u evanđeosku tajnu koja je objavljena istinskim vjernicima. Štovanje-klanjanje anđelima, te bilo komu ili čemu, osim Bogu je neprihvatljivo, štetno i duhovno pogubno!

Autor (tekst i foto ilustracije): Branimir Bučanović