Autor: Editor

Dugo se vode rasprave o navodnom sukobu vjere i znanosti. Sjeme toga sukoba posijano je još u antičko doba. Grčka filozofija od svojih početaka nastoji ponuditi racionalne, a ne mitološke odgovore na stvarnost koja nas okružuje. Taj je pogled postupno vodio prema demitologizaciji svijeta. Platon je već tada upozorio da „znanje koje ne ide prema istini nije znanje nego mišljenje“ (Platon, “Država”), čime je ukazao na razliku između racionalne spoznaje i pukih narativa.

“Kad je naime Abrahamu Bog dao obećanje, budući da se nije imao kime većim prisegnuti, on se prisegnu samim sobom govoreći: Uistinu, blagoslivljajući blagoslovit ću te i umnažajući umnožit ću te. I tako Abraham, strpljiv, postiže obećanje. Ljudi se naime većim kunu i svakoj im je raspri kraj prisega za potvrdu. Tako i Bog, hoteći baštinicima obećanja obilatije pokazati nepromjenjivost svojega nauma, potvrdi ga prisegom, da bismo kroz ta dva nepromjenjiva čina, u kojima je nemoguće da bi Bog slagao, mi koji smo prebjegli imali snažno ohrabrenje da se držimo nade koja je postavljena pred nas. Nju imamo kao sidro duše, i pouzdano i čvrsto; ona ulazi i u unutrašnjost iza zastora, kamo je kao preteča za nas ušao Isus postavši dovijeka velesvećenik po redu Melkisedekovu.” Heb 6,13–12. (VB)

»I dogodi se, dok je na jednome mjestu molio, da mu, kad prestade, reče jedan od njegovih učenika: ‘Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike.’ A on im reče: ‘Kad molite, govorite: Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja — kako na nebu, tako i na zemlji; kruh naš svagdanji daji nam svaki dan; i oprosti nam grijehe naše jer i sami opraštamo svakom dužniku svojemu; i ne uvedi nas u iskušenje, nego izbavi nas od zla.’« Luka 11,1–4.

“Oče naš” nije samo molitva koju učimo napamet – to je blueprint za život ispunjen smislom i božanskom prisutnošću, koji nam je sam Isus dao. Kada izgovaramo ove riječi, ne ponavljamo samo drevne retke, već ulazimo u dubok, intiman razgovor s Bogom.